Greška koja nas proganja dvadeset godina

Greška koja nas proganja dvadeset godina

Piše: WiP

Isključenost žena iz mirovnih pregovora, a kasnije i iz političkih procesa u poslijeratnoj BiH, jedan je od uzroka spore transformacije Bosne i Hercegovine iz postkonfliktnog u demokratsko društvo, od rata do pravog mira.

Ako se pitamo kako smo se našli u situaciji u kojoj su interesi muških političkih elita stavljeni iznad potreba bh. naroda, moramo se vratiti barem u 1995. godinu. Mirovne pregovore koji su tada okončani Daytonskim sporazumom vodile su nacionalističke stranke (po definiciji patrijarhalne), a prije nego što je postignut sporazum, sva tumačenja rata bila su pojednostavljena i svodila su se samo na jedno - ono koje se uklapalo u nacionalistički narativ. Takvo tumačenje na kraju je i odredilo sadržaj mirovnog sporazuma, koji je omogućio patrijarhalnim političkim elitama da se održe na vlasti, bez obzira na svoju neefikasnost, korumpiranost ili bahatost, i da nastave produbljivati sukobe unutar društva, umjesto da ih rješavaju.

Daytonski mirovni sporazum donesen je bez učešća žena, pa možemo sa pravom reći da sadašnje stanje u zemlji pokazuje šta se dešava kada žene nisu zastupljene u mirovnim pregovorima ili u donošenju strateških odluka u poslijeratnom periodu obnove. Ali nije samo glas žena ostao isključen. Ustav koji je tada proglašen u velikoj mjeri je diskriminirajući prema zajednicama i osobama koje se ne izjašnjavaju kao pripadnici jednog od tri dominantna etnička naroda. Dvadeset godina kasnije, ženske organizacije zagovaraju promjene ustava koje bi donijele jednakopravnost, ukidanje diskriminacije, jednake šanse i obaveze svim građanima i građankama BiH.

 

Iako su se mirovni pregovori odvijali bez učešća žena, mnoga svjedočanstva govore o tome da su žene više doprinijele izgradnji mira od muških političkih elita. U odsustvu mogućnosti učešća u zvaničnim mirovnim pregovorima, mirovni aktivizam žena u BiH bio je usmjeren prije svega na rad u lokalnim zajednicama. Ženske organizacije tražile su načine da se suprotstave nacionalističkom diskursu, da uspostave saradnju preko linija razdvajanja, da pruže pomoć ženama i muškarcima koji su prolazili kroz traumatska iskustva, da rekonstruišu kuće i rade sa marginaliziranim grupama.

Broj žena u organizacijama civilnog društva bio je daleko veći od broja muškaraca, dok je situacija u sferi politike bila sasvim suprotna. Nakon rata, političke stranke u BiH su u svom sastavu imale jako malo žena, dok na vlasti žena uopšte nije bilo. Tek u proteklih nekoliko godina, ženske nevladine organizacije su kroz svoj rad na političkom učešću žena uspjele, i zakonski i de facto, osigurati veće učešće žena u politici.

 



Nažalost, uprkos činjenici da su ženske nevladine organizacije radile sa ženama u politici i podržavale ih, osnažujući ih i razvijajući njihove kapacitete, one ipak nisu dobile jednaku podršku za svoje ciljeve od žena u politici. Jedan od glavnih razloga za takvu situaciju jeste činjenica da je Daytonskim mirovnim sporazumom, o kojem su pregovarale militarizirane muške elite, priznat samo nacionalni identitet kao politički. Zbog toga se političke stranke uglavnom organizuju prema nacionalnoj pripadnosti, ne ostavljajući nikakav drugi politički prostor osim onog koji zastupa interese etničkih grupa, što u suštini samo jača patrijarhalni poredak. Kao rezultat toga, ženama koje se učlane u političke stranke ostavlja se mogućnost samo za zastupanje interesa koji su definisani kao interesi određene nacionalnosti, a vrlo rijetko imaju prostora za zastupanje političkih interesa žena.

„Žene i djeca uglavnom najmanje učestvuju u poslijeratnom periodu, jer se mirovni sporazumi potpisuju između zaraćenih strana, koje uglavnom predstavljaju muškarci“, kaže Madeleine Rees, generalna sekretarka Međunarodne lige žena za mir i slobodu.

„Tako dobijete maskuliniziran, institucionalizovan politički sistem koji odmaže izgradnji pravog mira. Zapravo, poslije sukoba, čak dolazi do porasta nasilja, što važi za sve sukobe. Ako ne radite marljivo na zaustavljanju nasilja, ne možete to zvati mirom.“

Rees ističe da pravi mir ne znači tek odsustvo rata, već podrazumijeva istinsku jednakost, zaštitu ljudskih prava i učešće žena u odlučivanju, a Bosna i Hercegovina je još uvijek daleko od tog cilja.

Kako bi omogućili razmjenu ideja i iskustava između žena koje su preživjele rat i žena koje danas žive u okolnostima rata, Međunarodna liga žena za mir i slobodu pokrenula je 2013. godine inicijativu pod nazivom „Ženski mirovni aktivizam u Siriji i Bosni i Hercegovini“. U okviru ove inicijative, mirovne aktivistkinje iz konfliktnih i postkonfliktnih društava imaju priliku da uče jedne od drugih, kako bi rad na sprečavanju eskalacije sukoba bio uspješniji i kako bi se spriječilo ponavljanje istih grešaka.

