Sva suština politike BiH i svi odgovori o njenom smislu, odnosno besmislu, njen jedini razlog nalazi se ispisan na tablama koje informišu putnike namjernike o tome ko je taj koji po livadama, gradskim kvartovima, velikim i malim putevima izvodi javne radove.
Stvari su jednostavne.
Ti neimari i njihova lična veza sa politikom jedini su razlog postojanja ove zemlje koja će biti i ostati beskonačna privremenost, sve dok se ta zlatna, multimilionska nit ne prekine.
Što znači, možda nikad.
Volšebno su nacionalni analitičari komentarisali rezultate prošlih izbora kao sjajne, dodajući, citiram te etnički osviještene mudrace, da samo harmonija nacionalnih stranaka može obezbijediti prosperitet ovoj zemlji. Kakva neistina!
Prosperitet mogu donijeti samo oni koji ga nose u sebi, spremni da rade i motivišu druge da rade i stvaraju.
Nacionalizmi nemaju veze sa stvaranjem, harmonijom, naprotiv, oni je isključuju. I to nema nikakve veze sa ideološkim predznakom partije.
Harmonija znači spajanje, uravnoteživanje različitosti ili suprotnosti , znači sklad, slaganje i red. Politika u Bosni i Hercegovini počiva već godinama na sasvim suprotnim idejama od harmoničnih.
Ona se hrani disharmonijom i neskladom, podjelom i nemirom, sađenjem i usađivanjem strahova.
Forsiranje tih ideja od strane vladajućih političkih narativa i teza dovelo je podjelu unutar ovog društva do maksimuma, iz samo jednog razloga i cilja, a to je svjesna proizvodnja anarhije i bezvlašća, a da bi u tako organizovanom haosu što više podijelili i suprotstavili ljude i tako obezbijedili nesmetani sistem vlastite dominacije, u svim sektorima života.
Umjesto da se iz ovdašnjih naroda i nacija izvlači i promoviše najbolje, čega srećom po nas ima u izobilju, aktuelne politike desetljećima promovišu i dozvoljavaju, smatraju poželjnim i korisnim samo i isključivo najgore nacionalizme koje nikada i nikog nisu odbranili. Jer u istoriji nema primjera da je poltički uokviren nacionalizam nekog odbranio, pa neće ni nas, ma kako se god zvali.
Ova vlast, formirana ili ne, nema veze sa narodom i njegovim potrebama, iako se i sama u narod zaklinje dovoljno dobro da u tu laž svakih izbora uvjeri dovoljan broj nesrećnika koji će im glasanjem obezbijediti i formalni status gospodara. Stvarni već jesu, i to isključivo zahvaljujući tom istom narodu koji svoju propast posmatra mirno i s takvim ushićenjem kao da se nalazi u najskupljoj loži Boljšoj teatra.
Ne valja, rekli bi u Hercegovini.
U jednom tekstu, mladi čovjek otisnut sa ovih prostora, a na stalne upite prijatelja i familije, kad će već jednom on i svi ti koji su otišli da se vrate u zemlju, odgovorio je citatom iz filma - Ozdravite, pa da se vraćamo.
Skačemo sve gladniji i sve više bosi oko kičasto okićenih totema i sve veseliji što su to baš "naši", a ne "njihovi" totemi. A poglavice boli ona stvar i za toteme i za nas. Njihovo ja da ga povremeno okite bižuterijom od tradicije i praporcima selektivne istorije, povremeno ih pak zapale da se plemena na umire i ne umore od skakanja.
Podnosimo svakodnevno plodove svog rada političkom ološu koji više ne može ni da sakrije koliko im se gadimo. I još im mašemo zastavama.
Ubi nas skakanje oko bezvrijednih totema, više nego promaja.
