Što nije bio daleki Brando, Volter, Sveti Vasilije, već dokučivi i nenametljivo pametni, dobri i lijepi čovjek, kako smo ga svi intimno percipirali, a da taj naš odnos prema njemu nikad nije skliznuo u patetiku i trivijalno zanošenje njegovim likom, a još, još manje propao u pošast zavisti. Udaljen samo jedan korak od nas, onaj za koji malodušnici tvrde da se nikad ne sustiže, Vlada Divljan je, dakle, uspijevao da nam istovremeno bude i intrigantan i običan. Divljan skoro pa da je bio simbol ovozemaljskog savršenstva, onog neorobljavajućeg, ali ni devalviranog modom.
Divljan nam je toliko značio jer smo djetinjasto naivno i potajno vjerovali da nekako i nekad već možemo biti malo bolji, nešto pametniji, čak ljepši, da možemo biti tako nesavršeno savršeni kao što je on bio, a što, kako i dalje tvrdoglavimo, jedino stvarno estetski i filozofski pristaje ovom životu.
I zato se Vlada Divljan nije obožavao kao kakvo božanstvo na sceni, već najednostavnije toplo volio kao čovjek od kojeg nešto možemo da dobijemo i naučimo, a da se pri tom ničeg ne odreknemo. Malo, ako ih uopšte i ima, malo je bilo likova iz svijeta medijski etabliranih umjetnosti, pa i iz naših života, koji su se borili i mirili sa svojim krupnim i sitnim (ne)zadovoljstvima kao što je to, imali smo utisak, tako lako i elegantno Vlada Divljan rješavao u sebi.
U Divljanovim tekstovima, u muzici, i na koncertima i u spotovima, uvijek je bilo nekog neuporedivog spoja romantike i latentne, blage ironije - vjerovatno se u toj vezi i krije ključ za razumijevanje magijske privlačnosti njegove poetike i ličnosti. Dok vam se jedna uvlači u glavu, druga je već grudnom košu. I obrnuto. Otuda i onaj osjećaj cjelovitosti koji nose Divljanovi radovi, on sam. Ironija Vlade Divljana tek neosjetno sjenči prostor koji zahvata emocija; ona ne oduzima ništa od njene ozbiljnosti, a sebe nameće tek toliko da se ne propadne u patetiku; Divljanov najveći dar, u stvari, možda je osjećaj za pravi trenutak, kad se intelektu zadaje obaveza da odživi emociju, a sve u dosluhu sa temeljnom tekovinom ljudske civizacije, koja je Divljanu, čini se, bila urođena i potpuno srasla sa karakterom - diskrecijom. I kroz tu lakoću kohezije uma i srca ispleo se dojam da Vlada zna mjeru onog što je nužno inteligentno i dobro i da je stoga nužno inteligentan i dobar. I još dalje, i zanimljivije, to je stvorilo utisak da je Divljan zapravo odlučio da bude dobar, a tek ga je to u našim očima i jedino moglo učiniti stvarnosno dobrim.
A pošto je jednom postao dobar, mogli smo rasterećeno i sa mirom da zavolimo i onu njegovu dječačku ljepotu kao manifestaciju istinske prirodnosti, i u njoj, po potrebi, udobno ušuškamo nešto od svog preostalog životnog optimizma.
Savršenost slike Vlade Divljana nije bila izolovana u jednom parčetu njegovog života, već ga je označavala kroz čitavo postojanje: on nam je bio savršen u svakoj tački našeg razvitka. Nepokolebljivost njegove nonšalantnosti u pristupu etici, estetici i dijalektici, očitanim u muzici, tekstovima, intervjuima Vlade Divljana, učinila ga je nenadmašivo prirodnim u prostoru i trajno upadljivim u vremenu.
Divljanova bistrina u promišljanju i lakoća i jednostavnost u izrazu učinile su da su se njegovi svjetonazori neopažljivo prerušavali u našu sopstvenu savjest koja nam je potom blago, divljanski blago kljucala u glavu da se ne osvrćemo mnogo oko sebe, da se ne udaljavamo previše od nas samih, bivših ili budućih, svejedno.
Čak ni crtice o tome zašto smo voljeli Vladu Divljana kao da ne mogu biti nesentimentalne; o tom, sada već u prah pretvorenom čovjeku, o tom toliko jedinstvenom i, lako rečeno, dragom fenomenu u nekim životima među nama, neko vičan dubinama (socio)psihologije trebalo bi pažljivo da promisli i ponudi smjernice za njegovo dalje tumačenje (podjednako kao i o tome u koju rupu smjestiti one koji nikada nisu osjetili zašto smo toliko voljeli Vladu Divljana). Jer, analizirajući Divljana u svima nama u kojima ga ima, sigurno se štošta može doznati o tim sitnim svakodnevnim jadikovkama i karakteru naših pojedinih velikih iluzija o svijetu i sredini u kojoj živimo, i ne bi trebali propustiti da se uz pomoć toga, možda, pomirimo sa nečim u sebi, naročito sada poslije Divljanovog odlaska koji nas je rastužio i usamio kao da nam je neko istovremeno ubio najličniju i najskriveniju prošlost i budućnost.
Da, sa tom pričom o Vladi Divljanu treba mnogo ozbiljnije računati nego što nam se to u prvi mah, ovako lijenima i sumnjičavima, može učiniti.