„Imamo sve informacije i sve instrumente na raspolaganju, pa ipak i dalje griješimo. Samo treba da pogledamo šta se desilo ovdje, u Siriji, u Iraku i šta se sada dešava u Ukrajini da bismo vidjeli da nešto može krenuti užasno loše i završiti se nasilnim sukobima, što niko ne bi očekivao, niti mislio da je to moguće. Rezultat je nasilje koje ne možemo ni da pojmimo.  Onda pokušavamo da ga riješimo, a rješavanje sukoba traje mnogo duže i mnogo intenzivnije nego sam sukob“, kaže Rees za Buku.

Ona kaže da se prije svega moramo suprotstaviti nasilju koje počinje u kući – a zatim odatle krenuti u zaustavljanje nasilja u domaćim i međunarodnim sukobima. Nasilje, objašnjava ona, ima veze sa tim kako strukture moći funkcionišu i na koji način doživljavamo moć.

„Bilo da smo žena ili muškarac, moć ne smijemo tumačiti tako da se okrenemo nasilnom rješavanju sukoba, već mirnom rješavanju sukoba.“

Koliko je važna uloga žena u mirnom rješavanju sukoba najbolje se vidi iz primjera Sjeverne Irske. Žene u Sjevernoj Irskoj su smatrale da moraju preuzeti odgovornost i izazvati muški pristup politici koji se svodio samo na raspirivanje mržnje. Njihova borba je bila teška, ali uspjeh koji su ostvarile sada je inspiracija za žene iz konfliktnih društava širom svijeta. Osnivačice Ženske koalicije Sjeverne Irske, Bronagh Hinds, Avila Kilmurray i Monica McWilliams,  nedavno su posjetile Sarajevo, gdje su sa bh. aktivistkinjama podijelile svoju priču o izgradnji mira u Sjevernoj Irskoj, o strategijama koje su žene u Irskoj koristile kako bi postale ravnopravne učesnice mirovnih pregovora, o radu u lokalnim zajednicama u podijeljenom društvu tokom najvećih sukoba, kao i o kasnijem učešću u političkom životu ove izrazito konzervativne i patrijarhalne zemlje.

„Mnoge od stvari koje su uradile žene iz Sjeverne Irske uradile su, i još uvijek rade i žene iz Bosne i Hercegovine, ali sad je potrebno još...potreban je taj posljednji napor da se ostvare njihovi ciljevi i ja sam puna nade da će se to desiti“, kaže Madeleine Rees iz Međunarodne lige žena za mir i slobodu, koja je omogućila susret mirovnih aktivistkinja iz Sjeverne Irske i Bosne i Hercegovine.

 



Komentarišući trenutnu situaciju u Bosni i Hercegovini, Rees kaže da Bosna „stoji u vremenu“.

„Bila sam ovdje i 1996. godine i vidim da su na kandidatskim listama za Parlament još uvijek ista imena. Ustavne promjene su stale...čak i stvari koje su funkcionisale i koje su mogle da se ostvare, u smislu socioekonomskih reformi, u okviru sadašnjeg ustava su stale. U suštini, stvari idu unazad, umjesto unaprijed. Vidim nastavak nacionalističkog narativa, podržanog od strane religija, što odmaže. Nije bilo stvarnog napretka, ekonomskog napretka, napretka u oblasti ljudskih prava... Ima promjena, naravno, nije loše kao što je nekad bilo, ali predstoji još jako mnogo posla.“

Rees vjeruje da žene mogu imati veliku ulogu u rješavanju situacije u BiH. Smatra da je isključenost žena iz mirovnih pregovora otežavajuća okolnost i da je sada jako teško pokušati „ubaciti“ u Daytonski sporazum ono što nije bilo tamo.

„Ja dugo godina radim sa ženskim organizacijama i pojedinkama ovdje i žene uvijek dolaze sa idejama kako da povežu podijeljene etničke zajednice, kako da sarađuju uprkos preprekama koje su pred njih postavljene, sa iskrenom željom da postignu promjenu.“

Isključenost žena iz mirovnih pregovora, a kasnije i iz političkih procesa u poslijeratnoj BiH,  jedan je od uzroka spore transformacije Bosne i Hercegovine iz postkonfliktnog u demokratsko društvo, od rata do pravog mira. Greške koje su tada napravili međunarodna zajednica i predstavnici zaraćenih strana u Bosni i Hercegovini vezale su zauvijek budućnost zemlje za rat. Žene, kao najbrojnija populacija u BiH, ali i same marginalizirane, pokušavaju sada ispraviti ove greške i izboriti se za promjene koje bi svim marginalizovanim grupama omogućile istinsku jednakost, zaštitu njihovih ljudskih prava i učešće u odlučivanju. Podržimo ih u tome!



Autorka teksta Milica Plavšić


Ovaj tekst je napisan u sklopu programa “Promocija žena u politici”, koji podržava britanska fondacija “Westminster Foundation for Democracy”.


 

 

 

Komentari na tekst (1)
Objavljeno:
Vecu gomilu govana odavno nisam procitala.
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.