<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Umjetnost protesta na ruski način: Šok terapija za apatično društvo

Ako je suditi po nedavnim dramatičnim događajima u Rusiji, ispoljavanje nezadovoljstva prema Putinovoj vlasti je, čini se, sve teža i opasnija stvar.

14. april 2015, 12:00

Možda se upravo zbog toga u posljednjih nekoliko godina u Rusiji razvila vrlo vitalna scena performans arta kao umjetnosti javnog protesta. Njene najisturenije predstavnice su, naravno, Pussy Riot, koje su zbog svoje punk molitve u moskovskom hramu završile u zatvoru, a potom zaradile međunarodnu slavu kao umjetnice-aktivistkinje, koje su se od tada javno oglasile povodom mnogih drugih problema vezanih za kršenje ljudskih prava u Rusiji, ali i van nje. Kao dokaz njihovom rastućem mainstream statusu na zapadu, prošle godine su članice Pussy Riot bile glavne gošće koncerta Amnesty International u New Yorku (gdje ih je predstavila sama Madonna), kao i gošće-glumice u američkoj seriji House of Cards. Njihov status celebrityja zasmetao je nekim od njihovih doskorašnjih saoboraca-aktivista u Rusiji, pa se trenutno vodi jedna sasvim postmoderna borba oko prava na korištenje imena Pussy Riot. Veći dio tog sukoba između sadašnjih i bivših, legitimnih i «nelegitimnih» članica vodi se oko komercijalizacije brenda koji su Pussy Riot neupitno postale. Ovaj sukob nas dovodi do neizbježnog i uvijek aktuelnog pitanja: mogu li i najrevolucionarniji pokreti izbjeći komercijalizaciju, kooptaciju, a samim tim i gubitak subverzivne političke oštrice?

Odgovor na ovo pitanje se donekle krije u drugim ruskim umjetnicima protesta, koji su zaradili loš glas, ali ne i globalni status pop zvijezda, te samim tim (za sada) izbjegli komercijalnu kooptaciju. Možda baš i zato još uvijek djeluju kao izrazito subverzivni elementi u ruskom društvu.

I prije globalne slave koju su stekle Pussy Riot, ruski umjetnici su počeli upotrebljavati javni prostor, ili uzurpaciju istog, kao performans političkog protesta. Grupa umjetnika i filozofa je tako 2003. godine u Sankt Petersburgu osnovala kolektiv Chto Delat? (Šta da se radi?), a njihovo ime je direktna referenca na dva ključna teksta ruskog socijalizma: istoimeni roman Nikolaja Cherneshevskog „Chto delat?“ iz 1863. god., kao i istoimeno djela samog Lenjina iz 1902. god. (koji je sam napisan pod velikim uticajem ideja Cherneshevskog). Grupa aktivista Chto delat? se tako direktno poziva na ideale socijalističke, anti-kapitalističke raspodjele javnog dobra, iz vremena kad je taj ideal još uvijek bio neoskrnavljen stvarnošću diktature i opresije, koja je pristigla kasnije.

Još jedan ruski umjetnički kolektiv gaji ideale anti-kapitalizma i anti-imperijalizma, ovaj put u liku ruskih revolucionarnih reformista sa početka 19. vijeka, takozvanih decembarista. Decembariste idealizuje anarhistički kolektiv Voina (rus. Rat), koji djeluje od 2005. godine, i broji oko 3000 pobornika u svim većim ruskim gradovima (nekoliko članica Pussy Riot su aktivne i u kolektivu Voina), a za njegovim osnivačima, Olegom Vorotnikovim «Vorom» (rus. lopov) i njegovom suprugom Nataliom Sokol «Kozom», je 2011. raspisana potjernica i imaju status bjegunaca od ruskih vlasti. Čak je i britanski ulični umjetnik Banksy donirao novac kao podršku njihovoj borbi sa zakonom. Akcije grupe Voina su izrazito gerilske i redovno vezane za uzurpciju javnog prostora. Tako su, na primjer, 2008. organizovali «Komemoraciju decembaristima», u sklopu koje su postavili performans «javnog pogubljenja» azijskih imigranata i seksualnih manjina u jednom velikom moskovskom supermarketu. Na taj način su, kako su naveli, htjeli skrenuti pažnju na ksenofobiju i homofobiju tadašnjeg gradonačelnika Moskve.


