Papa Franjo je najavio da će u junu posjetiti Sarajevo kako bi “podržao razvoj dobra i doprinio učvršćivanju bratstva i mira, međureligijskog dijaloga i prijateljstva”. Papina posjeta sa ovako plemenitom misijom i više je nego dobrodošla za zemlju koja se još nosi sa posljedicama rata u kojem je smrtno stradalo više od 100 000 njenih građana.
Bosni i Hercegovini je itekako dragocjena svaka pomoć u iscrpljujuće sporom procesu obnove povjerenja među ljudima i narodima. Iskreno razračunavanje sa zaostavštinom zločina počinjenih tokom rata ključni je element tog procesa. Uspjeh svođenja računa sa prošlošću u potpunosti zavisi od priznanja i prihvatanja odgovornosti za zlodjela “naših” nad “anamo njima”.
Ne treba posebno ponavljati činjenicu da traume i nepravde rođene u ratnim zločinima oblikuju naše društvo i dan-danas, a naročito našu sposobnost da u njegove temelje ugradimo humanost, a državne institucije organizujemo tako da su u stanju osigurati prava i dostojanstvo svima na svakom pedlju zajedničke nam države.
Ogromna većina političara koji u zadnjih 20 godina cirkulišu institucijama vlasti hrane se ovim traumama i nepravdom. Ti oportunisti neumorno rade da strahove održe u životu, uspješno ih koristeći kao dimne zavjese kojima zaklanjaju svoju bjesomučnu pljačku, korumpiranost i zloupotrebu državnog aparata. Zajedno sa svojim mentorima iz Srbije i Hrvatske, oni čine sve u svojoj moći da društvo udalje sto je moguće više od “učvršćivanja bratstva i mira” o kojima govori Papa Franjo.
Tako, uz očaj njenih građana i frustraciju njenih iskrenih prijatelja u Evropi i svijetu, Bosna i Hercegovina i dalje grca u crnom mulju prošlosti, evo čitavih 20 godina od završetka rata. Uzrok ovoj paralizi nije odsustvo napora da se kazne počinitelji ratnih zločina – na stotine ih je završilo u sudnicama Tribunala u Hagu i domaćih sudova. I danas im se sudi, i sudiće im se još dugo. Naše društvo je paralisano u međuprostoru između rata i istinskog mira i zato što činjenice utvrđene u sudnicama nismo pretočili u prihvatanje istine, u odgoj mladih, u empatiju za žrtve i obnovu povjerenja.
Teško je zamisliti kraj ove paralize bez aktivnog i konstruktivnog učešća vjerskih vođa. Oni imaju ogroman uticaj na politiku i formiranje stavova njihovih vjernika spram pripadnika drugih naroda. Medjutim, nerijetko se događa upravo obrnuto: umjesto da svoj uticaj koriste u službi dobra, oni su bliži silama mraka u svom sijanju mržnje, straha i nepovjerenja.
Nažalost, ovakvo ponašanje svećeništva nije tek stvar ratne prošlosti već i sumorne sadašnjosti.
Nedavno su se pojedini biskupi i svećenici Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj stavili na čelo pokreta za slavljenje i rehabilitaciju Darija Kordića, osuđenog ratnog zločinca, nakon što je odslužio 17 od 25 godina kazne za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Kordić je, između ostalog, osuđen i za masakr u Ahmićima u kojem je 116 bošnjačkih civila, uključujući žene i djecu, pobijeno na izuzetno okrutan način. Pokolj u Ahmićima i danas predstavlja jedan od najtraumatičnijih događaja iz rata, ranu koja ne zarasta nego se ovakvim slavljenjem zločina i dalje produbljuje i gnoji i tako konstantno truje odnose izmedju Bošnjaka i Hrvata.
Nakon oslobađanja Kordić je dočekan kao heroj nacije, kao nevin čovjek koji je nepravedno patio zato što je branio svoj narod. “17 godina smo bili vezani duhom. Sada si s nama i fizički,” poručio je Kordiću fra Dominko Batinić, župnik župe Busovača, poželjevši mu dobrodošlicu u rodnu Busovaču prije nego je poveo misu zahvalnicu u Kordićevu čast.
Misa je počela minutom šutnje za duše poginulih Kordićevih vojnika. Niko nije pomenuo njegove žrtve. Nije bilo kajanja, niti sućuti.
Ovakvo bogosluženje ne vodi “bratstvu i miru” o kojem govori Papa Franjo. Za takvo što potrebno je skrušeno priznati zlo naneseno drugome i pokazati spremnost za promjenu svijesti i ponašanja, ako se želi napraviti iskren otklon od počinjenih nedjela. To su pojmovi koji čine suštinu poimanja oprosta i pomirenja u doktrini katoličke crkve. Za takvo što potrebna je “metanoia” – promjena duše.
Ne očekujem da ljudi poput Kordića razumiju ovakve koncepte, ali bi svećenici koji slave njegov povratak iz zatvora morali. Ipak, oni biraju da zločinca inaugurišu u nedužnog mučenika time mu dajući veliku dozu društvenog i političkog uticaja među sopstvenom pastvom. Istovremeno, pripadnici drugih naroda na ovakve poteze gledaju kao na negiranje njihove patnje i, što je još gore, slavljenje zločina počinjenih nad njima. U takvom okruženju rane ne zacjeljuju, one se produbljuju.
Naravno, nije ovo usamljen primjer u kojem vjerski službenici peru krvave ruke ratnim zločincima. Niti je to fenomen svojstven eksluzivno Katoličkoj crkvi u Bosni i Hercegovini. Nije ni kolegama iz Islamske zajednice i Srpske pravoslavne crkve strano podržavanje osoba osuđenih ili optuženih za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.
Stati u kraj ovoj destruktivnoj praksi, suprotnoj vrijednostima koje je u najavi posjete promovisao Papa Franjo, donijelo bi pomak ka oživljavanju bratstva i prijateljstva iz njegovog govora. A on je u poziciji da je među svojim podređenima okonča jednom direktivom.
Svaka Papina riječ izgovorena u Sarajevu imaće ogromnu težinu, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u svijetu. Ništa ne bi ilustrovalo njegovu iskrenu namjeru da podrži “dobro i doprinese učvršćivanju bratstva i mira, međureligijskog dijaloga i prijateljstva” kao jasna, nedvosmislena poruka upućena svome kleru i vjernicima da nema mučeništva u zločinu, da nema razloga koji može opravdati ubijanje djece, da je obaveza vjernika da prizna i prigrli žrtvu, a ne zločinca. Papa će u Sarajevu imati priliku da jasno ukaže da stvarnog, stabilnog, dugoročnog mira ne može biti u zemlji u kojoj se zločinci slave kao heroji.
Građani Bosne i Hercegovine će dočekati Papu Franju kao prijatelja. Velika je čast što je odlučio posjetiti Sarajevo. Njegove molitve su dobrodošle, ali su njegova djela ono što građanima i narodima Bosne i Hercegovine može uistinu pomoći da naprave korak u pravom smjeru.
Tekst, uz dozvolu autora, prenosimo sa stranice institute Osservatorio Balcani e Caucaso
