Intervju, Božo Vrećo: Inspiracija u uzdahu, suzama i čežnji
Foto: Amir Bajrić

Sevdah

Intervju, Božo Vrećo: Inspiracija u uzdahu, suzama i čežnji

Piše: Buka

Tuga sevdaha nas mnogo više spaja, nego i sama ljubav

Povodom 15 godina BUKA magazina nastavljamo sa organizacijom kulturnih događaja, sa ljudima i grupama koje imaju veze sa našim radom. Nakon nastupa Borisa Dežulovića i Predraga Lucića u decembru prošle godine, ovog marta u saradnji sa Banskim Dvorom i Gramofon produkcijom iz Sarajeva organizujemo koncert grupe Halka u petak 13-og Marta. Iskoristili smo koncert kao povod za intervju sa Božom Vrećom, pjevačem grupe Halka i samostalnim izvođačem sevdalinki. 


BUKA: Tehnologija u muzici pravi prinčeve od žaba, bez velike bajke. Ti, bez velike pomoći tehnologije, stvaraš bajkovitu muziku. Ljudi koji slušaju koncerte Halke ili tvoje samostalne nastupe svjedoče o nevjerovatnom, često katarzičnom slušalačkom iskustvu. Izabrao si muziku koja polako nestaje, izabrao si da je izvodiš na prastari način, radiš sve suprotno od onog što je potrebno za popularnost jednog umjetničkog izraza, a opet si uspio, opet ste kao Halka uspjeli. Reci mi, da li je bilo lako? Da li je sada lako tako stvarati?



Božo Vrećo: Lako je ukoliko znate što želite, ukoliko prihvatate jedni druge sa svojim idejama, ukoliko prihvatite jedni druge takve kakvi ste, bez mijenjanja. Ja ne želim da pjevam sevdah na drugačiji način i dečki iz benda niti ne utiču na mene da mijenjam svoju interpretaciju. Naravno da se prilagođavamo jedni drugima, ali je to opet kreativni proces u kojem iznalazimo najartističnije ono što želimo prenijeti kao emotivnu poruku...

Proces stvaranja je uvijek nešto što najviše ispunjava i poprilično se razlikuje u radu sa bendom i za moje solo izvedbe i uopšte snimanje, no to mi pomaže da mogu razlučiti i podijeliti repertoar na dva djela i tako ispjevavati sevdah sa melodijskim primjesama nečeg posve novog u domenu  aranžmana sa Halkom i onog posve starog i iskonskog, vraćajući se na praizvedbu bez muzike, na suho, u mom solo opusu...

Mislim da je ključno za sevdah stvarati nove tekstove i melodiju, jer je to dokaz koliko ste duboko posvećeni tom žanru i toj umjetnosti življenja koju sevdah itekako zaslužuje.

Ja sam posve unutra.



Muzika se sve više gleda, a sve manje sluša. Digitalnost je čini sve dostupnijom. Piraterija bezvrijednom. Nekada se za ploče štedjelo. Danas skineš šta god želiš sa neta. Preslušaš i izbrišeš.Taj odnos gdje kupovinom nagrađuješ autora koga voliš gotovo da se izgubio. Kako gledaš na mogućnost, ili tačnije nemogućnost da živiš od svog autorskog rada ? 

 

Ako bih gledao na to sa aspekta koliko ću zaraditi ili ne, nikad ne bih ništa stvorio. Ja pišem jer to volim, ja pjevam jer to osjećam, ja dišem sevdah jer me čini živim.

Bitno je da pjesme koje napišem budu prihvaćene, da ih ljudi vole, da se zaplaču, da ih one dotiču, postaju dio i njihovih života i sudbina, da ih sjećaju na nekog...

Već sada znam za Lejliju da će živjeti vječno i to me posve ispunjava. Naravno, stvaralački niz se nastavlja i u tome je najveća vrijednost, nastaviti pisati ...




Muzika je izgubila prirodnost. Izgubila je onaj šarm šuštanja gramofonske ploče, tišine između dvije pjesme. Tebi je jako stalo da kao autor zadržiš taj prirodni odnos, da u izvođenje uneseš sebe. Rekao bih da jednako vodiš računa o pjevanju i o odnosu prema publici. Koliko je reakcije publike odgovorna za kvalitet toga što radite ti i Halka?


