Za sunčanih proljetnih dana, banjalučke ulice su pune, a ljudi živahniji, nasmijani i željni boravka na otvorenom. Jedna od prepoznatljivih osobina ljudi ovih krajeva je njihova okrenutost ka, ne toliko prirodi, koliko druženju s prijateljima i komšijama na otvorenom. Čim se vrijeme proljepša i dan produži, druženje se seli iz domova, na klupe u dvorištima kuća, ispred ulaza stambenih zgrada ili u omiljene kafiće.
Mlađi stanovnici Banjaluke ove godine su, čini mi se, u nešto većem broju potražili svoje mjesto na Kastelu. Od svih „urbanih“ mjesta, odabrali su taj najprepoznatljiviji dio grada, a ne neko novo, moderno mjesto u samom centru grada. Budući da se taj prizor ne može vidjeti veoma često, vratio me je u dane kada su zidine Kastela i skrivena mjesta unutar njih bili predmet dječije avanture i istraživanja. Prelazeći Gradski most, ugledah nekoliko zaljubljenih parova i grupa mladih kako sjede na zidinama koje gledaju ka Vrbasu, na mjestu gdje je bila Kula, kafić u kojem su se nekada ispijale kafe uz prve cigarete. I kao da su baš oni bili potrebni da i stara tvrđava barem malo zablista zajedno s njihovom mladošću. Na trenutak me ta slika podsjetila na neke malo veće, ali i manje gradove u kojima ljudi provode vrijeme unutar i oko zidina starih zdanja koja nas podsjećaju na trajnost čovjekovog djela.
Sasvim idiličan prizor, zamalo nekog velegrada, nije potrajao dugo. Za razliku od prirode, čovjekovih ruku djelo, uključujući bilo kakav arhitektonski ili pejzažni prostor, bez pažljive brige ne može opstati. S lijeve strane Kule, iz pravca Gradskog mosta, stoji nekadašnja artiljerijska kasarna koja se, zbog stanja u kojem se nalazi, ne uklapa u sliku Kastela kao najvažnije gradske znamenitosti. Izgrađena je u 19. vijeku, a u današnje vrijeme, kao ni Kula, niti cijeli Kastel, gradu Banjaluci ne predstavlja ono što bi uistinu trebalo da bude, veoma značajna turistička atrakcija. Štaviše, nekadašnja kasarna više ne izgleda samo oronulo i dotrajalo, nego kao da polako tone i nestaje pred očima Banjalučana. Veći dio krovne konstrukcije je urušen i zato preostali dio zgrade strši kao avet. Najljepši prilaz tvrđavi, niz prolaz koji od Gradskog mosta vodi ka južnom bedemu tvrđave, zatvoren je od 2005. godine zbog mogućnosti urušavanja kasarne. Samo činjenica da tvrđava koja potiče još iz doba Rimljana nije sigurna po građane znak je da odlaganje radova na kasarni, ali i drugim dijelovima Kastela, nikako ne može da se opravda.
Pa, ipak, i pored očigledne krajnje zapuštenosti Kastela, kompletna rekonstrukcija, koja bi trebalo da se vrši u devet faza, nije ni na vidiku. Prošlo je skoro devet godina otkako je raspisan međunarodni konkurs za izradu idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja u cilju „remodelacije i revitalizacije tvrđave“, a prvu nagradu na tom konkursu osvojilo je preduzeće „Građenje“ a.d. iz Istočnog Sarajeva. Od tada su mediji prenosili vijesti o različitim planovima i namjenama pojedinih dijelova Kastela. Tako je, prema vijestima koje smo mogli čitati 2007. godine, artiljerijska kasarna zamalo postala hotel sa kazinom, a u sklopu kompleksa su trebali biti gradski vrt i prijeko potrebna javna garaža.
