<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Ella Dvornik: Zar trebamo biti ponosni na ograničene umove bez perspektive

“Da, na početku je bilo teško, ali svaki početak je težak, i bilo tko tko misli da će mu biti lako, ili da će se preporoditi u jednom danu, imam loše vijesti, nećete”.

14. juni 2015, 12:00

Ella Dvornik je hrvatska pjevačica i kćerka poznatog hrvatskog funk muzičara Dine Dvornika. Trenutno živi u Londonu i radi u firmi za mobilno oglašavanje. Za BUKU govori o razlozima odlaska iz Hrvatske, perspektivama mladih, životu u Londonu, ali i o društvenim i kulturnim temama.

Ella, kako već neko vrijeme živiš u Londonu, kako bi uporedila život u Engleskoj i u Hrvatskoj?

Puno je drugačije, ali su i okolnosti i standardi drugačiji isto. Ne bi bilo fer uspoređivati njihovu ekonomsku situaciju s našom. Ipak je London centar svijeta, a Hrvatska nije ni blizu tog vidika.

Mnogi mladi, ne samo iz Hrvatske, nego iz cijele regije odlaze u inostranstvo. Šta je tebe podstaklo da se odseliš, da „sreću“ potražiš negdje drugo?

Iskreno, što me nije potaknulo? Nerazumijevanje od strane mojih sugrađana, gaženje umjesto podrške, totalna neobrazovanost u poslovnim segmentima… Da objasnim kako to kod nas biva. Sve tuđe volimo, kad dođe stranac, sve kupujemo od stranca, jer nam je netko utuvio u glavu da je njihovo bolje. A nije bolje, isto je. Razlika je što stranci troše puno veća sredstva da bi se promovirali, a naši si toliko ne mogu priuštiti. Fali nam razumijevanja za druge ljude, jer nas roditelji odgajaju moralno/religiozno i odlučuju umjesto nas za koga ćemo glasati i koga ćemo ženiti i što je pravilno, a što nije. Društvo se trudi da što duže ostanemo glupi i nezainteresirani da bi nas manipulirali.

Kakve su, prema tebi, perspektive za mlade u inostranstvu?

Iskreno, puno bolje nego u Hrvatskoj. Ne kažem da svi moraju napustiti Hrvatsku, jer to je glupo. Svi volimo svoj dom i radije bi živjeli doma, nego bili stranci, ali nekada nam život ne daje izbora. Većina stranaca tu prvo radi na crno. Neki dan su na BBC-u govorili kako im paše što toliko stranaca dolazi, jer su odlični za ekonomiju, jer plaćaju porez na život i time automatski doprinose kapitalu Londona, a osim toga rade poslove koje Englezi ne žele raditi. Na primjer, fali im medicinskog osoblja i građevinara. Ja iskreno mislim da bi mladi trebali otići malo raditi vani, naučiti se poznavati različite kulture, načine rada i jezike, pa zatim svo to znanje vratiti u Hrvatsku i potruditi se da nam se digne status i sposobnost i motivacija. Kad nam već vlada neće pomoći, možemo bar jedni drugima. Trebamo biti i pastiri nekad, a ne uvijek ovce.

Iz tvog ranijeg FB statusa moglo se vidjeti da ti na početku u Londonu nije bilo lako, teško je bilo naći odgovarajući posao, morala si dijeliti stan sa nepoznatima i slično. Kako si prebrodila najteže situacije?

Ljudi su jako pristupačni i otvoreni gdje god da sam bila. Nema diskriminacije po izgledu, niti statusu. Ne znaš tko je milioner, a tko prosječan blagajnik u dućanu. Ja osobno idem na sastanke sa klijentima iz firme koji pričaju sa mnom kao da sam najozbiljnija osoba na svijetu, bez obzira što imam tetovaže i piercinge. Štoviše, misle da imam bolju poziciju od njih baš zbog toga što si mogu to priuštiti. Ljudi ti daju prilike da pokušaš ako smatraju da imaš ono nešto što njima treba. Obrazuju te i ulože u tebe jer vjeruju. Da, bilo je teško, ali svaki početak je težak, i bilo tko tko misli da će mu biti lako, ili da će se preporoditi u jednom danu, imam loše vijesti, nećete. Ali ako vam je sada loše, neće vam biti gore, ali će vam biti teže. Stranci očekuju puno truda i dokazivanja, jer budimo realni, vi ćete biti samo jedan od milijun koji želi tamo raditi, baš kao što sam i ja bila. Kad se probijete, sve će vam biti lakše.

Koji su po tebi najveći problemi sa kojima se, ne samo mlađi ljudi, nego i cijela populacija susreće u Hrvatskoj?

Prvo, naplaćuju nam fakultete, a ne možemo se zaposliti kad diplomiramo. Niti imamo poticaj od države da odemo raditi vani, niti da odemo studirati vani. Čim se probudimo, moramo neki račun platiti, a baš ništa ne dobivamo natrag. Umjesto da daju poticaj stranim firmama da ulože u Hrvatsku i otvore radna mjesta, oni svi ponosno brane svoj dom, jer je ponos jači od gladi. Ponos nas uništava. Na šta da budemo ponosni? Na ograničene umove bez perspektive? Na političare u saboru koji si rašpaju nokte i igraju po fejsu? Na mlade ljude koje nitko nije politički obrazovao, koji ne znaju što se oko njih događa i puštaju roditelje da odlučuju za njih? Na laži kojima nas svakodnevno hrane, i na činjenicu da zaslužujemo da nam se laže jer im vjerujemo? Nitko nas ne motivira, umorni smo od vjerovanja, i nada je umrla odavno. Pratimo svjetske medije gdje žene kupuju odjeću i žive u divnim kućama, a prosječnom Hrvatu je luksuz otići u H&M i potrošiti 1000 kuna na shopping jednom godišnje. Uopće nije upitno da li možemo sve preokrenuti, možemo, samo se trebamo ujediniti i skupa napraviti korak, a trebamo i malo riskirati da bismo profitirali.

