Šta je? Šta se čudite? Šta vam nije jasno?
Pa lijepo se na grbu vide volovi, neke cigle, crvena boja i nešto sivo. Mora se skinuti kapa i odati priznanje dvojcu Zoran Nikolić - Srđan Marlović iz Beograda, koji je spičio ovu papazjaniju, uzeo pare i odjahao u svjetliju budućnost.
Kako nisam vičan heraldici, tu je i zvanično objašnjenje za prijedlog ovog ingenioznog grba.
Srebren' -Vrbas
„Osnovni polukružni štit je dat u crvenoj boji koja simboliše banjalučku regiju. Srebrni stub simboliše rijeku Vrbas. Dva zlatna nazubljena heraldička stuba aludiraju na zidine koje predstavljaju personifikaciju stvaralaštva, sublimirajući u sebi cjelokupnu materijalnu i nematerijalnu baštinu grada.“
Oduvijek se znalo da crvena boja predstavlja Banjalučku regiju. Nemojte mi samo reći da Manjača, recimo, nije „crvena“. Dakle, kad pomislite na Banjaluku, pomislite na crvenu boju. Je l' to jasno!? O srebrenom stubu, koji simboliše Vrbas, ne treba tupiti zube. Pa nismo mi zatucani seljaci koji će „krajišku ljepoticu“ predstavljati, pu, pu, pu, gluvo bilo - zelenom bojom. To je tako passe, tako bošnjački! Čuj, rijeka, pa da bude zelena. Ne ide. Srebrna je! I tu je heraldički duo u pravu. Pogledajte obale, od Bočca, do Laktaša Više je plastične ambalaže nego u kakvoj ovećoj točionici vode. To se sve bljeska, ljerka na suncu, a po oblačnom danu daje baš takvu, srebrenkasto zagasitu boju rijeci. Opet, to simbolizuje i ekonomski prosperitet. Jer, samo ekonomski bogata regija, poput Banjalučke, fekalne i otpadne industrijske vode direktno bez filtera surduče u rijeku. Ha, jašta!
Mali neprijatelj srebrnom Vrbasu mogu biti ovi vražji ekolozi, koji kao nezdravi čiste obale i smrt, pardon, zastoj industrije, koji navlači opasno zelenu boju na rijeku. Opet. Ali, izregulisaćemo mi to već.
Ovi stubovi što predstavljaju zidine, ponovo, zorno oslikavaju Banjaluku. Zaista, pogledajte malo oko sebe. Pogledajte tu urbanističku ljepotu koja se sastoji od kombinacije bahato izgrađenih zgradurina i zidina. Gdje nema zgrade i parkinga, tu je zidina. Ništa momci iz Beograda nisu pogriješili. Zidine i ruine nam, kako vele, „sublimiraju cjelokupnu materijalnu i nematerijalnu baštinu“. Sve je to zapušteno, zaparloženo i te zidine, nikad rekonstruisanog Kastela, koji se u samoodbrani kruni kao babin zub, zaista su predivno predstavljene na grbu.
'Ajmo dalje
Andaluzijo, iluzijo
„Štit je nadvišen zlatnom zidnom krunom ukrašenom dijademom koja aludira na počasti koje grad posjeduje (domen protokola i administracije). Čuvari štita su dva srebrna bika, čija je upotreba utemeljena u narodnoj tradiciji i literarnom stvaralaštvu znamenitih ličnosti ovog kraja (Kočić). Grana kestena u rodu ukazuje na kontinuitet uređenja gradskog ambijenta i predstavlja njegovo prirodno nasljeđe. Natpis na lenti “Slavna i sveta” odnosi se na rijeku Vrbas i preuzet je iz poznatih Dučićevih stihova.“
Jašta nego zlatni zid! Gradska uprava sa zlatnim zidom i svojim protokolom i administracijom nadvila se nad grad i građane, pa sve odozgore svijetli. Toliko svijetli, da građanima sunčane naočale trebaju kad ulaze u gradsku kuću. A, sve brzo, lijepo i ekspeditivno. Mrak da ti padne na oči.
