Reklo bi se da je to samo jedan u nizu praznika o kome nacionalne političke elite ne mogu postići konsenzus, kao i 9. januar, 25. novembar i drugi. Međutim, Prvi mart, baš kao i neki drugi praznici, nije prosto datum koji podsjeća na prošlost. On nosi određenu političku poruku. U njemu je sadržan određeni politički program. Zato je značajno odrediti se prema njemu, kao i prema nekim drugim datumima, koji se praznuju u jednom ili drugom entitetu.
Prvi mart nije prosto praznik koji se obilježava u jednom entitetu. On u sebi sadrži ne samo viđenje bliske prošlosti Bosne i Hercegovine nego i njenog poželjnog uređenja.
I građani i političke elite još uvijek žive zarobljeni u prošlosti i nacionalističkim predstavama žrtava i krivaca. Zato i jedni i drugi stvaraju ili prihvataju (zavisi o tome da li govorimo o građanima ili političkim elitama) nacionalno jednostrane predstave o ratu. Neke stranke to čine zato što su bile glavni protagonisti ratnih dešavanja (kao što su SDS, SDA i HDZ), druge zato što su podržavale ratne napore svoje strane (kao SDP), treće zato što su nastale iz vodećih ratnih stranaka (kao HDZ 1990 ili Stranka za BiH), a četvrte zato što žele da se predstave kao glavni branioci ratnih dostignuća (poput SNSD-a). Kako god, nacionalne političke elite ne mogu da napuste svoje viđenje rata, jer bi prestale biti to što jesu i morale bi naći drugi izvor legitimiteta.
Zbog svega ovoga, nema nikakvih izgleda da će se u dogledno vrijeme pronaći zajednički jezik o Prvom martu (kao i o drugim „osjetljivim“ praznicima, poput Devetog januara). To nije usud Bosne i Hercegovine. To je usud Bosne i Hercegovine zarobljene nacionalističkim ideologijama. U drugačijim političkim prilikama i sa drugačijim političkim snagama, rasprave o ovim praznicima bile bi izlišne. No, kako to nije slučaj, a i neće biti u skorije vrijeme, bilo bi dobro osvrnuti se na suštinu sporova o obilježavanju Prvog marta.
To stoga što se ovaj praznik kvalifikuje kao Dan nezavisnosti, pa je jasno da postoji namjera da dobije karakter državnog a ne entitetskog praznika. Po zakonu, on je entitetski praznik, ali politička i ideološka poruka suprotna je pravnoj normi. Rasprava o Prvom martu, kao i bilo kom drugom spornom prazniku, otvara rasprave o uzrocima i karakteru rata i prirodi bosanskohercegovačke države.
Prvi mart vezan je za referendum na kome su se građani izjašnjavali o sticanju nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Kako je ona u to vrijeme bila u sastavu SFR Jugoslavije, građani su se izjašnjavali o otcjepljenju od Jugoslavije. O tom pitanju nije bilo saglasnosti tri naroda. Odluka je donesena voljom dva naroda. U tom smislu, ovaj referendum (zapravo, to je bio plebiscit) imao je isti karakter kao i onaj na kome su se Srbi izjašnjavali o ostanku u „krnjoj Jugoslaviji“. U prvom slučaju, glasali su Muslimani i Hrvati, u drugom Srbi. Bosna i Hercegovina je i početkom 90-ih godina bila određena kao republika građana i kao republika tri naroda. Stoga, o njenoj državnopravnoj sudbini mogla su odlučivati dva subjekta: građani, s jedne strane, te Muslimani, Srbi i Hrvati, s druge. Odluka je mogla biti donesena tako što bi je podržala većina građana (nezavisno od nacionalne pripadnosti) i većina pripadnika svakog naroda.
Dobro je poznato da se to nije dogodilo, i da odluke donošene 1991. i 1992. godine nisu bile zasnovane na saglasnosti tri naroda. To nije moglo biti zato što su tri nacionalističke stranke slijedile svoje maksimalističke programe i nisu bile spremne za uzajamne ustupke. Zato se dogodio rat.
Pošto je Bosna i Hercegovina bila (a to jeste i danas) istovremeno i građanska i višenacionalna republika, odluke nisu mogle biti donošene samo voljom većine građana, ili pak voljom jednog ili dva naroda. Stoga, plebisciti održavani uoči rata su mogli biti legitimni sa stanovišta jednog ili dva naroda, ali nisu mogli dovesti do kompromisnog rješenja, a time i do izbjegavanja rata. Uostalom, ishodi tih referenduma bili su unaprijed poznati. To važi i za referendum od 29. februara i 1. marta. To što je 64 % građana glasalo na ovom referendumu, a skoro svi glasali se izjasnili za državno osamostaljenje, bilo bi legitimno i značajno u nekoj državi koja počiva na principima liberalne demokratije. To bi bio slučaj u republici u kojoj je nacionalna pripadnost građana sekundarna, a nacionalne razlike nisu istovremeno i političke. U Bosni i Hercegovini, sa podijeljenim društvom, pogotovo onakvim kakvo je bilo uoči rata, građanska većina, makar bila ubjedljiva, nije mogla predstavljati osnov legitimnosti odluke o osamostaljenju. Ona je mogla značiti samo produbljivanje krize.
