<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Politika u pretpolitičkom društvu – slučaj Republike Srpske

Diskutabilno je ko je opozicija u Srpskoj ali narod to sigurno nije....

14. april 2015, 12:00

Prije nekoliko dana, jedan moj prijatelj, novinar, u neformalnom razgovoru, postavio mi je jedno pitanje, koje je ovih post-izbornih dana praktično postalo main-stream za pitati u političkom životu Republike Srpske. Pitao me je: „Da li je narod jedina opozicija u Republici Srpskoj“?

Pitanje prilično jasno i osnovano, međutim veoma problematično sa aspekta odgovora. Percipiranje odnosa vlast-opozicija u javnosti Republike Srpske kao odnosa između tačno određenih subjekata koje znamo po imenu i prezimenu, a ne kao odnosa realnih politika, postavki i koncepata, iziskuje da i odgovor na to pitanje  dobije djelimično političke a ne čisto analitičke konotacije. Međutim sama geneza tog pitanja je pogrešno postavljena. Znajući ishod oktobarskih izbora u Republici Srpskoj, visoku izlaznost i participaciju na izborima i jednu čistu polarizovanost biračkog tijela na dva bloka, kao i prećutni pristanak naroda na sve malverzacije, afere i manevre političkih partija u post-izbornom periodu, možemo slobodno reći da narod sigurno nije opozicija u ovom trenutku u Republici Srpskoj.
Diskutabilno je ko je opozicija u Srpskoj ali narod to sigurno nije.
Formirane su vlasti na oba nivou (entitetskom i državnom), došlo je do kohabitacije između dva nivoa vlasti, stvoreno je postojanje različitih većina u RS-u i na nivou BiH, ali tu priča staje. Kroz taj proces strukturalne kohabitacije, stranke Saveza za promjene su opozicija na nivou entiteta a stranke okupljene oko SNSD-a su opozicija na nivou države. Narod i na jednom i na drugom nivou sigurno nije u opoziciji i nema opozicioni potencijal, barem ne u ovom trenutku.

U političkoj teoriji postoji termin koji se naziva stranački izborni ciklus. To je vremenski period na koji po demokratskim procedurama, narodi koji imaju tradiciju parlamentarizma i demokratske participativne kulture, daju jednom stranačkoj vrhuški na upravu svoju državnost. Taj period u savremenim demokratijama traje 8 godina. Poslije tog perioda, bez obzira na efikasnost i rezultate rada te političke vrhuške, po pravilu narod mijenja, dovodi nove, starima daje šansu da se kroz opoziciono djelovanje dokažu i pročiste svoje redove. Građani Republike Srpske su još daleko od tih principa i pravila. SNSD je u kampanji imao veoma težak zadatak. Uz svo društveno nezadovoljstvo, pokušao je odbraniti svoje predizborne političke pozicije i u velikom mjeri je uspio. To nije rezultat neke pretjerano dobre politike ili neke koncizne predizborne kampanje. SNSD je pobijedio na izborima u Republici Srpskoj i o(p)stao na vlasti još jedan mandat iz jednog jedinog razloga -  uspio se nagoditi sa narodom na bolji način nego što je to uradio Savez za promjene. Uslove te nagodbe nije postavila niti jedna politička partija, nego ih postavlja jedino i isključivo narod. Narod traži, zahtijeva, postavlja uslove... Građani Republike Srpske na izborima 2014. nisu tražili i zahtijevali promjene, u smislu konceptualnog mijenjanja sistema i odstupanja od prijašnje prakse političkog djelovanja. Građani su tražili da postanu dio ranijeg sistema, da se inkorporiraju, udome, uhljebe, dobiju „državni“ posao... Građani uviđaju greške i probleme u sistemu, neprestavno kritikuju i ukazuju, ali opet žele da postanu dio tog istog sistema jer je u ovome trenutku to primamljivo.

