Konstitutivnost je najupotrebljivanija riječ u bosansko-hercegovačkom političkom diskursu od rata na ovamo. Ona je esencija našeg političkog ali i društvenog bivstvovanja. U nju se zaklinju i konzervativci i nacionalisti i liberali i social-demokrate i kvazi-socijaldemokrate i građani i ostali i Sejdić i Finci... Ne prođe niti jedan centralno-informativni program nijednog javnog emitera (u 19h ili 19:30h) da uglađeni voditelj sa zalizanom frizurom i diskutabilnom dikcijom ne spomene ovu riječ makar jednom. Budimo se kao konstitutivni, šetamo kao konstitutivni, objedujemo kao konstitutivni, bavimo se sportom kao konstitutivni... Sopstvenu konstitutivnost branimo kao Bastilju dok se prema tuđoj odnosimo s podozrenjem, nastojeći je negirati kad god se za to ukaze prilika.
Već dugi niz godina, predizborna atmosfera u Bosni i Hercegovini se sastoji u procesu etničkog zbijanja redova pa se tako političke partije ulaguju biračima koja će od njih na bolji način štititi njihove nacionalne interese kada budu izabrani. Srbizovanje, hrvatizovanje i bošnjačenje u procesu predizbornog političkog komuniciranja sa biračkim tijelom redovana su pojava. Cilj stranaka je pokazati da su one više bošnjačke/srpske/hrvatske od onih drugih i da birači upravo zbog toga trebaju baš njima ukazati povjerenje. S druge strane, postizborna atmosfera se odvija upravo u suprotnom tonu. Zbog odluke o konstitutivnosti naroda na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine, stranke koje već imaju podršku jednog nacionalnog korpusa pokušavaju da dokažu da upravo one imaju pravo predstavljati i druge narode kako bi zasjeli u mjesta koja po pomenutoj odluci pripadaju tim narodima. Proces nelegitimnog delegiranja „federalnih Srba“ u FBiH i „RS – Bošnjaka odnosno RS - Hrvata“ već odavno je postala ustaljena politička praksa u političkom životu Bosne i Hercegovine.
Kada je Ustavni sud Bosne i Hercegovine jula mjeseca 2000. godine donio odluku o primjeni klauzule o konstitutivnosti naroda na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, prvi put je otvoreno pitanje ustavne prekompozicije države i dopunjavanje nedorečenosti koje su ostale nerješene u Dejtonu. Dejtonski mirovni sporazum je kroz Aneks 4 postavio Bosni i Hercegovini cilj koji treba da dosegne. Taj cilj je dugoročno trebao da bude uspostavljanje multinacionalne države u punom kapacitetu. Prvim planom za BiH nastavila bi se dalja segmentacija ove države, ovaj put u tri dijela, tako da bi Srbi, Bošnjaci i Hrvati živjeli apsolutno odvojeno jedni od drugih i tako odvojeni uživali apsolutno jednaka prava. Drugi put je išao u pravcu zadržavanja postojeće teritorijalne organizacije uz pokušaj da se dva entiteta kao polazne tačne te teritorijalne organizacije pretvore u istinski, stvarne multinacionalne entitete. Međunarodna zajednica se odlučila za drugi put. Tako je prvo prepakivanje Dejtona vođeno od strane kancelarije Visokog predstavnika vršeno u periodu od 2000 do 2002, zadržalo kao principe ono što je u „duhu Dejtona“: teritorijalna organizacija u vidu dva entiteta i raspodjela prava konstitutivnim narodima na način da narodi uživaju prava u punom kapacitetu na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine.
Donoseći odluku o konstitutinosti naroda na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine, međunarodna zajednica se oprijedjelila da otpakivajući Dejton te 2000.godine ne zadire u ustavno-teritorijalnu kompoziciju Bosne i Hercegovine. Puno godina kasnije u presudi Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u slučaju “Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine”, međunarodna zajednica se odlučila da pokrene strategiju „priznavanja prava četvrtog (Ostalih)“ ali posredno i za strategiju „priznavanja prava trećeg (Hrvata)“. Ova nova strategija donosi i novi pristup Aneksu 4 Dejtonskog sporazuma jer insistira na teritorijalnoj prekompoziciji zemlje kako bi se ispoštovala prava svih konstitutivnih naroda ali i ostalih u Bosni i Hercegovini. Ali o presudi nekom drugom prilikom...
