Nekad me netko upita kako je to biti naš poznati pisac, a ja mu obično ispričam ovu zgodu. Kasni sat, gluho zimsko doba, prolazim preko splitskog Pazara kraj dvojice srednjoškolaca, a jedan mi dovikne: „Tomiću, jebem ti mater!“ Ne osvrćem se i ne odgovaram, kao i inače, ali da me je naljutilo – jest.
Eto, tako vam je, objašnjavam, biti naš poznati pisac. Svi ti govore ti, pa i oni kojima bi otac mogao biti. Mladić nema pristojnosti ni da reče „Tomiću, jebem vam mater!“ ili, bože sačuvaj, „Gospodine Tomiću, jebem vam mater!“
Omladina je strašno propala. U drugoj, sličnoj prilici nepoznati me sedamnaestogodišnjak nedaleko poljudskog stadiona nazvao udbašem, što je strahovito naljutilo moju drugaricu Julijanu Mojsilović. Mladog je navijača stala uzrujano ispitivati što sere, što on uopće zna o notornoj Upravi državne bezbednosti? S dragošću i veseljem se sjetim Jucinog plemenitog nastojanja, kako se okomila na tupana kao jastreb, na perfektnom srpskom, s izrazitim beogradskim naglaskom. Nije joj uspjelo, kako biste pretpostavili, bitnije popraviti moj ugled među Torcidom.
Doživio sam, ne pretjerujem, bezbroj ovakvih incidenata s maloljetnim ili jedva punoljetnim političkim radikalima. Tako ih je mnogo bilo da bih mogao reći kako sam postao ravnodušan na njihove uvrede, no lagao bih da to kažem. Iskreno, svaki se put ražalostim i obeshrabrim. Dovikivanja starijih su mi u redu, nema problema, penzionerske desničarske budale dobro podnosim, ali mladi mi, iako to ne pokazujem, slamaju srce.
Odrastao sam, kao i svi moje dobi, u naivnoj marksističkoj vjeri kako nas kotač historije neumoljivo nosi u bolji svijet, prema većoj pravednosti i blagostanju. Učili su nas kako je budućnost čarobni, besklasni Shangri La gdje će svačije potrebe biti ispunjene. „Svakoga dana u svakome pogledu sve više napredujemo“, što bi rekao junak onoga filma. Djeca djece naše djece bit će neizmjerno mudrija od nas.
Vi ćete mi sada kazati da sam idiot, i ja to zacijelo jesam, ali ne mogu sebi pomoći. Ja sam stvarno gajio takva uzaludna nadanja i poražava me spoznaja da klinci ne da nisu izašli iz naših sranja, već se često i dublje i razdraganije valjaju u toplim govnima nacionalizma. Briju na krv i tlo, otvarali bi logore, pa ni ideja genocida im nije sasvim neprivlačna, a modernim se informatičkim alatima, onima u koje smo polagali najviše vjere da će ih učiniti civiliziranim, tolerantnim građanima svijeta, služe obično samo da bi dijelili fašističku ideologiju. Kupili smo sinovima kompjutere da bi našli prijatelje u Trondheimu i Šangaju, a majmuni su napravili fejsbuk-grupu „Srbe na vrbe“ ili „Nož, žica, Srebrenica“.
Ne znam kako vi na to gledate, možda ste i ponosni kako mladi naraštaji drže do vjekovne maloumnosti svojih djedova, ali meni baš teško pada. Uništava me više od ičega kad vidim zadrte, nemilosrdne, nasilne adolescente. Što smo uopće radili, ima li naše postojanje ikakvog smisla ako će svijet u kojemu ćemo umrijeti biti gori od svijeta u kojemu smo se rodili?
Međutim, nije valjda ni omladina kriva, što je ona, jadna i nejaka, drugo i mogla postati odrastajući onih strašnih ratnih godina, gledajući na vješalicama blatnjave i krvave maskirne uniforme svojih očeva i slušajući neobuzdano šovinističko ludovanje televizijskih dnevnika. Kad se sjetite kakav je nepismeni ološ tada gostovao u studijima, pogledate ponovno na youtubeu snimke svih onih šešelja i merčepa, shvaćate kako su se zapravo dogodila tek manja oštećenja središnjeg živčanog sustava maloljetnog gledateljstva. Zapravo je čudo da djeca nisu sasvim izgubila dar govora, ostala slijepa, nepokretna i u pelenama.
Oni su ono što su jedino i mogli postati i to je užasno stanje, bojim se, nepopravljivo. Prvo ih je mekano oblikovalo ratno iskustvo u nježnoj dobi, a kasnije godine iscrpljujuće neimaštine i bijeda duha koja neizbježno prati materijalnu bijedu, trajno su učvrstili njihovu današnju formu. Jednom u budućnosti doći će možda neki pametniji ljudi, ali mi ih nećemo dočekati.
