Razmišljam o tome da ga blokiram s Fejsa. Stalno mi ispadaju njegove fotke, a to sad ne želim i ne mogu gledati”, rekla mi je Dina i glasno srknula vrelu kavu na koju smo sjele u želji da proslavimo prvi dan proljeća. Ali činilo se da samo oplakujemo njezinu posljednju vezu. “Nemoj nikako iskoristiti opciju BLOCK!”, brzinom svjetlosti uključila se Laura. Skoro je srušila svo piće sa stola kojom strašću se uključila u problematiku. “U takvim ti je slučajevima najbolje odabrati opciju UNFOLLOW, jer onda on ne zna da je blokiran! Naime, i dalje ste frendovi na Fejsu, ali tebi se ne pojavljuju njegove objave i fotografije, mirna si!”, stručno je objasnila, gotovo identičnim tonom kojim je meni jedno minutu prije toga objašnjavala specifične medicinske detalje određenog zdravstvenog stanja (jer je liječnica, i to usko specijalizirana za vrlo zeznuto područje medicine). “E, TO mi treba!”, energično i zahvalno je kimnula Dina, kao da joj je Laura maločas dala terapiju kojom će izliječiti neplodnost žena diljem svijeta.
Na tren sam se izvukla iz svog tijela i pogledala tri tridesetiplusgodišnje žene na kavi. Ne, nismo bile tinejdžerice. Nismo se vratile u prošlost, u srednju školu u koju su se nekim čudom s nama vratili i Facebook, Instagram, Twitter i flat rate. Ne, i dalje smo bile na kavi na prvi dan proljeća 2015. godine u Zagrebu, i dalje smo bile odrasle zrele žene u vrlo ozbiljnim godinama, s vrlo ozbiljnim karijerama i životnim putevima iza sebe, i dalje smo - da - razgovarale o opciji UNFOLLOW.
Nisam jedna od onih koja ima potrebu svetom vodicom alternative politi svaki oblik frivolnog korištenja tehnologije. Dapače, kao osoba koja zbog prirode svog posla puno vremena provodi vrlo sama za ekranom, nalazim neku utjehu u kakvom-takvom socijalnom kontaktu, pa brzinske kave s bliskim prijateljima pijem na chatovima. Evo, redatelj s kojim sam puno radila sad snima u Beirutu, i svako jutro dobijem raport o njegovom poslovno-emotivnom stanju u inboxu na Facebooku.
Mare, jedna od mojih najbližih prijateljica donedavno je radila 15 sati dnevno u jednoj produkciji, i jedini način da dođem do nje bio je tvrdoglavo slanje poruke za porukom koja bi joj se onda pokazivala kao dosadna obavijest na ekranu njezinog pametog telefona tijekom tisuću i jednog sastanka tijekom dana. Koristim neki prosječan broj aplikacija i mreža za spajanje s ljudima. Međutim, kad je ljubav u pitanju, prilično sam staromodna. Uzmite u obzir da sam ‘81. godište, i da kad kažem “staromodno”, mislim pritom na SMS poruke, ne na ljubavna pisma i golube koji ih nose. No priznajem, tu počinje i staje moja vjera u mobilnu telefoniju i moderne tekovine kad je u pitanju ljubav, a još manje prekid iste. Primjerice, opcija “in a relationship with” na Facebooku uvijek mi je tjerala strah u kosti, iako sam neko, na svoju sramotu, prilično kratko vrijeme, bila paralelno i aktivna na Facebooku, a i u braku.
A danas, s toliko godina iza sebe, biti u ljubavnim vezama na društvenim vezama čini mi se kao grozan neukus, a još više i kao ruski rulet. Izložiti svoju vezu komentarima 300 poznatih ljudi čini se okrutno i nepotrebno, ali, kao što Dina sad pokazuje, jednako je grozno i ako je odnos bio intiman i neoglašen. Naime, s toliko povezanosti putem raznih platformi gotovo da se gubi draž one stare šale o ženi koja je samo izašla baciti smeće na ulicu, u poderanoj trenirki zaprljanoj mačjom hranom, masne kose i bez trunke šminke na licu, da bi srela svog bivšeg s novom djevojkom, koja je očito to jutro provela u spa centru nakon čega ju je našminkao profesionalni make up artist, dok su joj vile iz priča Ivane Brlić Mažuranić radile frizuru.
