Blazirana publika i novinari u komentatorskim kabinama All England Lawn Tennis Cluba bili su konsternirani. Nakon lanjskog pobjednika Australca Lleytona Hewitta, što je prvog ponedjeljka tradicionalno otvarao slavni Wimbledon, kroz malena vrata svlačionice Centralnog terena pognut je izašao neki ogromni, gotovo dva metra i deset centimetara visoki tip, što je očito na aerodromu pobrkao letove, pa umjesto u Stockholm - gdje se toga ljeta 2003. igralo Europsko prvenstvo u košarci - sletio u London.
Tip je bio Hrvat, zvao se Ivo Karlović, ili tako nekako, i nije bilo sumnje da je zalutao. Bio je već debelo u dvadeset petoj, u godinama u kojima bi odrastao čovjek barem otprilike trebao znati čime bi se želio baviti u životu, a tenisači odavno već znaju jesu li ili nisu za taj sport. Australac s druge strane mreže, recimo, bio je dvije godine mlađi i s dva Grand Slama već je dvije godine zaredom bio svjetski broj jedan. Div nasuprot njemu, međutim, tek je sad odlučio početi: bio je novi na Touru, upisao se na ATP-listu tek tjedan dana ranije, kao dvjestotreći. Ovo mu je bio tek jedanaesti profesionalni meč u karijeri.
I prvi Grand Slam meč u životu.
Stolni tenis
Kad je taj, kako se zove, Karlović konačno na zagrijavanju zauzeo mjesto uz servis-liniju, izgledao je travnati teren slavnog Central Courta poput stola za stolni tenis. Uz dužno poštovanje, da su Englezi htjeli igrati stolni tenis, ne bi petsto godina kosili travu.
Nije obećavalo bog zna kakvu zabavu, pa je nije ni bilo: visoki je, istina, dobro servirao - gađao je odozgo, s četiri metra nadmorske visine, kao topovima s londonskog Towera - ali Lleyton Hewitt je još bolje vraćao, i samo devetnaest minuta kasnije na semaforu je već stajalo 6:1 za Australca. Koju minutu kasnije, već je drugi set otvoren s 1:0 i 40:15, s dvije break-lopte za Hewitta. Publika se dosađivala, a gospoda u ložama diskretno je nazivala rezervacije The Draper’s Armsa da ih obavijeste kako će na ručak ipak malo ranije.
To je bio taj trenutak. Svatko ga doživi, svatko od nas zatekao se jednom u životu na wimbledonskom Central Courtu protiv najboljega na svijetu, glatko tamo izgubio prvi set i prvi gem drugog, pa okrutno razbuđen iz snova stao na crtu da servira na dvije break-lopte. Imaš dvadeset pet i svom snagom si udario glavom u zid, jer u stvarnom životu postoje zidovi kojih tu nije bilo kad ti je bilo šesnaest, i kad si mislio da ćeš biti prvak svijeta. Život ti s druge strane mreže onda prezirno vrati servis i napravi break, potuče te iduća dva seta sa po 6:0, i eto te odjednom u dvadeset šestoj sa srednjom trgovačkom školom, nervoznim puncem koji ti na stolu ostavlja novine sa zaokruženim oglasima za posao, i trudnom ženom koja svaku svađu završava onom glupom rečenicom - “dobrodošao u svijet odraslih”.
Ili to - ili dakle shvatiš da si pobrkao letove i zalutao na Central Court, pa svom snagom udariš glavom o zid - ili svom tom snagom udariš lopticu pa izađeš na mrežu. Da vidi život kako je to kad te netko iznenadi. Iznenađeni Lleyton Žiwott onda vrati u aut, pa serviraš ponovo, ponovo izađeš na mrežu, pogodiš volejom u sam kut, spasiš tako i drugu break-loptu, i koji trenutak kasnije asom osvojiš već izgubljeni gem. Ništa spektakularno ni veliko - na semaforu je tek 1:6, 1:1 - ali shvatiš da životu treba hrabro izaći na mrežu.
To je, naime, taj trenutak. Svatko od nas zaluta jednom u životu na Central Court i nađe se nasuprot najboljega na svijetu, ali samo veliki mu izađu na mrežu. A Ivo Karlović je, jebiga, bio baš velik. I odjednom - samo dva sata kasnije - na semaforu je stajalo 1:6, 7:6, 6:3, 5:4 i 40:0, a on je servirao prvu od tri meč lopte. I izašao na mrežu. Hewitt nije imao šanse.
Blazirana publika i novinari u komentatorskim kabinama All England Lawn Tennis Cluba bili su konsternirani. Nikad u povijesti open-ere nije branitelj Wimbledona ispao u prvom kolu: još otkako je ono 1967. Charlie Pasarell iznenadio Manuela Santanu, bio je to tek drugi takav slučaj u svih stotinu dvadeset šest godina povijesti slavnog turnira.