Kako si sa svojom porodicom učestvovala u jednoj od prvih reality emisija u regiji, kakvo je tvoje mišljenje danas o ovom tipu emisija, čini se da s vremena na vrijeme preplave televizijske programe?

Iskreno, meni je bilo zabavno dok smo snimali, nakon toga mi je bio horor. Svi su me ismijavali, nitko se nije htio družiti sa mnom, roditelji mojih prijatelja su se trudili da im se ne družim s djecom. Tek danas shvaćam zbog čega. Jer sam bila otvorena i iskrena, jer sam bila ono što jesam i nisam to skrivala. Jer su se bojali da ću utjecati na njih. Jer su oni mislili isto što i ja , ali nisu smjeli to reći. Mislim da takve emisije nisu dobre za ljude koji ne razmišljaju svojom glavom. Niti za djecu koja gledaju Kardashians i nešto  što vjerovatno nikada neće imati. Samo nas filaju sa nepotrebnim stvarima i kompleksima i uvjeravaju nas da nismo sposobni. Nitko u tim emisijama ne pokušava inspirirati ili motivirati, samo nam trljaju sol na ranu.

Ranije si bila oduševljena Japanom? Da li je tvoje oduševljenje i dalje opstalo? Šta te privuklo toj zemlji i njenoj kulturi?

Još uvijek čekam da odem tamo. Mogu si priuštiti sada, ali skupljam sredstva da odem u stilu jer želim da mi bude najbolje iskustvo. Volim Japan jer su dosta tradicionalni , ali opet nekako izvrnuti moderno. Sviđa mi se paradoks Japana općenito. Volim drugačije i volim kada nešto ne razumijem, to me jako privlači.

Cjelokupno postjugoslovensko područje prepuno je nacionalizma i tradicionalizma. Kakvo je tvoje mišljenje o ovim pojavama?

Ja stvarno poštujem sve ljude koji su se odlučili boriti za našu državu i ostale države ako je to bio njihov odabir. Nažalost, većina ljudi iskorištava statuse “branitelja” bez da imaju ikakve ozljede. Osobno sam upoznala dvoje koji su u penziji od svoje “30-e” jer imaju ozljedu tipa “škljoca mi koljeno”, djeca im prvi upadaju na faks, udruge branitelja prvi dobivaju prostor, dok onima koji stvarno zaslužuju, tu istu privilegiju uskraćuju. Branitelji su nam skoro cijela nacija. I ne mislim na one koji su izgubili oba roditelja ili na invalide koji zaista nisu u mogućnosti raditi. Mislim na pohlepne, lijene ljude koji iskorištavaju osjetljive teme za svoju korist, i time uskraćuju onima koji to stvarno zaslužuju. Ja osobno ne mrzim Srbe, niti Bosance, niti Hercegovce. Moji vršnjaci nisu nikoga ubili, niti su započeli taj rat. Ja ne želim uopće biti ponosna na bilo kakav rat, niti na bilo koje ubojstvo, i neću mrziti nekoga tko je nevin. Isto tako ako jedan čovjek ubije nekog od moje obitelji, neću mrziti cijelu njegovu državu, već pojedinca. Ne sudim čak ni ljude što žive u prošlosti i u ratu, kada nam je situacija danas očito gora nego u 90-im. Jednostavno se držimo za suhe grančice i tko nam može još i to uskratiti?

Ne možemo izbjeći pitanje o turbo folku. Zašto ga ljudi i dalje slušaju? Kakvo je tvoje mišljenje o ovoj muzici?

Mislim da svatko ima pravo slušati što želi. Mislim da je to utjecaj okoline i odgoja. Neki vole pjevati o vinu i ženama, a neki vole slušati metalce kako vrište. Jedini razlog zašto imamo različite žanrove, je da odaberemo što nam se sviđa, a ne da pljujemo što nam se ne sviđa. Meni osobno je turbo folk smiješan, ali to ne znači da ću suditi drugima ako to slušaju i ako im je to “melem za uši”. Osobno neću nikoga napasti ako to sluša, niti ću se buniti ako pusti to u svom stanu ili autu, ali ako me pitaju za moje mišljenje, onda neka budu i spremni na iskreni odgovor.

Čime se trenutno baviš?

Radim u firmi za mobilno oglašavanje, dobila sam intervjue preko ljudi koje sam tu upoznala. Nikakav avanturistički posao, ali mogućnosti zarade su ogromne ako imaš volje i motivacije i radiš za dobru firmu. Osobno mi jako dobro ide trenutno, i imam super poziciju.

Možeš li nam otkriti šta Ella sluša, gleda...?

Trenutno slušam glazbu iz 1940-ih , i klasičnu iz Baroka. Moram odmoriti uši od svih pjesama koje promoviraju “debele guzice, tresanje guzice” i takve stvari koje ja osobno nemam, pa utjehu pronalazim u vremenima kada su žene bile vitke dame s karakterom i izvrsnim manipulativnim tehnikama, i kada je bilo “cool” ostaviti ruž na čaši bez da ti odmah daju slamku. Što se gledanja tiče, iskreno, nemam vremena gledati ništa u zadnje vrijeme.


Razgovarala Maja Isović

Vezani tekstovi

BUKA intervju: Vedrana Rudan - Nikad nisam imala visoko mišljenje o ljudima

BUKA intervju: Marko Vidojković - Primitivizam je gospodar naših života


BUKA intervju: Marčelo – Moramo shvatiti da smo svi mnogo, mnogo izgubili

Buka arhiva