<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Tate na porođaju, evo zašto ste nam potrebni...

Moje iskustvo sa “očevima na porođaju” unazad tri generacije govori o tome da očigledno postoji neki problem na realiciji muškarac-porođaj...

21. april 2015, 12:00

U mojoj porodici je bio običaj da se diskretno prebaci na drugi kanal, ako bi se u filmu pojavila i najmanja naznaka da slijedi scena porođaja. Gospodar daljinskog je, kako je i red u jednom patrijarhalnom domaćinstvu, bio moj otac, pa je on bio taj koji bi mijenjao kanale da bi nas, ali prije svega sebe, poštedio nelagode. Mi bismo se pravili kao da se ništa nije desilo i nastavili gledati šta god da se prikazivalo na drugom kanalu.  

Očeva majka, moja baka, rodila je šestoro djece (od kojih je dvoje umrlo veoma rano) potpuno sama, kao i mnoge njene savremenice koje su živjele na selu. Kada bi osjetila prve kontrakcije, otišla bi iza kuće, u podrum, u štalu, ispod drveta...dočekala dijete u svoje ruke, prerezala pupčanu vrpcu i vratila se u kuću sa bebom. Legenda kaže da su neke naše bake trudovi zadesili dok su išle po drva za vatru, pa bi se kući vratile sa bebom u naručju i sa sepetom drva na leđima.

Ovakve priče se, nažalost, najčešće koriste kada nam se prigovara da smo, za razliku od naših baka, koje su bile superžene, mi današnje žene nesposobne, razmažene i pretjerano zahtjevne. Takav stav ponekad je prisutan čak i kod medicinskog osoblja koje bi trebalo da pruži podršku budućim majkama dok, zabrinute i uplašene, prolaze kroz jedno od najvažnijih iskustava u svom životu. Posljedica toga je da se mnoge žene prilikom porođaja osjećaju usamljeno, njih čak 70%.

Prema rezultatima istraživanja koje je provedeno u sklopu akcije Sloboda rađanju, veliki procenat žena koje su se porodile u BiH voljele bi da su imale blisku osobu pored sebe tokom porođaja, jer bi se tako osjećale sigurno i zaštićeno, bile bi opuštenije, a vjeruju i da bi medicinsko osoblje tada bilo ljubaznije.  

Sigurna sam da su se i naše bake osjećale jednako uplašeno, ali njih tada, nažalost, niko nije pitao.  Od tada su se žene izborile za bolji položaj u društvu, standard života je porastao, medicina je napredovala, ali i dalje smo usamljene na porođaju. Prisustvo bliske osobe na porođaju danas spada u reproduktivna prava žena, što je samo po sebi noviji koncept. Međutim, to što 70% žena želi da uz njih na porođaju bude bliska osoba, ne znači da jednak procenat očeva želi dijeliti to iskustvo s njima.  

To potvrđuju i podaci banjalučkog Kliničkog centra o broju očeva koji su prisustvovali rođenju svog djeteta od 2012. godine, kada je Klinički centar prvi put dao saglasnost za prisustvo oca porođaju. Iz Kliničkog centra kažu da nemaju precizne statističke podatke, ali da sa sigurnošću mogu reći da je riječ o sporadičnim slučajevima. Takođe kažu da ne raspolažu informacijama zbog čega je postotak zainteresovanih očeva za prisustvo rođenju djeteta do sada bio mali. Iako to vjerovatno nije bio jedini razlog, pređašnja cijena od 500KM za prisustvo porođaju sigurno je značajno uticala na ovako neznatan interes očeva.

Nedavnom odlukom Kliničkog centra da se prisustvo oca više ne naplaćuje, odnosno da se naplaćuju samo stvarni troškovi (20KM), uklonjena je velika prepreka. Međutim, nerealno je očekivati da će broj očeva na porođaju naglo porasti sada kada je to besplatno. Za one očeve koji žele prisustvovati rođenju svog djeteta, situacija je sada daleko povoljnija, ali i dalje ostaje činjenica da kod velikog procenta očeva i sama pomisao na porođaj izaziva grč na licu.   

Moje iskustvo sa “očevima na porođaju” unazad tri generacije govori o tome da očigledno postoji neki problem na realiciji muškarac-porođaj. Medicina možda jeste napredovala, ali stavovi se, nažalost, nisu značajno promijenili. Za razliku od moje bake, moja majka se porodila u gradu, u bolnici, uz svu potrebnu medicinsku brigu, ali bez mog oca. Prisustvo oca tada nije bilo ni opcija, ali sve i da jeste, čovjek koji porođaj ne može podnijeti ni kada je televizijski posredovan, teško da bi dobrovoljno pristao na neposredno iskustvo.  
Iako sada barem postoji mogućnost prisustva bliske osobe, ja sam na porođaj takođe išla sama. Štaviše, moj muž sa mnom nije išao ni na ultrazvuk. Njemu je loše čim osjeti miris bolnice, tako da nisam ni mogla očekivati da će me držati za ruku dok se porađam.

Odakle dolazi ta, čini se urođena, odbojnost očeva prema porođaju? Pretpostavljam da se radi o sasvim prirodnoj potrebi muškarca da sebe sačuva od bolnog iskustva kroz koje prolazi žena, a koje bi, kao empatična bića, proživljavali zajedno sa njom.

Pored toga, nelagodi vjerovatno doprinosi i tabuizacija ljudskog tijela i njegovih fizioloških i reproduktivnih funkcija. Posljedica toga je da su mnoge buduće majke i očevi nedovoljno upućeni i nepripremljeni za iskustvo rađanja. Stoga ne čudi da 46% ispitanica u okviru pomenutog istraživanja nije niti znalo da je, unazad nekoliko godina, očevima dozvoljeno prisustvo na porođaju.

Međutim, dok bi medicinski radnici trebali biti upravo oni koji ruše te tabue i edukuju stavnovništvo, kako bi ga zaštitili od neutemeljenih vjerovanja i ponašanja koja ugrožavaju zdravlje,  jedan dio takvih vjerovanja i tabua utkan je i u medicinske prakse i ophođenje prema pacijentima. Takav je, između ostalog, i stav da je svaka žena mentalno i fizička “sposobna” da se porodi u uslovima kakvi vladaju u većini bolnica u našoj zemlji. To se odnosi i na ustaljene prakse kao što je ležeći položaj pri porođaju ili indukovani porođaj, a koje se u razvijenijim državama manje koriste ili barem imaju alternativu. Ali o njima nekom drugom prilikom.   

U posljednje vrijeme, žene su sve glasnije u borbi za reproduktivna prava, i kod nas i u svijetu. Pažnju medija i relevantnih institucija već su privukle i stvari se, čini mi se, ipak polako mijenjaju. To se odnosi i na gore pomenutu odluku Kliničkog centra, koju možemo smatrati prvom malom pobjedom regionalne akcije “Sloboda rađanju” i neformalne grupe “DRIP” iz Banjaluke, koja ovu akciju provodi u Republici Srpskoj. To daje nadu da će njihova borba biti uspješna i na drugim poljima. Iz Kliničkog centra nas uvjeravaju da su, “imajući razumijevanje za položaj trudnica i želju da se poboljšaju uslovi u porodilištu, započeli niz radnji kojima bi se poboljšali uslovi i položaj budućih majki”.

Ostaje još samo da ubijedimo onih 70% očeva da su nam zaista potrebni na porođaju...