Englezi vole takve priče. Još je semafor Central Courta pamtio onu dvije godine ranije, romantičnu komediju s još jednim ubojitim hrvatskim serverom, što na zalazu karijere, u tridesetoj - u godinama u kojima bi odrasli tenisači već barem otprilike trebali znati jesu li za instruktora tenisa ili za građevinskog poduzetnika - s kurtoaznom pozivnicom, kao stotinu dvadeset peti na ATP-listi, zaluta na Wimbledon i na koncu u živceparajućem happy-endu uzme turnir.
Rastrčali su se stoga engleski novinari po Londonu i našli senzacionalnog pobjednika na periferiji grada, u skromnoj sobici koju je dijelio s trenerom Goranom Orešićem i plaćao stotinu pedeset funti tjedno, s krevetima tako malima i kratkima da je Karlović pod noge morao slagati torbe. Za više od toga nije imao novca: dva tjedna prije Wimbledona, igrao je polufinale challengera u Surbitonu i izgubio od Aleksandra Bogdanovića, petsto trećeg igrača s liste, pa se iznervirao, opsovao, bacio reket i platio kaznu od tri tisuće dolara. Kako je na turniru zaradio dvije i pol tisuće, petsto je morao dodati iz svog džepa. A u novčaniku nije ostalo mnogo više.
Saznali su tako novinari zašto je Ivo Karlović jedini igrač na Touru koji nema svoj automobil, i koji se vozi autobusima i tramvajima. I zašto je u ozbiljan, profesionalni tenis zakoračio tek u dvadeset petoj, u godinama kad tenisačima s dna ATP-liste mrke punice već zaokružuju oglase za posao. Oglase za posao, naime, zaokruživao je njegov otac.
Skupi treneri
Od ostalih očeva s Toura Karlovićev se, naime, razlikovao po tome što osim ambicije i vjere u sina nije imao ništa drugo. Nije imao novca, nije imao nekretnine, nije imao bogate prijatelje. Radno mjesto u Hidrometeorološkom zavodu ostavio je kako bi Ivine skupe trenere i turnire pokušao financirati privatnim biznisom, pa kad je i to propalo ostao je i bez posla. Za trenere koji bi prepoznali Ivin talent nije imao novca, a treneri koje je mogao platiti nisu znali što s tim talentom. Iako je Karlović bio među najboljima u generaciji - sa šesnaest je pobjeđivao čak i mladog Marata Safina, jednog od najvećih talenata svjetskog tenisa - nitko zapravo nije vjerovao da dvometraš sa Šalate ima što tražiti u tenisu: interes su pokazivali samo košarkaški treneri, svakodnevno ga nazivajući i uvjeravajući kako je za njega jedini reket onaj pod košem.
Sve od tada, Ivo Karlović stoji na servis-liniji sam protiv svih. Nisu vjerovali u njega ni u klubovima, ni u Savezu, nisu vjerovali u njega ni u teniskom kampu Nikole Pilića u Münchenu, ni u teniskoj akademiji Boba Bretta u Parizu, gdje su tražili unaprijed osamnaest tisuća dolara. Mogli su, jebiga, i milijun. Da su Karlovići imali te pare, ne bi valjda Ivo onomad - kad su ga uvjerili da se svjetski bodovi lakše skupljaju u teniskom Trećem svijetu - na turneju u Indiju putovao sam, bez roditelja i trenera. I ne bi otac i majka punih sedam dana umirali od straha, bez ikakvih vijesti o sinu, jer ovaj nije imao novca ni za telefon.
Sam protiv svih bit će Karlović i nakon velike pobjede u svom prvom meču na Grand Slamu. U nekom drugom, savršenom svijetu tako počinju bajke, u takvome bi svijetu osvojio taj Wimbledon, još desetak Slamova i upisao se u povijest tenisa, ali njegova priča nikad nije bila romantična komedija, nikad on s Central Courta nije odjahao u legendu i postao superheroj iz Rolexovih reklama, zvijezda ATP-ovih balova i junak ekshibicijskih mečeva na helidromu Burj Al-Araba u Dubaiju. Njegov život onoga se ponedjeljka na Wimbledonu promijenio taman za onih stotinu i pedeset funti, koliko je nakon senzacionalne pobjede nad Hewittom konačno mogao priuštiti za noć u pristojnoj hotelskoj sobi.
Koji dan kasnije, u trećem kolu, izgubio je od Bjelorusa Maxa Mirnyija i vratio se u stvarni život. Popeo se, istina, četrdesetak mjesta na ATP-listi i osvojio četrdesetak tisuća dolara, tek toliko da ima za pristojni hotel na sljedećim turnirima. Ništa spektakularno ni veliko, ali shvatio je da životu treba hrabro izaći na mrežu.