Referendum je poslužio dvjema političkim elitama, muslimanskoj, da proglasi nezavisnost i zatraži međunarodno priznanje, i hrvatskoj, da Bosnu i Hercegovinu odvoji od Srbije i pripremi se za drugu fazu, a to je formiranje hrvatske republike na teritoriji Bosne i Hercegovine. Jer, ne samo da su Srbi prije referenduma proglasili Republiku srpskog naroda Bosne i Hercegovine, nego su i Hrvati, u novembru 1991. godine, proglasili Hrvatsku Zajednicu Herceg-Bosnu. Ako znamo da je 1993. godine došlo do rata između Armije RBiH i HVO-a, jasno je da HDZ BiH nije iskreno zagovarao državno osamostaljenje Bosne i Hercegovine 1992. godine. Kad stvari tako sagledamo, vidimo da je referendum od 1. marta suštinski podržao jedan narod (muslimanski), drugi ga je podržao imajući u vidu neke druge ciljeve, suprotne referendumskim (hrvatskim), dok mu se izričito protivio treći (srpski). Dakle, referendumska odluka nije bila izraz stvarne volje dva već samo jednog naroda.
Stoga, Prvi mart nije predstavljao trijumf ideje Bosne i Hercegovine nego upravo suprotno.
On je predstavljao trijumf ideje da se u Bosni i Hercegovini može odlučivati bez konsenzusa tri naroda. Istina je da srpski nacionalisti nisu željeli Bosnu i Hercegovinu. Zato je referendum o njenoj nezavisnosti predstavljao najveći poklon koji su oni mogli dobiti. Referendum je bio onaj krunski dokaz koji im je bio potreban za tvrdnju da se u Bosni i Hercegovini donose odluke koje su suprotne interesima čitavog jednog naroda, koji, uz to, čini skoro trećinu stanovništva. Referendum je zato bio posljednji korak (a prethodne korake su vrlo planski činile sve tri stranke) ka potonuću zemlje u rat.
Većina onih kojima je na srcu Bosna i Hercegovina kao zemlja i kao država slave Prvi mart jer smatraju da on predstavlja pravni i politički temelj moderne Bosne i Hercegovine. Međutim, oni se ljuto varaju. Prvi mart je trasirao put ideji Bosne i Hercegovine onako kako je vidi SDA, sigurno ne onako kako su je vidjeli vijećnici ZAVNOBiH-a, na primjer. Jer, ako najvažnija odluka, ona o državnom osamostaljenju, može biti donesena bez saglasnosti jednog naroda (a protiv stvarne volje i drugog, hrvatskog, naroda, koji je za samo godinu dana prihvatio ideju stvaranja Hrvatske Republike Herceg-Bosna), onda i sve druge odluke mogu biti donošene na isti način. A onda od ravnopravnosti naroda nema ništa. Naravno, bilo bi neozbiljno tvrditi da je sav problem u Prvom martu. Referendum je predstavljao samo jedan od poteza koje su povlačili nacionalisti od 1990. do 1992. godine. Sam po sebi, referendum nije mogao ni spasiti ni uništiti Bosnu i Hercegovinu. Ali, on je doprinio zaoštravanju međunacionalnih odnosa do vrhunca.
Nemoguće je reći šta bi se desilo da referenduma nije bilo. Niko ne može pouzdano tvrditi da li bi bilo rata i da li bi se nacionalisti, pod pritiskom spolja, ipak dogovorili da preurede Bosnu i Hercegovinu. Možda bi Bosna i Hercegovina opstala, samo sa drugačijim unutrašnjim uređenjem i teritorijalnom organizacijom. Uostalom, Kutiljerov plan je potpisan 18. marta, nakon referenduma, a on je predviđao opstanak Bosne i Hercegovine, mada ona ne bi bila unitarna liberalna demokratija.
Jedno je, međutim, sigurno. Referendumi na kojima odluke donose jedan ili dva naroda, siguran su recept za uništenje zajedničkog života, a time i Bosne i Hercegovine. Takvi referendumi nisu bili korisni u prošlosti, a ne mogu biti ni u budućnosti.
