Raspelo u ruci smrti
da, izbijaju iz vrbika, mislim
krute planine izbijaju iz vrbika
i idu pravo naprijed bez obzira prema
pumama i nektarskim breskvama
na neki način ove su planine kao
neka stara žena s lošim sjećanjem i
košarom za kupnju.
Mi smo u zaljevu. To je
pomisao. Dolje na pijesku i alejama,
ova zemlja probušena, izudarana, razdijeljena,
držana u ruci kao raspeće u preminuloj ruci,
ova zemlja kupljena, preprodana kupljena iznova i
prodana iznova, ratovi davno završili,
Španjolci cijelim putem natrag u Španjolskoj
dolje u naprstku iznova, a sada
pravi veleposjednici razdjelitelji zemljoposjednici, inženjeri
auto-cesta u prepirci. Ovo je njihova zemlja i
ja po njoj gazim, živim na njoj nakratko
blizu Hollywooda tu ja vidim mlade ljude u sobama
koji slušaju ocakljene gramofonske ploče
i ja također razmišljam o starcima bolesnima od glazbe
bolesnim od svega, i smrti kao samoubojstvu
mislim da je ponekad dragovoljna, i da bi imao svoje
pravo na zemlju ovdje najbolje je vratiti se do
Grand Central Marketa, vidjeti stare meksikanske žene,
prije mnogo godina
u svađi
s istim japanskim službenicima
duhoviti, obrazovani i zlatni
među svojim dućanima što se dižu nebu pod oblake narančama,
jabukama,
avokadima, rajčicama, krastavcima -
i ti znadeš kako ovi izgledaju, oni izgledaju dobro
kao da bi mogao sve pojesti
upali cigaretu i otpuhni cijeli loši svijet.
Zatim je najbolje vratiti se u barove, iste barove
drvene, pljesnive, nemilosrdne, zelene
s mladim policajcima koji kroz njih prolaze
uplašeni i tražeći neprilike,
i pivo je uvijek loše
ono ima prednost da je već izmiješano s bljuvotinom i
truleži, i moraš biti jak u sjeni
da to ignoriraš, da ignoriraš siromašne i sebe
i torbe za trgovinu među svojim nogama
dobro se tu osjećaš među avokadima i
narančama i svježom ribom i vinskim bocama, kome treba
Fort Laudedalska zima?
prije 25 godina tu je običavala biti jedna kurva
s povezom na jednom oku, koja je bila predebela
i pravila mala srebrna zvona od cigaretne
folije. Sunce je izgledalo toplije tada
iako nije bilo vjerojatno
istina, i uzimaš svoju trgovačku torbu
vani i hodaš duž ulice
a zeleno pivo tu visi
upravo iznad tvojega trbuha kao
kratki i sramežljivi šal, i
ti gledaš naokolo i više
ne vidiš niti jednog
starca.
***
pamtim sve ribe u moru
pamtim svačiju mogućnost zadavljenu
i pamtim kako se budim jednog jutra
i nalazim sve premazano bojom
zaboravljene ljubavi
a i nju
pamtim.
pamtim zelene sobe u St. Louisu i New Orleansu
gde sam plakao jer sam znao da sam
neću moći nadići užas.
pamtim sve nevjerne godine, a i vjerne
pamtim svaku cigaretu koju sam smotao
Beethovena i New York, Chicago i bijeli sir
i usta nekih dama koje sam upoznao
i kako je kiša pljuštala.
pamtim lice moga oca u kovčegu,
pamtim sve automobile koje sam vozio
i svaku njihovu tužnu smrt,
pamtim svaku ćeliju u zatvoru
lica svakog novog predsjednika
i lica nekih ubojica,
pamtim svađe s nekim od žena
koje sam volio.
najbolje od svega,
pamtim ovu noć i baš sada način na koji
svjetlost pada preko mojih prstiju
točke i mrlje na zidu
sjenke iza narančastih zavjesa.
palim cigaru i tiho se smijem,
da sve sam upamtio.
hrabrost moga pamćenja.
------
u društvu budala
opuštamo se na niskim osloncima.
uživamo u lošoj hrani, jeftinom piću,
družimo se s muškarcima i damama iz pakla.
u društvu budala odbacujemo dane kao
papirne salvete.
u tom društvu naša je muzika bučna, a naš je smijeh lažan
nemamo šta izgubiti
osim sebe samih.
pridruži nam se
sada smo skoro čitav svijet.
Bog nas blagoslovio.
--------
rođeni smo u civilizaciji
koja je omamljena
nadmoćnim
mediokritetstvom.
ono što nam se nameće
je varka, iluzija, laž.
maternica nas je
izlila u kanalizaciju.
potrebni su novi bogovi.
moraju se otvoriti nova
vrata.
tako smo dugo čekali na
tako malo toga...
moramo razvaliti ograde.
ovaj mrak smrdi od nas
ovdje...
Izvor blog hiperboreja
