Prvi maj ili Međunarodni praznik rada je praznik kojim pripadnici i simpatizeri radničkog pokreta obilježavaju sjećanje na svoja dostignuća, odnosno žrtve koje su njihovi pripadnici radničkog pokreta podnijeli kako bi se izborili za veća radna prava.
Prvog maja 1886. stotine hiljada američkih radnika izašli su na ulice da bi zahtijevali opšte prihvatanje osmočasovnog radnog dana. Čikago je bio centar pokreta. Radnici su tamo mjesecima agitovali za osmočasovno radno vrijeme, i uoči 1. maja njih 50.000 je već bilo u štrajku. Novih 30.000 pridružilo im se sljedećeg dana; to je dovelo veći dio čikaške proizvodnje do zastoja.
Strah od nasilnih klasnih sukoba obuzeo je grad. Nasilja nije bilo u subotu i nedelju, 1. i 2. maja. Ali u ponedeljak, 3. maja tuča u kojoj su učestvovale stotine izbila je u Mek Kormik Riperu (Mc Cormick Reaper) između radnika članova sindikata, koji su spriječeni da dođu na posao i onih koji nisu pripadali sindikatu koje je Mek Kormik zaposlio umjesto njih. Mnogobrojna i dobro naoružana policija brzo se palicama i vatrenim oružjem umiješala kako bi povratila red. Ubili su 4 člana sindikata, a povređenih je bilo mnogo.
Nakon incidenta, grupa anarhista, predvođena Avgustom Spajsom i Albertom Parsonsom pozvala je radnike da se i sami naoružaju i u utorak uveče (4. maja) učestvuju u masovnim demonstracijama na Trgu Hejmarket (Haymarket). Izgledalo je da su demonstracije sa samo 3.000 bile potpuni promašaj. Ali pred kraj osoba čiji identitet nikad nije utvrđen bacila je bombu koja je ubila 7 i ranila 67 policajaca.
Gradske i državne vlasti pohapsile su osam anarhista, optužile ih za ubistvo i osudile na smrt.
Jedanaestog novembra 1887. godine četvorica, uključujući Parsonsa i Spajsa, su pogubljeni. Svi pogubljeni zagovarali su oružanu borbu i nasilje kao revolucionarne metode, ali njihovi tužioci nisu našli nikakve dokaze da je iko od njih stvarno bacio bombu.
Najraširenija ilustracija protesta u Čikagu, 1. maj 1896.
Oko 250.000 ljudi postrojilo se duž ulica Čikaga dok je Parsonova pogrebna povorka prolazila gradom, kako bi izrazili svoju solidarnost sa pogubljenim radnicima.
SIMBOL NEJEDNAKOSTI
Od kada je na Prvom kongresu 2. Internacionale održanom 1889. odlučeno je: „Prvi maj je zajednički praznik svih zemalja, na kojima radnička klasa treba da manifestuje jedinstvo svojih zahteva i svoju klasnu solidarnost“. Od tada se svake godine obeležava tragični Hejmarketovski događaj kao dan međunarodne radničke solidarnosti u vidu demonstracija.
Kao simbol radničkog bunta prihvaćen je crveni karanfil.
Za radnike i sindikaliste širom svijeta, Hejmarket je postao simbol potpune nejednakosti i nepravde kapitalističkog društva.
Dan rada je jedan od najrasprostranjenijih praznika na planeti. Slavi se u preko 150 zemalja svijeta.
U vrijeme hladnog rata, Sjedinjene Američke Države pomjerile su proslavu Prvog maja na 1. septembar, kako ga ne bi obilježavale kad i Sovjetski Savez i njegovi saveznici. Ali zato se 1. maja širom Amerike obilježavaju Dan direktora škola, Dan prava i Dan lojalnosti. U Litvaniji je 1. maj Dan ustavnosti, kao i na Maršalskim ostrvima, gdje se toga dana istovremeno obilježava i Dan nezavisnosti. Grci 1. maja proslavljaju Sveti duh i cvijeće, Kazahstanci Dan narodnog jedinstva, a Haićani Dan poljoprivrede.
Prvomajska povorka na Kubi, 2013.
Nakon 50 godina komunističke vladavine, tokom koje je 1. maj slavljen kao veliki državni praznik u SFRJ, stanovništvo ovih prostora i dalje nije u potpunosti upoznato šta ovaj praznik predstavlja. Kod nas se prvi maj uglavnom shvata kao vrijeme za odlazak na izlet u prirodu i roštilj, a o pravima radnika malo se promišlja.
Na Međunarodni dan rada trebamo se sjetiti i velikog broja nezaposlenih u našoj zemlji. Prema posljednjim podacima Agencije za statistiku BiH broj nezaposlenih iznosi 546.779 osoba.
Za 1. maj širom svijeta organizuju se protesti radnika, a prvi protesti radnika za danas su najavljeni i u Banjaluci.
Vezan tekst
Osnovne informacije za praznik rada: Pročitajte radno vrijeme trgovina, pekara, bolnica...