Mi stvaramo muziku koju prevashodno mi sami volimo, u kojoj se osjećamo dobro i koja nam pripada. Sve što bi ugrozilo tu spontanost, prirodnost, pa čak i tu muško-žensku dualnost, koju ja uvijek stavljam na pijedestal, jer je prebitna, odvelo bi nas u drugom pravcu. Sve je bitno...i kako smo snimili albume, bez parcijalnog dosnimavanja, svi skupa kao nekad u zlatno doba sevdaha 60-tih godina...to publika osjeti, prepoznaje, nema nikakvih specijalnih efekata koje čuješ na albumu, pa onda tražiš i u live izvedbi... Najveći kompliment je što nam uvijek govore da zvučimo kao sa albuma na koncertima... sve je slobodna improvizacija, vokal koji prenosi emociju i zna otpjevati sevdalinku, muzičari koji sa posebnim senzibilitetom osjećaju i prate svaki takt...i tu čarolija počinje, u toj jednostavnosti čula i oslobođenih emocija...



U svakom svom intervjuu, sevdah predstavljaš kao nešto uzvišeno, nešto što ti je pomoglo da se osamostališ, da budeš slobodan. U kojim elementima sevdaha najviše nalaziš tu energiju koja te hrani?

 

U liričnosti, u tragediji, u neuzvraćenoj ljubavi, jer se uvijek neko ili nešto ispriječi, al’ njihova ljubav vječno traje i kad su predaleko, i kad umiru zbog ljubavi, i kad znaju da se nikad više neće vidjeti...Ta tuga nas mnogo više spaja, nego i sama ljubav...ja pronalazim inspiraciju u uzdasima, suzama i čežnji...



Ističeš svoju posebnost i ponosan si na nju, svoj stil, jedinstvenost, nosiš je grandiozno i bez ustručavanja. Da li je teško biti poseban u ovom društvu u kome se svi trude da budu isti?



To ima veze sa hrabrošću da budeš svoj, no ja nikad nisam niti težio tome da budem neko drugi. Samim tim što volim slobodu, tad i moram biti posve slobodan  i za stvaranje, i za ljubav i za život uopće. To je psihički test i nije za početnike...mora te život dobro isklesati da postanes imun na jezike...tek tada si slobodan da budeš što jesi. Ja jesam.


Stiče se utisak da voliš ljude, da svojim radom i pjesmom izvlačiš iz njih najbolje. Griješim li? 

 

Ne griješiš. Ne bih mogao pjevati o najtananijim ljudskim osjećanjima da ne volim ljude, i tom ljubavlju i utičem na njih, glasom, emocijom i iskrenošću...to sam što sam, pjevam kako pjevam, izgledam kako izgledam, sa mnom su uvijek načisto...Oni koji me vole, potpuno me vole bez zadrške, a oni kojima nešto smeta, imaju problem sa samim sobom, jednostavna definicija. Srećom, puno više je onih do kojih dopirem, koje snažim i samim primjerom svoga življenja bez ikakvih kodeksa i pravila, a upotpunjujem im živote svojom pjesmom i oslobađam. I to je dar.



Tuga i radost, dvije glavne emocije sevdaha, balkanski saudade. Izgaramo u obje ove emocije, pretjerujemo u tome... Opet, čini mi se da uz sevdah mnogo više volimo da tugujemo, nego da se radujemo. Zašto je ljudima lakše tugovati? Sve rjeđe i plešemo, ti si sav u pokretu, opet, stalno plešeš...



Zato što poimam stvari posve drugačije...za mene je sama kretnja žene po toj sobi, kršenje ruku, dodirivanje kose, šuštanje njenih dimija dok se naginje kroz prozor i viri iza zavjese...ona čeka kraj otvorenog prozora zavežljaj onog koji negdje čuči ispod stabla u obližnjoj bašči...onog koji čeka da lampe utrnu da se može prikrasti dvoru, ubaciti zavežljaj sa đerdanom koji je kupio na nekom bazaru samo za nju i ugledati odsjaj mjeseca u njenim očima, prije nego oblak naiđe i pretvori sve u uzdah...eto, vidiš kako ja to sve vidim i osjećam, sve je koreografija, kretnja, pokret, ples...nema statičnosti... 

