Islanđani se vole hvaliti da su otporni na hladnoću i vjetar. Obično to povezuju sa svojim vikinškim precima, koji su se probijali kroz veliko nevrijeme da bi došli do svog izolovanog ostrva.
Istina je da smo otporni—Islanđani žive u prosjeku 82 godine, što je za 10 godina duže od globalnog prosjeka, ali pored vikinške DNK u obzir treba uzeti i druge faktore, kao što je naše vjerovanje da hladnoća podmlađuje: Islanđani od rođenja drijemaju vani bez obzira na vremenske uslove.
Najveća trgovačka ulica u Rejkjaviku ljeti se ispuni bebama koje spavaju u svojim kolicima. Ali one su tu i zimi, drijemaju na temperaturam ispod nule. Ako nisu na ulici, onda su na balkonima ili u dvorištima, dok se njihovi roditelji okupe oko toplog čaja u zatvorenom prostoru.
Običaj izvoženja bebe vani da spava u kolicima je jako važan na Islandu, pa Islanđani koji žive u velikim stambenim zgradama ponekad imaju posebnu kolijevku na balkonu – samo za popodnevno spavanje.
Ali zašto? Dugo vremena, uslovi u zatvorenom prostoru jednostavno nisu bili tako dobri za spavanje. Sa slabom cirkulacijom vazduha i previše ukućana, tradicionalne islandske kuće bile su vlažne i ponekad zadimljene od kuvanja.
Početkom 20. vijeka, epidemija tuberkuloze je uzdrmala naciju. Otprilike u isto vrijeme, dječja kolica su se mogla nabaviti i na Islandu. Nakon što su izumljena u Velikoj Britaniji gotovo 200 godina ranije, kolica su konačno počela masovno da se proizvode i da budu dostupna širom svijeta. Godine 1926. dr David Thorsteinsson objavio je knjigu o odgoju djece na Islandu, tvrdeći da su boravak na otvorenom i svjež vazduh korisni za jačanje imuniteta kod djece.
Thorsteinsson je predlagao roditeljima da koriste “modernu pokretnu kolijevku” - kolica— da bi djeca mogla spavati vani, i iznenada je to postao novi običaj. Druga generacija Islanđana u 20. vijeku spavala je vani, i od tada je to slučaj sa svim generacijama.
Roditelji danas ne brinu o infektivnim bolestima kada ostave svoju bebu da se odmara vani. Većina Islanđana osjeća da im djeca duže i ljepše spavaju vani, jer im ne smetaju zvukovi u kući.
Vrijeme spavanja obično izgleda ovako: beba se uznemiri jer je umorna. Roditelji je stave u kolica i vozaju dok ne zaspi. Kolica se ostavljaju na bezbjednom mjestu, a roditelji se udalje.
Ako vidite bebu u kolicima i pomislite da je napuštena, kada budete šetali ulicama Rejkjavika, nemojte paničiti. Beba je dobro ušuškana toplim vunenim prekrivačem i nosi kapu i rukavice.
Ako se temperatura spusti ispod 0°C, roditelji će možda dvaput razmisliti prije nego što ostave svoje novorođenče vani. Međutim, to nije slučaj sa svim roditeljima – drugi ostavljaju svoju djecu da spavaju vani bez obzira na temperaturu. Mada je vazduh možda uvijek bio svjež 1935. godine, to danas nije uvijek slučaj, tako da roditelji najčešće izbjegavaju parkinge i glavne ulice tokom špice.
Stopa kriminala je veoma niska na Islandu, sa manje od dva ubistva godišnje u glavnom gradu. U državi sa 320,000 stanovnika, ljudi uglavnom imaju povjerenja u svoje komšije, dovoljno da osjećaju da je bezbjedno da ostave svoje bebe ispred kuće ili kafića.
I mada kolica mogu djelovati napuštena i zaboravljena, ona su pod stalnim nadzorom roditelja koji ih jednim okom motre kroz prozor i na bejbi monitoru u ruci.
Nekada će neki dobri Samarićanin ući u kafić da javi da neka od beba vani plače. Posramljeni roditelj onda obično skače sa stolice i istrčava napolje, da bi se nekoliko sekundi kasnije pojavio noseći dijete koje je možda malo zbunjeno, ali zato ima rumene obraze.
Ja lično ne mogu zamisliti udobnije mjesto za spavanje od šatora na kampovanju. Ima nešto u tome da se probudiš u šatoru tokom hladne noći i osjetiš da ti se nos smrzava, dok ti je inače toplo u vreći za spavanje, što te čini tako sretnim. Možda je to neki osjećaj iz djetinjstva, nostalgija za vremenom kada si se budio vani, znajući da neko stiže da te utješi.
Preuzeto sa qz.com Prevela Milica Plavšić.