E, sad dolazimo do bikova. Znam ja da je vama to najinteresantnije. Objasnili su momci kako je to sve Kočić, Jabo i Rudo, ne bih ja tu imao šta dodati. Osim da primijetim kako se još jednom iskri genijalnost autora. Jer, nisu Jablan i Rudonja samo dva obična bika iz Kočićeve priče, sa one „crvene“ Manjače. Dobro, de, Manjača je crna i ne voli crveno ni u priči, ali heraldičari su tako pomirili partizane i četnike. Naše i naše.
Elem, bikovi, to smo svi mi!
Svaki stanovnik Banjaluke je bik na svoj način. On je jak, vuče, tegli, čupa, gura, upire... On ima svoju glavu, mada je više koristi za bodljavinu, nego za razmišljanje. Ali ima i zbog čega. Nemamo se mi Jablani i Rudonje sad tu nešto trsiti i dumati. Imamo mi Milu volovoca, koji je i u stihu i pjesmi izvornoj opjevan.
Pa kaže:
“Poji Mile volove na reci,
poji Mile volove na reci,
na dešnjaku medenica zveči,
na dešnjaku medenica zveči.
Ustaj, Mile, volove na'rani,
ustaj, Mile, volove na'rani!
Sutra ćemo orati na strani,
sutra ćemo orati na strani,
gde prolaze cure i jarani,
gde prolaze cure i jarani.“
A? Jel' vidite kako je lijepo! Sve nam srsci i trnci prolaze vrelim tijelima. Ima jedan Mile koji nas sve poji, 'rani tu i tamo, a obećava da će nas izvesti na stranu, na drumove, gdje ima lijepog svijeta i gdje ćemo veseli orati, a šta bi drugo radili kao volovi.
I nekako, brate mili, ovi bikovi daju neki andaluzijski ili pamplonaški štih. Štaznam, to iz nas šiklja ta južnjačka krv. A, pošto su nam dušmani zabranili orlove sa ocilima, meni su volovi nekako najbliži. A, i gradskim ocima i pokojoj majci.
Samo mogu reći, momci, svaka vam čast!
Ovo za kestenje, nadam se da je jasno svima. Banjaluka je grad aleja, doduše, sad su malo podšišane i posječene, jebi ga, valja zgrade podizati, ali negdje je ostao taj kesten. Tu nema zbora. Evo i Mili Radišiću, lokalnom neimaru, su zaprijetili nekakvim zatvorom, a sve da se održi to kestenje i to drveće. Čovjek je morao otići u Beograd, da ga budale ne bi zbajbučile. Tako da je grb neobično dnevno-politički aktuelan. Kapa dolje!
I za kraj, tu je fragment, takoreći fragmentić Dučićevih stihova koji za Vrbas veli da je „slavna i sveta“ rijeka. Dobro, de, kaže Dučić de je Vrbas „slavna i sveta srBska reka, koja nosi krv naših sinova...“. Ali nećemo sad u sitna crevca.
Bitno je da su se partizani i četnici izmirili, simbolično, na grbu, važno je da je Vrbas srebren, da ima ruina, bikova i kestenja, da imamo trebinjskog pjesnika. I ko nam šta može???
Ne može nam niko ništa, jači smo od...
Dobro, dobro, stišaću strasti.
Nego, samo ovi Bošnjaci i Hrvati (a bogami i ostali) da se ne dosjete, pa da nam opet ne potegnu pitanje vitalnog nacionalnog interesa. Malo je zelene i plave, da ne kažem NEMA ih.
A, grb? Grb je fantastičan! Skrojen taman po mjeri stanovnika „krajiške ljepotice“. Ne bih ja tu ništa dirao.
