No, konotacije koje se uz Prvi maj vežu kroz godine su se drastično promijenile; nekad je to bio praznik kojim se odavala počast borbi za radnička prava, dok većinu građana danas Prvi maj asocira tek na neradni dan, roštilj u prirodi ili besplatni grah.
Zasluge za obilježavanje Prvog maja ponajprije pripadaju američkim sindikatima, koji su 1. svibnja 1886. godine stupili u generalni štrajk. Bila je to reakcija na neispunjeno obećanje vlasti o donošenju zakona o osmosatnom radnom vremenu - koji je upravo tog 1. svibnja trebao stupiti na snagu.
Diljem SAD-a radnici su krenuli u prosvjede, a samo tri dana kasnije potekla je krv: policija je u Chicagu 3. svibnja pucala na radnike okupljene oko zatvorene tvornice poljoprivrednih strojeva McCormick i ubila između dvoje i šestero prosvjednika. Bila je to uvertira za prosvjed koji se održao dan kasnije na Trgu žitne burze u Chicagu, a koji je policija također naumila rasturiti.
Sukob radnika i policije na Trgu žitne burze u Chicagu
Kada je policija krenula u napad na radnike, na njih je iz mase bačen dinamit. Bio je to početak krvoprolića u kojem je smrtno stradalo oko 50 prosvjednika, a ranjeno ih je još 70-ak. Sedmorica uhićenih prosvjednika kasnije su pogubljeni vješanjem, i to zbog optužbi da su držali "zapaljive govore" čime su, prema optužnici, potakli nepoznatog atentatora da baci bombu na policiju.
Radnička borba za osmosatno radno vrijeme nakon ovih se krvavih događaja više nije mogla ignorirati, niti zaustaviti. Godine 1889. u Parizu, na prvom kongresu Druge radničke internacionale, odlučeno je da će se od 1. svibnja naredne godine mirnim prosvjednim povorkama obilježavati pokolj u Chicagu. Kao simbol radničkog bunta prihvaćen je crveni karanfil, koji je trebao asocirati na krv prolivenu u borbi za radnička prava.
"Krvavi Prvi maj" i u Hrvatskoj
Svoj "krvavi Prvi maj" imala je i Hrvatska; 1. svibnja 1920. godine u Puli je ubijeno sedam, a ranjeno 126 radnika. Tada je radničke demonstracije, koje su krenule od ranog jutra, pokušala prekinuti vojska. Kada su im se prosvjednici suprotstavili, vojnici su počeli pucati po radnicima. Istog je dana u znak prosvjeda zbog pokolja u Puli u čitavoj Istri započeo generalni štrajk.
Nakon Drugog svjetskog rata obilježavanje Prvog maja u Jugoslaviji dobilo je drugačiji karakter. Umjesto prosvjeda u organizaciji sindikata i ljevičarskih organizacija, Prvi maj postao je državni praznik kojim su se slavila radnička prava. U čast Prvom maju organizirane su veličanstvene parade, u kojima je povremeno sudjelovala i vojska.
Hedonizam, a ne radnička borba
Začeci prvomajske proslave kakvu poznajemo danas datiraju iz 60-ih godina prošlog stoljeća. Tada se ustalio i institut prvomajskog uranka: večer prije palila bi se logorska vatra oko koje su se građani počeli okupljati od ranih jutarnjih sati. Fokus s parada na roštiljanje u prirodi sasvim je prebačen 70-ih godina prošlog stoljeća. Postalo je tada popularno na livadu gdje se okreće janje ili peku ćevapi dovesti i automobil, otvoriti sva vrata i raspaliti muziku.
Zbog svog društvenog karaktera Prvi maj je postao, uz Dan republike i Novu godinu, omiljeni jugoslavenski praznik. Kao takvog ga se u razgovoru za podgoričke Vijesti prisjetio i popularni bosanski glumac Emir Hadžihafizbegović.
"To je bio jedan od ljepših praznika uz Novu godinu i 29. novembar, s obzirom na to da je padao u vrijeme kada proljeće uveliko pušta svoje cvjetove i behare i posebno je bio lijep u Hercegovini. Moja prva asocijacija na 1. maj su prelijepi proplanci u okolini mog rodnog grada Tuzle gdje se izlazilo na uranak i tada se tu okupljalo blizu deset hiljada ljudi. Ono čega se ja sjećam su roditelji i velika porodica i familija. Uglavnom su se pekli janjci, pila dobra ohlađena, domaća bosanska rakija, a djeca se igrala lopte. Jedna idilična atmosfera koja se prenosila i na 2. maj", prisjetio se Hadžihafizbegović.
Spajanje praznika s vikendima često je radnicima omogućavalo da im se prvomajska proslava pretvori u pravi mali godišnji odmor. Razvila se tako i tradicija sindikalnih prvomajskih putovanja, ali i obiteljskih shopping izleta, gdje je kao najpopularnija destinacija slovio Trst. Svi ti običaji naprasno su nestali u ratnim devedesetim godinama, kada nikome nije bilo do slavlja. Prvomajske proslave opet su se vratile u modu krajem devedesetih, ali očuvani su uglavnom hedonistički običaji ustaljeni u Jugoslaviji dok je radnička borba, dobrim dijelom i zbog jalovih sindikata, pala u drugi plan.
Izvor Index.hr