Dvije godine izlazit će tako na mrežu prije nego u Queensu dođe do svog prvog finala, još dvije će proći dok u Houstonu konačno osvoji svoj prvi turnir. U dvadeset devetoj Ivo Karlović je igrao najbolji tenis života: pred ljeto će u Nottinghamu do druge titule nanizati Wawrinku, Simona, Del Potra, Tursunova i Clementa, u jesen će uzeti i Stockholm, i kraj 2007. - koju je započeo kao stoti na ATP-listi - dočekati nadomak dvadeset najboljih, kao jedini uz Rogera Federera koji je te godine osvajao turnire na tri različite podloge.
Sljedeće godine obranit će Nottingham, iznenaditi svijet pobjedama nad Federerom - koji će upravo tim porazom konačno sići s broja jedan - i Novakom Đokovićem, a onda se opet vratiti u stvarni život. Duboko u tridesetoj - u onim godinama u kojima odrasli tenisači već barem otprilike znaju jesu li za instruktora tenisa ili za građevinskog poduzetnika, a Wimbledone osvajaju samo likovi iz bajki - Ivo Karlović opet je bio kod kuće, u svijetu koji ne vjeruje da košarkaši mogu igrati tenis.
Takav, sam protiv svih, Ivo Karlović ni u rodnoj Hrvatskoj nikad nije bio zvijezda. Hrvatska jednostavno ne funkcionira na taj način, ovdje su zvijezde samo svi protiv samo jednoga, a Karlović - sam i jedan - nikad nije bio kao svi. Od svih se izdvajao i stasom i glasom: bio je prevelik za sitne duše, i još k tomu mucao. Duhoviti div, što teniski svijet uveseljava svojim komentarima i tweetovima, nije tako bio materijal za hrvatsku zvijezdu.
Kad je mukotrpno i godinama uporno počinjao, od svih se nije razlikovao samo u jednom: bio je siromašan. U nekom savršenom svijetu siromašni bi, dobroćudni div bio heroj prezrenih i gladnih, borac za pravednu raspodjelu slave, jedan od nas - naš čovjek na Centralnom terenu - ali Hrvatska, rekoh, tako ne funkcionira. Siromašna Hrvatska siromaštvo teže oprašta nego da si dvije glave viši od nje i da još k tomu mucaš. Siromašna Hrvatska tako Karloviću nikad zapravo nije oprostila kad se zbog zalaganja za pravedniju raspodjelu nagrada u Davis Cupu posvađao sa Savezom i dezertirao iz reprezentacije. Branik Domovine Hrvatima je uvijek bio važniji od pravedne raspodjele dobara.
Takav, sam protiv svih, Karlović je i dalje uporno, godinama izlazio na mrežu. Čuli bi za njega još samo kad bi s vremena na vrijeme odservirao sedamdeset šest aseva u meču - rekord za čije će obaranje Isneru i Mahutu kasnije trebati trodnevni meč i ukupno jedanaest sati tenisa - ili kad bi odozgo, s četiri metra nadmorske visine, ispalio servis od dvjesto pedeset kilometara na sat.
Još pet godina proći će tako prije nego u kolumbijskoj Bogoti osvoji i svoj peti naslov, i još jedna dok ovih dana, uoči svog trideset šestog rođendana - u godinama kad bi bivši tenisači već barem otprilike trebali znati jesu li im djeca za tenis ili za košarku - u američkom Delray Beachu bez izgubljenog seta osvoji i šesti.
Život nije bajka
Ništa spektakularno ni veliko - šest turnira u dvanaest godina - ali život nije bajka, u stvarnom svijetu, odrasli ljudi to znaju, Goran Ivanišević ne postoji: stvarni je život tek svakodnevni izlazak na mrežu.
To je bio taj trenutak. Svatko ga doživi, svatko od nas zatekao se jednom u životu u finalu Delray Beacha: imaš trideset šest i konačno odustaješ, jer ne pada ti na pamet ići glavom kroz zidove, što su tu još tamo od tvoje dvadeset pete, kad si prvi put shvatio da nikad nećeš biti prvak svijeta. Život s druge strane mreže ionako te onda prezirno potuče sa dva puta po 6:0, i eto te odjednom u trideset sedmoj s trofejima iz Nottinghama, uspomenama iz Wimbledona, zetom kojemu na stolu ostavljaš novine sa zaokruženim oglasima za posao, i trudnom kćerkom s kojom svaku svađu završavaš onom glupom rečenicom - “dobrodošla u svijet odraslih”.
To je, naime, taj trenutak. Svatko od nas zaluta jednom u životu u Delray Beach i nađe se sam protiv svih, ali samo veliki im izađu na mrežu.
A Ivo Karlović je, jebiga, baš velik.
Izvor: Jutarnji.hr
