U tim krugovima, ljudi ga doživljavaju kao bogatog kolekcionara, ne znajući da su sve slike koje im je poklonio lažne i da ih je napravio sam.
Nikad, međutim, nije kažnjen zbog toga, jer nije prekršio nikakav zakon.
“Nije nikakav grijeh pokloniti sliku muzeju. Oni me tamo tretiraju kao kralja. Jedna stvar je vodila drugoj, tako da se ovim bavim već 30 godina”, ispričao je ovaj neobični čovjek za BBC.
Landisova “karijera” počela je sredinom osamdesetih kada je nekoliko slika poklonio Muzeju Kalifornije tvrdeći da je riječ o djelima umjetnika Majnarda Diksona.
“Želio sam da impresioniram majku. Uvijek sam se divio bogatim kolekcionarima koji poklanjaju slike muzejima. Stavio sam ime Majnarda Diksona na slike, jer su to muzeji tražili”, kaže on.
Kao tinejdžer, Landis je pretrpio nervni slom, nakon smrti oca i dobio dijagnozu šizofrenije. Terapija umjetnošću otkrila je njegov talenat za reproduckiju, a ispostavilo se da nevjerovatnom brzinom može da iskopira vrlo zahtjevna djela.
“Pribor kupujem u supermarketima, a slike radim sat ili dva najviše”, priča Landis i dodaje da za duži rad nema strpljenja. “Ako nešto ne mogu da završim do kraja filma na TV-u, odustajem”.
Predstavljajući se kao bogati darodavac, Landis je poklanjao slike uglednim institucijama širom Amerike.
“Mislili smo da je on samo ekscentrični kolekcionar”, priča Mat Lajninger, arhivator Gradskog muzeja u Oklahomi.
“Prvo djelo nam je dostavio lično – akvarel Luja Valte. Uramili smo ga i stavili pored Renoara u našoj galeriji, neznajući da je riječ o lažnjaku”.
Landis je nastavio da poklanja slike i vjerovatno nikada ne bi bio uhvaćen, da različitim muzejima nije ponudio ista djela.
“Dobili smo kovertu u kojoj nam je poslao još pet radova. Djelovalo je da su to slike umjetnika iz 19. vijeka Pola Sinjaka i Stanislasa Lepina. Malo sam istraživao Sinjaka i ispostavilo se da tu sliku već ima Koledž za umjetnost i dizajn u Savani i da je donator takođe Mark Landis. Zatim sam potražio i Lepina i pronašao ga na Univerzitetu moderne umjetnosti u Sent Luisu. Upalili smo crveni alarm”, kaže Lajninger.
“Razglasio sam o čemu je riječ i u narednih sat vremena zvalo me je 20 institucija ispitujući ko je taj lik i šta se dešava”.
Lajninger kaže da je Landis odlično pravio falsifikate, ali da je trebalo da ima mjeru.
Nekima je ponudio crtež kredom navodno star između 300 i 400 godina. Lajninger je pokušao da zagrebe pločicu na ramu koja je izgledala vrlo staro, očekujući da će se raspasti. To se nije dogodilo, a njemu je pod noktima ostalo malo skorjele kafe. Landis je dakle htio da patinira ram tako što ga je premazao kafom.
Upravo zbog tako očiglednih nedostataka “originala” postavlja se pitanje zašto je uspio da zavara tako mnogo institucija.
“Dobro je uradio domaći. Znao je šta muzeji skupljaju. Bio je siguran da će prihvatiti njegovu donaciju, jer se uklapa u njihovu kolekciju. Način na koji se predstavljao takođe je bio ubjedljiv. Govorio je ono što bi svako ko radi u umjetničkom muzeju želio da čuje. Pričao je o svojoj kolekciji, porodičnom bogatstvu i obećavao nam novac”, kaže Lajninger.
Pošto Landis nije tražio nikakav novac, on zapravo nije prekršio zakon. Teret je pao na institucije koje su prihvatile donacije i izlagale kopije. Lajninger čak smatra da mnogi i dalje namjerno ćute o tome da imaju Landisova djela.
On, pak, priznaje šta je činio, ali kaže da ne osjeća nikakvu grižu savjesti.
“Ja sam kao Pinokio. Puštam da mi savjest bude vodič. Ako je nešto pogrešno, sigurno ćete to znati”, rekao je Landis.
On i dalje kopira, ali i donira galerijama svoje radove. Štaviše, Gradski muzej u Oklahomi je dvije godine nakon što je raskrinkan, otvorio izložbu njegovih djela.
Kustos je bio Lajninger, a namjerno je otvorena na prvi april. Landis je bio počasni gost.