Obnova, koja je napokon krenula 2013. godine, ali samo na jednom dijelu tvrđave, i koja se finansira sredstvima Evropske unije, nije se u međuvremenu zahuktala. Jedan obnovljeni dio trebalo bi da bude utješan znak da bismo jednom, ko zna kad, mogli vidjeti cijeli Kastel u novom ruhu. Dok se tvrđava urušava iz dana u dan, u novom planu se više ne spominje hotel, nego sadržaji poput kafe knjižare, galerije ili izložbenog prostora na otvorenom.
Generacijama zanemareno gradsko blago bi tako trebalo da oživi dobijajući smisao sa neizbježnim komercijalnim sadržajima. Nakon dugog perioda traženja rješenja i neophodnih sredstava, i dalje se čini da oživljavanje nekadašnjeg centra grada ne predstavlja jedan od prioritetnih, prije svega kulturnih i turističkih potencijala grada. Ako radovi nastave ovakvim tempom, svi su izgledi da ćemo još jednom prepustiti vremenu da pokaže svoje zube u testiranju postojanosti Kastela i naše istrajnosti da nijemo posmatramo njegove slabosti.
Foto: A. Trifunović
S druge strane, ako se pogled skrene uzvodno od ledeno zelenog Vrbasa, na vidiku se ukazuje još jedno od obilježja Banjaluke. Na Banj brdu ili Šehitlucima nalazi se još jedan kulturno-istorijski spomenik iz nekog drugog vremena, koji takođe strpljivo čeka svoj red za rekonstrukciju. Spomenik palim Krajišnicima na Šehitlucima, djelo poznatog jugoslovenskog i hrvatskog vajara Antuna Augustinčića, djelimično je izgrađen od bijelog bračkog kamena koji jedva odolijeva sve blažim krajiškim zimama. Sigurnost brojnih posjetilaca Šehitluka je takođe ugrožena, dok iz dana u dan pojedini dijelovi spomenika otpadaju, a prepoznatljivi prizori borbe i naroda ovog kraja sa bočnih strana spomenika zauvijek nestaju.
Međutim, nije to samo mjesto odavanja počasti svima koji su pali u borbi za odbranu svog naroda u 2. svjetskom ratu. Šta Šehitluci, kao zelena zona, znače Banjaluci znaju svi njeni građani. Zbog manjka adekvatnih površina u gradu, sve veći broj ljudi tamo pješači, trči ili se bavi nekom drugom sportskom aktivnosti. U gradu prezasićenom ugostiteljskim i raznim drugim komercijalnim sadržajima, Šehitluci i obližnji Trešnjik su oaza za sve one koji bi ispijanje kafe na gradskoj špici zamijenili makar šetnjom po jednoj od staza.
Malo je gradova koji se mogu ponositi netaknutom prirodom ove veličine nadomak centra, a spomenik, kao centralno obilježje kompleksa, prema internet stranici Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, od septembra 2013. godine ima status nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine.
Koliko je još vremena potrebno da se Kastel i spomenik na Šehitlucima obnove da bi Banjaluka povratila svoja prepoznatljiva obilježja i pokazala ih budućim gostima/ turistima koje željno očekuje? Koliko je potrebno da se sačuva neprocjenjivi prirodni, a gradski resurs? Budući da se stalno samo ističu finansijska sredstva koja nedostaju, ono što zaista nije naklonjeno ovim spomenicima je vrijeme. Premda su dva najpoznatija kulturno-istorijska spomenika Banjaluke građena u neko drugo (a ne naše) vrijeme, hronična nezainteresovanost za njihovo stanje ne tiče se samo nedostatka novca, niti interesa za turistički i kulturni potencijal grada. Štaviše, očuvanje oba kompleksa u njihovoj cjelini tiču se blagostanja građana Banjaluke i ljepšeg životnog okruženja za sve. To je kao kada bismo zamislili, mada teško da bismo mogli, da gradovi poput Beograda, Ljubljane ili Graca zapuste i zanemare svoje tvrđave. I dok su u tim gradovima njihove tvrđave dobro čuvane i uređene gradske znamenitosti, za koje se u slučaju druga dva pomenuta grada naplaćuje ulaz i veliki su redovi turista, kod nas je situacija sasvim suprotna.
