<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Gdje je nestala spomen-ploča Ivanu Kljujiću?

Molio bih da se pokrene inicijativa da se bar spomen ploča sa Grafičke skole pronadje i vrati na ranije mjesto

09. mart 2015, 12:00

 Nedavno sam šetajući Sarajevom prošao pored bivše (i sadašnje) Grafičke škole u ulici koja je nekoć nosila ime Augusta Cesareca  i primjetio sam da na njoj nema spomen-ploče posvećene njenom negdašnjem učeniku, mladom sarajevskom ilegalcu što je 1943 uhićen od ustaških vlasti i odveden u Jasenovac.  Tamo je pogubljen samo zato jer je prepoznao zlo, pa sa drugarima ustao protiv njega, protiv fašističke nemani, njemačke i domaće. Nema više spomen-ploče sa  imenom Ivan Kljujić, koji je, uz to, i brat moje majke, moj ujak.

Njegovo ime je bilo uklesano i na Spomen groblju na Vracama, zajedno sa imenima oko hiljadu aktivnih boraca otpora i desetak hiljada drugih žrtava fašističke vlasti NDH. U podnožju memorijalnog parka, u podzidima njegovim,  je i danas upisano desetak hiljada imena civilnih žrtava rata, mnoga su, istina, oštećena i polupana.  U tvrdjavi na vrhu Vraca, po njenim zidovima su u mermeru  nekoć bila ispisana imena preko hiljadu članova pokreta otpora, imena ilegalaca i komunista, boraca i partizana, a sve Sarajlija koji su dali život da bi nadiruće zlo fašizma bilo zaustavljeno. Sada tih imena nema. Poskidali su ih, kako čuh, huligani koji su od klesanih slova pravili suvenire za UNPROFOR-ce. Sramota, nevidjena.

Toliko je nenamjernog i namjeravanog zaborava za one bez kojih ne bi bilo ni ZAVNOBIH-a, ni Bosne današnje. Molio bih da se pokrene inicijativa da se bar spomen ploča sa Grafičke skole pronadje i vrati na ranije mjesto. Mladić,  moj ujak, koji je sa 19 godina položio život za slobodu grada i ove zemlje to zaslužuje,  taj mali znak nezaborava.  I dakako, svi drugi saborci njegovi zaboravljeni.

A spomen park? To je izgleda na ‘ničijoj zemlji’, na razmedju izmedju FBIH i RS. Valja pokrenuti inicijativu da se park obnovi, Sarajevo bi trebalo brinuti o njemu. To je za mene sveto mjesto, mjesto hodočašća slobodi I slobodarstvu. To bi trebao biti ponos grada, za mene veći nego li tri različite bogomolje u centru Sarajeva koje simboliziraju zajedništvo življenja. Groblje na Vracama simbolizira zajedništvo umiranja, spremnost da se zajedno, bez obzira na vjeru i naciju, pogine za slobodu Grada, slobodu zemlje naše, za slobodu čovjeka. Možda bi inicijativu trebalo artikulirati u saradnji sa  Jevrejskom  opštinom. Preko dvije trećine žrtava čija su imena upisana u kamenu parka na Vracama su naši nekadašnji sugradjani, Jevreji.


Na kraju, evo izvoda iz knjige-fotomonografije “Sarajevo”, autora Valerijana Žuje, a u izdanju Svjetlosti od 1997 (str.180):


‘ … u ljeto 1941  i pojavom Narodnooslobodilačkog pokreta, sa komunistima na čelu, Sarajevo postaje jedan od centara ilegalnog partizanskog rada I djelovanja.  … U antifašističkoj borbi i ratu za oslobodjenje zemlje 1941-1945 položio je život 10.961 gradjanin Sarajeva. Većina ili 9.071 gradjanin Sarajeva je pao kao žrtva fašističkog terora, od čega je bilo 412 Bošnjaka-muslimana, 106 Hrvata, 7.092 Jevreja, 1427 Srba, te 16 Crnogoraca, jedan Makedonac, pet Slovenaca i 12 ostalih.

Medju poginulim borcima u partizanskim redovima bilo je 1890 Sarajlija. Od toga broja 1125 su poginuli u oružanim partizanskim jedinicama, a 725 su kao ilegalni partizanski boric u gradu stradali u ustaškim i njemackim zatvorima I logorima.

Sve to znači da je u ratu 1941-1945 stanovništvo Sarajeva vise nego desetkovano. Samo po osnovu fašističkog terora i genocida stradalo je 10,6% žitelja Sarajeva. Sa poginulim borcima taj se udio penje na 12,9%, što znači da je svaki osmi stanovnik Sarajeva stradao, odnosno položio život u narodnooslobodilačkom ratu.’