- Zahvaljujući ultrasigurnom sistemu zatvaranja vrata, pilotu više nije teško da preuzme kokpit i ostavi svog kolegu napolju. Dovoljno je da sačeka da ovaj ode u toalet i više nikada ne može da otvori vrata. Istina, postoji način da se uđe bez intervencije iz kokpita (mislio je na specijalnu šifru), ali pilot za komandama može da isključi tu opciju i da svom kolegi tako samo ostavi mogućnost da ode da sjedne među putnike i sačeka da vidi šta mu je budućnost odredila - napisao je Koheret, koji ima 35 godina letačkog iskustva, i koji danas leti za avio-kompaniju iz Emirata.
Specijalizovani sajt "Aviationnews", s kojim Koheret redovno sarađuje kao hroničar, odbio je ovaj analitički članak kao previše uznemirujući, pa je tekst objavljen u štampanom izdanju revije "Pilot u avionu"!
Holanđanin je u svom članku naveo dosadašnje primjere samoubistava drugih pilota i zaključio da se i sam ponekad ozbiljno zapita ko sjedi pored njega u kokpitu.
- Šta ako mu se dogodilo nešto strašno u životu, što ne može da podnese? Nadam se da nikada neću otkriti, vraćajući se iz toaleta, da se nalazim pred vratima kokpita koja ne mogu da se otvore - bio je vidovit Koheret, oštro kritikujući sistem sigurnosti uveden poslije rušenja Kula bliznakinja u Njujorku.
Podudarnost je toliko velika, da je izazvala mnogobrojne reakcije u javnosti, dok je sam Koheret ovih dana na svom facebook-profilu ostavio komentar u kom se ističe da je jasno da je sada strašna priča postala realnost.
Australijske avio-kompanije jučet su odlučile da moraju da obezbijede da u svakom trenutku u pilotskoj kabini aviona budu dva člana posade, što je odgovor na nesreću aviona njemačke kompanije "Germanvings".
Ono čega se pre dva mjeseca pribojavao Jan Koheret, dogodilo se Patriku Zondenhajmeru, pilotu srušenog aviona "Germanvingsa" broj 4U9525 na relaciji Barcelona - Diseldorf u francuskim Alpima, koji je, prema sjvedočenjima njegovih kolega, bio jedan od najboljih u "Lufthansi" i koji, i pored svih svojih letačkih i ljudskih vrlina, nije uspio da spriječi veliku nesreću, čime su se samo potvrdile Koheretove riječi da je u kokpit po novim pravilima nemoguće ući.
Zondenhajmeru neki, ipak, zamjeraju što je ostavio samog za upravljačem neiskusnog Andreasa Lubitza i nije pozvao nekog od osoblja da mu se pridruži u kabini, naročito poslije kopilotovih sumnjivih riječi koje je izrekao, kada mu je ovaj dao zadatak da se pripremi za slijetanje, prije nego što se vrati iz toaleta.
- Nadam se. Vidjet ćemo - odgovorio je lakonski Lubitz, replikom koja ne bi trebalo nimalo da ulije povjerenje iskusnom kapetanu.
Kada je Zondenhajmer izašao iz toaleta, sve je već bilo kasno. Njegove povike, u kojima je kopilota preklinjao da "za ime božje, otvori ta prokleta vrata", nije imao ko da čuje.
Stručnjaci kažu da su Zondenhajmerove šanse, da razvali blindirana vrata, koja dele kokpit od ostatka unutrašnjosti aviona, bile veoma male.
Kapetan je u očajanju dohvatio metalnu palicu, koja na vrhu ima suženje koje može da se zavuče u otvor, što je kapetan i pokušao da iskoristi, ali bezuspješno. Zvuci udaranja metalnom šipkom čuju se na pronađenoj "crnoj kutiji", dok se u pozadini prolamaju krici nesretnih putnika.