Naime, sad se probudiš, tek nekoliko tjedana nakon prekida, piješ kavu da bi uspjela doći k sebi od lude noći koju si potencijalno zalila i alkoholom da bi mogla zaspati i ne misliti na njega (da, da, još uvijek imamo cca 35, i da, to se zbilja dešava i 20 godina nakon lude srednjoškolske petnaeste), automatski otvaraš laptop i još krmeljava ugledaš fotke na kojoj je on taggan na nekom ludom tulumu od noći prije na koji ti uopće nisi bila pozvana.
Jesam li spomenula da je glavna junakinja ovog izmišljenog (ali posve sigurno puno puta u našem svemiru odigranog) scenarija pila sama i kod kuće, uz suze, a da je noć bila luda samo zato što ju je prekid sa spomenutim frajerom doveo do ludila? Međutim, nisam ljubitelj Laurinog rješenja problema. Nekako mislim da se naše godine ipak moraju aplicirati na životne situacije kroz koje prolazimo. Sjećam se da mi je prije desetak godina prijatelj prepričavao svoj užasni prekid tijekom kojeg mu se djevojka iselila iz stana ostavljajući mu iznimno malo namještaja, ali i jedan poklon - grafite po svim zidovima. I tada, u ranim dvadesetima, to mi se činilo kao luđački potez, a danas ponekad mislim da sam tu priču sanjala. No pisanje po zidovima više nije samo fizička stvar - sad je to moguće i u virtualnom svijetu, u kojem je ljubav više nego ikada na testu.
Je li prirodno stalno biti povezan s bivšom ljubavi, znati gdje ruča i večera i s kim tulumari? Razmišljati o njegovoj profilnoj fotografiji, ima li ona značenje, zvati prijateljicu i puštati joj pjesmu s njegova Facebooka?
Kad nas je Dina pitala mislimo li da Mr. X gleda njezin profil, i je li shvatio suptilnu poruku profilne slike (koju nismo shvatile ni mi, ali se to nismo usudile reći), znale smo da je vrijeme za doma. Više nego ikad bila sam sretna što sam nekako uspjela ljubav ostaviti samo u domeni stvarnog života. (Usput budi rečeno, nije li postojanje same sintagme “stvarni život” već dovoljno strašno?) Ideja da onoga u koga sam zaljubljena ne vidim, ne čujem ton glasa ili ne osjetim miris, privlačna mi je jednako kao i dokazivanje/pokazivanje ljubavi na društvenim mrežama. I iako sam ovisna o virtualnom druženju s prijateljima, Njemu se volim okrenuti i komentirati svijet uživo, a ne ispod statusa.
Slijedom toga, ne brišem svoje bivše, pratim ih i dalje, ostajem prijatelj s njima. Znao mi se dogoditi grč u želucu ili knedla u grlu, ali zamislim to kao običan susret u ovom novom vrlom svijetu koji smo tako jako priželjkivali, i koji smo stvorili. Preporučila sam to i Dini - dobra je strana što ne vidi tvoju trenirku i kosu, dodala sam. Nasmijale smo se i odjednom smo opet imale 35 i vraćale se svaka svom poslu. Na kraju priče, moram i priznati nešto. Znajući da sam pri kraju teksta, iz radne sam sobe poslala sa svog pametnog telefona svom Stvarnom Životu poruku da sam gotova s poslom. Čujem ga kako dolazi pa zaklapam kompjutor. Živimo u najboljem od svih mogućih svjetova.
Izvor Jutranji list