Kada je donošena odluka o konstiturtivnosti naroda na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine imala je isključivo pozitivanu namjeru. Ona je trebala biti sredstvo sporovođenja Aneksa 7. Dejtonskog mirovnog sporazuma koji se ticao povratka izbjeglica i raseljenih lica na svoja prijeratna ognjišta. Smatrano je da ako bude zakonski i ustavno omogućeno da svi Srbi u Federaciji i Bošnjaci i Hrvati u Republici Srpskoj budu imali zagarantovana prava da će to pokrenuti lavinu povratka prognanih lica u svoje prijeratne domove. Danas, 13 godina nakon Sarajevskog sporazuma i implementacije njegovih odredbi u entitetske ustave, ne možemo tvrditi da je ostvaren proces povratka niti da oni koji su odlučili da se vrate koriste svoja prava u punom kapacitetu.
Ono što je odluka Ustavnog suda o konstiturivnosti naroda na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine donijela jeste jedan poseban proces stvaranja artificijanog srpstva u Federaciji i artificijalnog bošnjaštva i hrvatstva u Republici Srpskoj. Odluka Ustavnog suda koja je, kada je donošena, imala samo isključivo pozitivne namjere, danas 13 godina nakon njenog donošenja pretvorila se u sredstvo uhljebljenja partijskog članstva koje samo na papiru ima traženu nacionalnost. Sa sigurnošću se može reći da izabrani predstavnici Srba u Federaciji i Bošnjaka i Hrvata u Republici Srpskoj ne predstavljaju i ne bore se za prava povratnika – predstavnika naroda čije ime nose samo prilikom ovjeravanja svoje kandidature u Centralnoj izbornoj komisiji. Političke partije usvajaju dvostruke aršine kada krene rasprava o legitimnim i nelegitimnim predstavnicima naroda u entitetskim vlada. Za stranke iz Republike Srpske sasvim je legitimno izabrati pet bošnjačkih i tri hrvatska ministra u Vladi Republike Srpske iz sopstvenih redova, ne pitajući vodeće bošnjačke i hrvatske stranke za mišljenje. Na isti način se već godinama vrši izbor srpskih ministara u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine; ministara koji ni u jednom segmentu ne reflektuju interese i potrebe srpske manjine u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Izbor potpredsjednika i ministara iz reda srpskog naroda u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine otvorio je ponovo pitanje ne/legitimiteta samog izbornog procesa i marginalizovanja manjinskog naroda u entitetu. Ali fascinira uspostavljeni sistem dvostrukih aršina u javnom diskursu; gdje je javnost Republike Srpske predvođena političkim subjektima apsolutno zgrožena izborom gospodina Dunovića na mjesto potpredsjednika iz reda srpskog naroda dok je ta ista javnost u protekle 4 godine apsolutno tolerisala i percipirala kao normalan apsolutno nelegitiman proces izbora bošnjačkih i hrvatskih predstavnika u organe Republike Srpske. Takođe fascinira apsolutna dvoličnost Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) koja je u protekla dva mandata svim silama osuđivala kao nelegitiman proces izbora gospodina Željka Komšića na mjesto člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, dok prilikom izbora nove Vlade Federacije Bosne i Hercegovine kao legitiman zahtjev smatra traženje jednog mjesta predviđenog za Srbe u Vladi FBiH.
Suživota nema gdje god neki odnos uređuje samo zakonski propis. Suživot treba da se temelji na konsenzusu, empatiji i spremnosti da uđemo u nečije tuđe cipele i sagledamo situaciju iz perspektive drugog. Ako odnos počiva samo na propisu, onda se radi o običnoj koegzistenciji naroda i jednak je bračnom odnosu lišenom ljubavi i razumjevanja. A takav brak gotovo uvijek završava surovim razvodom.