Zidine Kastela, rijeka Vrbas, malobrojne pješačke staze uz Vrbas, kao i one kroz šume Banj brda odraz su lica ovog grada i čine njegov kulturni i sportski sadržaj, kao i festivali i razni drugi događaji kojima pomenuta mjesta služe kao lokacije za održavanje. Za razliku od nekoliko dana trajanja festivala ili sportskog takmičenja, Kastel, Vrbas i Banj brdo su neodvojivi dio Banjaluke i postoje mnogo duže kako bi Banjalučani u njima uživali i njima se ponosili.
Stoga, kao mnogo puta ranije, tabla sa zastavom Evropske unije bi trebala da ulije povjerenje da će obilata strana sredstva pomoći obnovu Kastela (kao da ga već neki strani ljudi nisu gradili). S druge strane, sve oskudnija lokalna sredstva dovoljna su samo za održavanje travnjaka i prikupljanje smeća u okolini oba kompleksa. Izgleda da sredstava, osim za rekonstrukciju, nedostaje i za ozbiljnije kulturne sadržaje na samoj tvrđavi. Veoma smo brzo zaboravili da su se ne tako davno, pored Demofest-a, Kratkofil-a i smotre folklora, na Kastelu dešavale i Banjalučke ljetnje igre, koje su samo 2002. godine ugostile brojne izvođače, a među njima i balet „Doktor Džekil i Mister Hajd“ iz Beograda. Umjesto da postane zaštitni znak grada, festival se ugasio i nestao sa mape kulturnih dešavanja.
Dok se grad poznat po svome zelenilu kiti proljetnim bojama, sunčev sjaj ne može povratiti nekadašnji izgled starih, oronulih spomenika. Upravo suprotno, njihova krhkost je poslije zime još očiglednija, a ovog proljeća mi je to naročito teško palo, a sigurna sam i mnogim mojim sugrađanima.
Foto: M. Isović
I pored neumitnog propadanja, Kastel i Šehitluci i dalje ostaju obavezan sadržaj bez kojih ne može proći skoro nijedna posjeta ili obilazak grada. Posmatrajući Vrbas sa Kastela, jedan gost iz Austrije nedavno je prokomentarisao: „Šta bi Austrijanci dali da imaju rijeku kao što je Vrbas?“ Jednako oduševljeni glavnim obilježjima grada, grupa univerzitetskih profesora iz Norveške izazov su našli u trčanju do spomenika na Šehitlucima.
U kombinaciji sa drugim kulturnim sadržajima na dobro zaštićenim lokacijama od istorijske vrijednosti, Krajiška ljepotica bi se mogla ravnopravno nositi sa drugim sličnim gradovima. Ovako preostaje da nas poneki stranac ili gost podsjeća na to da pomenuta mjesta treba sačuvati za buduće generacije i to za namjenu koju su oduvijek imala. Tome, kao mali podsjetnik svim Banjalučanima, može poslužiti i pjesma Ismeta Bekrića, nekada pjevana na đačkim ekskurzijama po muzici Franje Petrušića, a danas vjerovatno takođe zaboravljena:
S vrha Šehitluka
S vrha Šehitluka, zidina Kastela
u srce me rani zelena strijela.
Sad kucaju srca žuborom Vrbasa
i kao kad vjetar aleje talasa.
Nosim te u srcu , čuvam te u duši
pjevam samo tebi mojoj Banjaluci.
Ti si radost oka, moja topla luka
ti si san djetinjstva, moja Banjaluka.
I hiljade kuća može da se sruši
al' ne možeš nikad ti u mojoj duši.
Tu u tom beskraju ti si poput gnijezda
Iz kojeg se vidi i najljepša zvijezda.
Nosim te u srcu , čuvam te u duši
pjevam samo tebi mojoj Banjaluci.
Ti si radost oka, moja topla luka
ti si san djetinjstva, moja Banjaluka.