Za mene ni tuga nije bez teatralnosti, dapače, bol nas pretače, oblikuje, mijenja, čas smo jedno, čas drugo. To je sevdah.



Možeš li zamisliti sevdah na nekom drugom jeziku. Rekao si više puta da te zanima samo naša sevdalinka. Opet, imaš predivan glas, bilo bi šteta ne probati kao zvuči na portugalskom, kao Fado, recimo... 



Mene sevdah iskreno mnogo više podsjeća na flamenco, jer mi ima tu notu tužbalice, koja se meni jako dopada...i vokalno i vizualno je zahtjevnije i, da živim u Španjolskoj, pjevao bih flamenco...siguran sam isto tako predano i istinski kao i sevdah, al’ ja sam Bosanac, meni je sevdah dovoljan za cijeli zivot, nek drugi ljudi miješaju babe i žabe, ja neću. To nije moja priča.



Kafana i sevdah? Imamo i sve manje kafana i sve manje sevdaha u njima. Možeš li da zamisliš sevdah klubove gdje ljudi dolaze da slušaju muziku kao u jazz klubovima? Koliko je mjesto izvođenja bitno za konzumaciju sevdaha. Lijepo je što zahvaljujući autorima kao što ste ti, Damir Imamović, Amira Medunjanin...sevdah dobija svoju vrijednost na velikim pozornicama, ali kako ćemo ga vratiti u male prostore, tamo gdje sve počinje? Ima li potrebe za tim? 

 

Sevdah nije počeo u kafani, on je počeo u sobi u kojoj je neka žena isplakala suze na jagluku, uzdahnula par puta i onda propjevala ono što nije uspjela  reći voljenom...Ja nisam osoba za kafansku izvedbu sevdaha, mnogo se ljepše  osjećam na pozornici, Sevdah je evoluirao u nešto što zasluženo pripada World music sceni, toj tradicionalnoj, koja je po meni najvrjednija, najteža za izvesti, najemotivnija za osjetiti.



Pratio sam emisije kolega i natpise nakon nastupa Halke po regiji...ne znaju da pišu ništa drugo do hvalospjeva, postaju dosadni (smijeh). Nastupate po velikim dvoranama, publika iz njih izlazi zadovoljnija nego što je ušla. Tako visoki kriteriji su vrlo teški za izdržati. Hoćete li ih uspijeti zadržati? 

 

Ako se budemo slagali, hoćemo. Ako budemo vrijedni i sposobni, hoćemo. Ako se i dalje budemo voljeli i ako budemo voljeli muziku koju stvaramo skupa, hoćemo.

Puno je onih koji nas nisu nikada čuli uživo, a žele...na sve strane svijeta...i onih koji jesu, pa ponovno dolaze na naše koncerte i prate sve novo što stvorimo s oduševljenjem.

Upravo visoki kriteriji nam i trebaju biti moto, cilj kome težimo, umjetnost. Optimist sam i vjerujem u nas same i dalje stvaranje...



Dolaziš po prvi put u Banjaluku, na koncert povodom 15 godina Buke. Ima li nešto posebno što očekujete od ovog nastupa, grupa Halka i ti? 

 

Očekujemo ispunjen Banski dvor, ljude koji će uživati u našoj glazbi, ljude bez predrasuda, ljude koji osjećaju sevdah...Za nas je jako bitan koncert u Banjaluci, jer sam napisao pjesmu o Biser Nazi, koja se nalazi na našem drugom albumu i koja predstavlja istinitu "Romeo i Julija" priču o Biser Nazi i Ibru i njihovoj nesretnoj ljubavi, a sve se dešava upravo tu, Vrbas svemu svjedoči...


Hvala ti na ovom razgovoru i iskrenim odgovorima!


Razgovor vodio Aleksandar Trifunović, glavni i odgovorni urednik BUKA magazina 



 

 

 

Komentari na tekst (3)
Objavljeno:
A ja u subotu idem do Ferhadije, tražiti CD sa Božinim pjesmama. Gledala sam ga i slušala u emisije Sanele Prašović, fantastičan je.
Objavljeno:
Banksi Dvor u četvrtak od 11 podjela
Mel
Objavljeno:
Buko, kako do karata?
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.