U Mostaru ništa novo. Jezgro oko Starog mosta išarano je fašističkim grafitima „Mi smo ustaše” a nedelju dana ranije, grupa antifašista koja je krenula na dan oslobođenja grada u Drugom svjetskom ratu da uklanja ta sramna obilježja napadnuta je kamenicama. Zahvaljujući policiji nije ih zadesio, za njih pripremljeni molotovljev koktel.
Mostar je nekako, od službenog završetka rata u BiH, bio i ostao lakmus papir za situaciju u toj zemlji. Kada je BiH nemirna, u Mostaru se tuku na ulicama. Ako neko nekada i pomisli da se situacija u BiH sređuje dovoljno je pogledati vanredna stanja kada igraju na prvenstvima reprezentacije Hrvatske i Turske, a kako se živi u gradu biće jasno svakome ko pogleda na šta liči situacija pred i za vrijeme gradskog derbija Zrinski - Velež. Ono što posebno zabrinjava jeste činjenica da su vinovnici svih ispada mladi ljudi, koji su očigledno, uspješno naučeni da mrze.
Prema riječima urednika Abrašmedia.org Huseina Oručevića, problem sa mladim ljudima u Mostaru jeste u tome što veoma često nemaju svoje mišljenje o tome kakav bi Mostar trebao biti ili šta treba uraditi da bi se stanje makar malo u tom gradu popravilo.
„Ne žele da vjeruju u moć osmišljene politku, a njihova apolitičnost se zasniva na slijepom vjerovanju nacionalističkoj medijskoj presiji koja im tvori mišljenje i koristi ih u svrhu političkih igara u kojima postoji, kratkoročno, samo jedan pobjednik, dobitnik. Kratkoročnost u histor
ijskom pa i u ozbiljnom političkom smislu mjeri se decenijama te onda ne čudi da trenutna mafijsko - nacionalistička oligarhijska struktura preživljava tako dugo. Sistem obrazovanja kojeg su instalirali BiH oligarsi podržava sve oblike netrpeljivosti i nacionalističke mržnje. Odvaja, segregira i diskriminira uzajamno nacije i narode, grupe i ideje u BiH. Stvara zatvorene grupe, getoizirane, grupe koje ne kontaktiraju međusobno, a susret tih podjeljenih, razdvojenih i nedodirujućih grupa mladih ljudi uvijek na kraju stvara netrpeljivost i sukob. Susret već sada, nažalost, nepoznatog i s predrasudama zamišljenog (osmišljenog nacionalističkim stavovima i medijskom presijom) Bošnjaka, Srbina i Hrvata rađa agresiju i budi sve stereotipe godinama nataložene i već sada teško izbrisive. Mladi čovjek nema interesa upoznati susjeda, nema radoznalosti osobnog istraživanja, slijepo sluša one koji su rat stvorili i koji od rata, još jednom ponavljam, kratkoročno profitiraju. Njihova politika se iscrpljuje na mržnji, predrasudama, budućim podjelama i ratovima, a sve u svrsi ostanka na vlasti i daljnjeg bogaćenja, ne na neprovođenju politike, nego na manipuliranju nacionalističkog stada. Iako veoma antikomunistički nastrojeni, nacionalisti obožavaju stadno-kolektovne stavove i pokrete u politici”, pojašnjava Oručević.
U Mostaru nisu potrebni zidovi koji bi fizički odvojili ljude, niti rušenje mostova da neko slučajno ne bi pokušao da se druži sa onima na „drugoj strani”. Ljudima u Mostaru zidovi su u glavama, a uspješno ih održavaju gradske i kantonalne vlasti, političke partije te intelektualci koji jedino priznaju desničarske ideologije i promovišu nacionalizam kao jedini način da se preživi.
„Dok je Europa spavala i naslađivala/zadovoljavala se padom Berlinskog zida, 'slobodom' koju je donio raspad blokovskog sistema, Jugoslavija je krvarila u idejama te iste Europe koje su smišljene i realizirane u toku krvavih svjetskih ratova 20 stoljeća. Diskriminacija, genocid, rasizam, segregacija, fašizam opisuju najbolje stoljeće iza nas. Naša djeca, mladi ljudi odrasli su na idejama i u duhu upravo tog krvavog 20. stoljeća, a njihovi roditelji i dalje žive u vremenu u kojem im neko drugi kroji sudbinu i treba da misli za njih. Ta generacija politički neaktivnih i politički nemislećih ljudi dolazi do svog biološkog kraja. Biologija je neumoljiva. Ali ostavili su sjeme svog neznanja i neživljenja, ne odlučivanja o svojim životima, svojoj djeci koja su dobro naučila lekciju stadne životinje pognute glave – topovskog mesa. Ako već postoji agresija ona je opravdana u ime onoga što je njihov svijet, onog što su ih roditelji naučili a škola potvrdila: duboka vjera u istinu kolektivnog pamćenja nacije, lažne istorije, nepovjerenja i duboke mržnje. Sve su to odlike fašizma koji svoj danak uzima u Mostaru i BiH”, kaže sagovornik e-Novina.
A fašizma svuda u izobilju širom bivše SFRJ. Dok Srbijom pronacističke grupe Obrazovci, Naši i „1389” šetaju slobodno, mlate strance i prijete državi ako dozvoli organizaciju Parade ponosa, šestoro anarhista do prije nekoliko dana sjedilo je mjesecima u zatvoru zbog „međunarodnog akta terorizma”, odnosno bačenog Molotovljevog koktela na grčku ambasadu. U Hrvatskoj je prekinut jedan od ne zna se koliko neonacističkih „skrivenih” koncerata, a organizatori su dobili simbolične kazne. S druge strane, mirni protest građana koji pokušavaju da spriječe uništavanje Varšavske ulice u Zagrebu, razbila je policija kao da se radi o huliganima. U BiH je fašizam u stvari „poželjni nacionalizam”, djeca se uče da je biti ustaša ili četnik dobra stvar, a država stvara okvir da to bude prihvatljivo okruženje.
„Prošlo je vrijeme simbola – petokraka, svastika, dimnjaka, grbova i zastava. To su simboli koji više nemaju značenje, isprazne priče prošlosti koje samo donose razdor i ratove za ideje koje više nemaju svrhu i ne donose mirnu budućnost. Zar taj sukob mostarskog antifašizma i fašizma ne podsjeća na crnobijelu sliku Drugog svjetskog rata. Nerazjašnjene i nepromišljnje historijske činjenice bez provedenog dijaloga i diskusije na tu temu vraćaju se kao bumerang danas u jednom potpuno iracionalnom shvaćanju i viđenju. Danas antifašizam i fašizam, riječi i ideje, nastale u krvavoj prošlosti 20. stoljeća samo nas podsjećaju na kojoj razini se vodi naš 'hladni rat' i gdje se nalazimo u svojim promišljanjima o budućnosti i našim mladim generacijama. Naša djeca će i dalje biti topovsko meso ideologija prošlosti jer drugačije promišljanje o svijetu i politici u BiH trenutno ne postoji”, zaključuje Oručević.
Preuzeto sa prijateljskog portala www.e-novine.com