Trend jedne opšte letaričnosti i koračanja bez ikakvih društvenih smjernica, realna je slika današnjeg društva Republike Srpske. Desetogodišnji muk akademke zajednice, shvatanje javnog jedino i isključivo kao političkog (da ne kažem partijskog), medijski mrak u kome sekretari političkih partija kreiraju društvene događaje više nego sami urednici, bavljenje trivijalnostima i visokom politikom umjesto bavljenja realnim životnim problemima građana produbljuju tu letagičnost sve više i više i tupe svaki gram otpora aktivnog građanstva.

Građani su na oktobarskim izborima birali svoje predstavnike za Narodnu skupštinu Republike Srpske. Ponovo su izabrali direktore javnih preduzeća, uspješne privrednike, poslanike iz ranijeg mandata, bivše ministre; ljude odavno inkorporirane u sistem koji je odavno spreman za promjene. Motivacija za takav izbor bila je jedinstvena – dati glas provjerenim ljudima koji su u zamjenu za  glasove spremni ponuditi građaninu radno mjesto u odavno pretrpanom javnom preduzeću, nasuti par stotina metara lokalnog puta ili ponuditi biraču novac za podršku na izborima. Vremenom, ponavljajući iste predizborne i postizborne procedure, političari su razmazili narod koji od njih očekuje rješavanje upravo njihove individualne egzistencije.

Normalno je u političkom diskursu da za funkcionisanje države ne odgovaraju institucije sistema, već razne „četvorke“ ili „šestorke“, građani aminuju kupovinu „papaka“ i neograničen proces zaduživanja entiteta i države; ćuti se o aferama, zatvaraju oči pred političkom korupcijom....

Objašnjenje ovako nonšalantnog prihvatanja političkih izopačenosti možemo objasniti jednom jednostavnom činjenicom. Mi, građani Republike Srpske, danas, 2015.godine i dalje živimo u pretpolitičkom društvu. U istom onom pretpolitičkom društvu o kome je mnogo decenija unazad pisao Erik Hobsbaum.
Društvo Repubike Srpske je na nivou samospoznaje kao i Hobsbaumovi primjeri pretpolitičkog društva: vjerskih sekti, seljačkih pokreta i djelovanje gradske svjetine. Republika Srpska ima svoje seljačke pokrete (milk party ili skupina poljoprivrednika na čelu sa Usorcem) i djelovanje gradske svjetine (latentni i mlaki pokušaji pružanja građanskog otpora kroz civilno društvo ili portalsko piskaranje u maniru Don Kihota). Vjerske sekte u Hobsbaumovoj definiciji zamijenile su stranačke sekte (masovne političke grupacije napravljene da uzurpiraju političke i društvene izvore moći).
Dakle, sve je isto kao kod Hobsbauma, samo što je ovo 21. a ne 20. vijek.  Naviknuti na uljuljakost bivšeg komunističkog sistema građani veoma teško mijenjaju stare navike. Kameleonstvo političkog prilagođavanja potrebama režima je nešto čime smo čvrsto vezani za prošlost sa kojom ne želimo da raskinemo veze. Lakše se prilagoditi nego li konfrontirati i razmišljati izvan davno uspostavljenih procedura. Čini me se da ni u jednoj državi kao u Bosni i Hercegovini ne stoji ona stara maksima da narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje. Ima i imaće još dugo...

Kad pišem o ovoj temi, ne mogu a da se ne sjetim Lečićevog maestralnog monologa u „Tri karte za Holivud“. „Ovaj narod je neprijatelj ove države“, kaže Lečić, „ovaj narod je na sve pljunuo i svega se odrekao. Ovom narodu ništa nije sveto.... Nama ne treba ovakav narod“. Ove riječi u proljeće ove 2015.godine izgledaju tako realistično i primljenjivo na stvarnost Republike Srpske da se taj Lečićev šarm više ne čini tako simpatičan već je prerastao u jedan gorak i mučan osjećaj. Baš kao u Godoovim tragikomičnim didaskalijama...