Komemoracija decemberista (Voina, 2008)

Dvije godine kasnije, u akciji pod nazivom «KGB uhvatio kurac», članovi Voine naslikali su muški polni organ u Sankt Petersburgu, na mostu koji se nalazi u blizini bivše zgrade KGB-a (a današnjeg FSB-a). Cilj akcije je bio da se «nametne moć nepobjedivog ruskog falusa». Dok su mnogi bili skandalizovani ovakvim «djelom», i dok su neki članovi Voine sjedili u zatvoru zbog svoje radikalne umjetnosti, desila se gotovo apsurdna situacija: falus sa mosta je dobio zvaničnu državnu nagradu za inovaciju u umjetnosti 2011. godine. Satirično-apsurdistička umjetnost i retorika grupe Voina, koja ismijava mit nacionalne moći utjelovljene u brutalnom kapitalističkom sistemu, u isto vrijeme nastoji da taj mit preporodi na jedan drugi način, kroz «novo rođenje istorijskih ideala umjetnika-intelektualaca (...) i stvaranje slike umjetnika kao romantičnog heroja koji pobjeđuje zlo».


Ruski falus (Voina, 2010)

Ipak, možda je trenutno najšokantniji ruski umjetnik javnog protesta čovjek koji naizgled djeluje sasvim sam, van svakog kolektiva, i najčešće protest izražava kroz agresiju nad sopstvenim tijelom. Njegovo ime je Pyotr Pavlensky, a pažnju javnosti privukao je 2013. godine, kada je svoje testise zakucao (da, zakucao!) za Crveni trg u Moskvi. Taj akt je, kako je kasnije izjavio, bio “metafora za apatiju, političku nezainteresovanost i fatalizam modernog ruskog društva”. Godinu dana ranije, Pavlensky je protestovao protiv hapšenja članica Pussy Riot tako što je zašio sopstvene usne ispred Kazanske katedrale u Sankt Petersburgu. U oba slučaja, izbor poznatog, frekventnog, i nadasve turistički popularnog (a time i depolitizovanog) javnog mjesta pojačao je šok-efekat njegovog unakazivanja sopstvenog tijela kao umjetnosti protesta, te vratio politički subverzivno djelovanje u javne prostore sa kojih je često silom, ali i zbog gorepomenute apatije, rutinski izbrisan.

Nedavno je Pavlensky priredio još jedan performans, sjedeći na zidu psihijatrijske ustanove u Moskvi. Ovaj put je sebi odrezao uho, protestujući na taj način, kako je njegova supruga kasnije objasnila, protiv “policijske upotrebe psihijatrije u političke svrhe”. Naime, u ovoj psihijatrijskoj ustanovi (koja se, igrom slučaja, zove Serbsky), redovno se zatvaraju politički disidenti, pod dijagnozom mentalne neuračunljivosti. Pavlensky je, tako, svojim šokantnim činom rezanja uha još jednom pokušao privući pažnju na društvene nepravde.

U tome je Pavlensky donekle uspio – dobio je pažnju. Ali može li se ta nepravda sasvim ispraviti kroz umjetnost protesta je sasvim drugo pitanje. Možda revolucionarna promjena ovdje i nije jedini cilj. Možda je glavna ideja vodilja ovih kontroverznih, anarhistički nastrojenih umjetnika da se prvo potrese gorepomenuta apatija i inercija samog društva. Jer bez te prve, ključne stepenice, nikakve konkretne društvene promjene se ne mogu desiti same po sebi, iz vedra neba.


Pyotr Pavlensky u Sankt Petersburgu (2012)