Maleno himalajsko kraljevstvo Butan poznato je, između ostalog, po
tome što je njegovo stanovništvo zvanično najsrećnije na svijetu. Butan je
zaista jedno veoma specijalno mjesto, ali daleko manje okupano suncem i
zadovoljstvom koje većina nas projektuje, kada čuje riječi “najsrećnija
zemlja na svijetu”.
Tuga i žalost ne samo da ovim ljudima nisu
strani, naprotiv – Butanci na smrt misle mnogo češće od pripadnika
zapadne civilizacije.
Da li je ova zemlja možda u tajnosti zemlja tuge i očaja?
Ne baš. Naučni tim Univerziteta u Kentakiju, nakon jednog istraživanja
iz 2007. godine, zaključio je da je “smrt preteća životna činjenica, ali
kada ljudi razmišljaju o njoj, misli automatski počinju da se
usmjeravaju na pozitivne sadržaje. Do ovog zaključka došli su ispitujući
dvije različite grupe ljudi – oni u prvoj dobili su zadatak da da
razmišljaju o bolnoj posjeti kod zubara, dok su pripadnici druge grupe
razmišljali o sopstvenoj smrti. Obe grupe zatim su dobile zadatak da
dovrše neki započetu riječ, poput “ra____”. Ispitanici druge grupe znatno
češće su konstruisali pozitivne reči, poput “radost”.
Ovo istraživanje verovatno ne bi iznenadilo nijednog stanovnika
Butana. Oni su vrlo dobro svjesni činjenice da je smrt sastavni dio
života, svidhelo se to nama ili ne, a ignorisanje ove esencijalne životne
istine moglo bi da ostavi teške psihološke posljedice. Razmišljanje o
smrti čini da nastojimo da iskoristimo sve mogućnosti koje nam život
pruža, i vidimo sve one stvari koje bismo u stanju zadovoljstva
zanemarili. Dok pripadnici zapadnih naroda o smrti u prosjeku razmišljaju
jednom dnevno, Butanci to čine pet puta.
Za razliku od Zapada,
Butanci ne sakrivaju smrt. Smrt, i predstave smrti, nalaze se svuda, a
naročito u budističkoj ikonografiji, gdje se mogu videti raznobojne,
jezive ilustracije. Niko – pa čak ni djeca – nije pošteđen ovih prikaza,
ili posmatranja ritualnih igara koje predstavljaju smrt. Na Zapadu se ne
dodiruju mrtva tijela, svježe rane, istrulele stvari.
Ovi rituali
ostavljaju prostora za tugu i žaljenje, i veliki su i grupni. Kada neko
umre, nastupa period oplakivanja od 49 dana, koji podrazumijeva složene i
pažljivo usklađene rituale. Butanci u takvoj prilici mogu djelovati
odsutno, ali nisu. Oni svoje žaljenje iskazuju kroz ritual, što je
prirodan način za kanalisanje emocija, bolji od bilo kakvog lijeka
hemijskog porekla.
Otkuda tako različit stav u pogledu smrti? Jedan od razloga što
Butanci tako često razmišljaju o smrti je što ih ona neprestano okružuje
- postoji mnogo načina na koje pripadnici ove malobrojne nacije mogu
umrijeti. Svoju nesrećni trenutak mogu spoznati na vjetrovitim, opasnim
stazama, nastradati od medvjeda, ili pojesti otrovnu pečurku.
Drugo objašnjenje nalazi se u duboko ukorijenjenim budističkim
vjerovanjima, a posebno u vezi sa reinkarnacijom. Ako znate da se možete
ponovo roditi, manje je vjerovatno da ćete se plašiti dolaska kraja
sadašnjeg života. Budisti kažu da se smrti ne treba plašiti ništa više
od odbacivanja stare odjeće.
To, naravno, ne znači da Butanci ne
ojećaju strah ili tugu. Oni se jednostavno ne bore protiv ovih emocija.
Ljudi sa Zapada uvijek pokušavaju da poprave raspoloženje, da odbace
tugu. Tuga se posmatra kao nešto negativno. Butanci, međutim, prihvataju
ove emocije – znaju da one čine sastavni dio života.
Foto: Arian Zwegers, Christopher Michel, Göran Höglund (Kartläsarn)/Flickr.com
Izvor B 92
