<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Kod Matića 13 plata po 600 EUR

Može

Nije tipičan privrednik. Ne kuka ni na državu, ni na radnike. Nije mogao da bira gde će se roditi, ali je tu gde živi uspeo da pokrene ozbiljan biznis.

02. maj 2015, 12:00

Od njega danas živi njegova i još oko 70 porodica. S diplomom Elektrotehničkog fakulteta, krenuo je iz garaže svog oca u Lajkovcu, a stigao do moderne zgrade na Batajničkom drumu u Zemunu. S druge strane, saradnike je sam izabrao i na njih nema ama baš nikakvu primedbu.

Nebojša Matić (46), vlasnik je firme “Mikroelektronika”, koja se bavi razvojnim sistemima i kompajlerima. I jedno i drugo su alati za mikrokontrolere. To je mozak svakog uređaja.

"To je ono malo crno, čija funkcija zavisi od toga kako ste ga isprogramirali. On može da bude upotrebljen i u klima-uređaju, i u kameri, i u mobilnom telefonu. Volim da kažem da mi, u stvari, prodajemo vreme i pravimo inženjere. Proizvode prodajemo u 130 država, a sarađujemo sa 56 distributera", kaže Matić.

Zgrada na Batajničkom drumu veoma je važna za ovu firmu. Ona ne svedoči samo o razvoju i napretku, već i o neobičnom postupku vlasnika. Za mašinama za polaganje komponenata i lemljenje, koje su poslednja reč tehnologije, danas ne stoje samo inženjeri, već i jedan gipsar. Osmorica majstora koji su gradili fabriku na useljenju su dobili posao.

"Oni su iskoristili svoju šansu. Ako si ti dobar gipsar, nema šta ne znaš da radiš. Ali ako si inženjer, ne mora da znači da ćeš biti dobar za mašinom. Meni ovde trebaju spretni ljudi. Da bih procenio da li je neko dobar za našu firmu, pričam sa njim do besvesti", kaže Matić.

Matić ovih dana pravi selekciju novih kandidata za posao. Do kraja godine zaposliće tridesetak radnika. Pokazuje biografiju jednog od potencijalnih saradnika. Otkucao je svoj život na tri stranice, ubacio slike porodice, prijatelja, kućnog ljubimca... Takav si-vi ne preporučuje nijedan savetnik za zapošljavanje, ali ova biografija Matiću mnogo govori.

"Volim kada vidim da čoveka nešto pokreće u životu. Da ima motiv da radi i da stvara. Tražimo lepo vaspitanog i karakternog čoveka. On će raditi odgovorno bez obzira na sve. Kod nas radno vreme nije bitno, već je važno da uradiš svoj posao na vreme. I da daš svoj maksimum. Dozvoljavamo ljudima da se dodatno obrazuju u oblasti u kojoj nisu stigli. Moraš pustiti ljude da se razviju. Svi smo mi kao lale, zatvoreni, dok se ne stvore uslovi da se rascvetamo. U 99 odsto slučajeva se sam bolje razvije nego da si ga ti stalno usmeravao. Čovek koji je godinama radio u štampariji postao je vrhunski programer. On je čitao knjige koje smo objavljivali i iz njih je naučio zanat. U jednom trenutku sam shvatio da je on dovoljno savladao ovu tematiku i da će nam biti od velike koristi", kaže on.

Matić ističe i posebno pravilo koje se poštuje u njegovom timu. Niko ne može da ostane u firmi ako ga ne prihvate kolege sa kojima bi trebalo da radi. Oni procenjuju ko će doprineti da njihovi zajednički rezultati budu bolji. Na drugoj strani, ni direktor ne može da da otkaz nekom koga kolege smatraju dobrom karikom u proizvodnom lancu.

"Nisam tipičan kapitalista, već sam po ubeđenju socijalista", kroz široki osmeh priča Matić. "Smatram da je dužnost svakog čoveka koji vodi firmu da je ustroji da bude onakva u kakvoj bi voleo da radi njegovo dete. Sutra, kada bi sva preduzeća u Srbiji bila kao naše, meni bi bilo nevažno gde će moja ćerka raditi. Radnik ima veliki značaj za firmu, jer i to kako izgleda i koliko računa vodi o sebi, ima uticaj i na krajnji proizvod", navodi.

Da odnosi u ovoj kompaniji nisu strogo formalni, na svakom koraku svedoče i osmesi i postupci zaposlenih. Opuštena atmosfera, restoran, sale za sastanke, a ponajviše teretana i prostor za stoni tenis odaju utisak mesta na koje zaposleni svakog jutra dolaze bez glavobolje. Ne da bi odradili još jedan radni dan, već da bi doprineli tome da se njihov zajednički posao obavi na najbolji način.

"Nije meni cilj da ti umreš radeći danas. Ne treba da se slomiš. Radićeš i sutra i narednih pet i deset godina", objašnjava Matić svoju poslovnu filozofiju. "Nama ne treba bistar i pametan čovek, čiji rezultat rada ne može da se proda. Neka budemo i glupi, ali da znamo da prodamo ono što smo stvorili. Kada bi nam neko platio, napravili bismo i spejs šatl. Nismo spremni, ali bismo naučili i to da uradimo. Mnogo cenim ove ljude, jer sam svestan koliko je svako od njih značajan za kompaniju."

Prosečna plata u “Mikroelektronici” je oko 600 evra. Matić se nada da će sledeće godine, kada isplati još nekoliko rata kredita za nove mašine, biti prostora i za povišicu. Ono što je za većinu radnika u Srbiji samo san, 13. plata, ovde je redovna pojava.

Ovaj poslodavac, za razliku od drugih, koji već na razgovoru za posao odbijaju one koji planiraju da zasnuju porodicu, podržava i podstiče proširenje familije. Obećao je da će svakom radniku koji dobije treću bebu davati po 200 evra mesečno, a po 400 evra za svaku četvrtu prinovu. Do sada ovu privilegiju niko nije iskoristio. Ali jedini razlog je što je tim još mlad. Trenutno većina saradnika ljulja između jedne i dve kolevke.

"Veliko je pitanje čime nekog pokrenuti, ako mu ne treba ništa. Ako živi kod mame i tate, dobije 50-60 evra džeparca, ima obezbeđenu hranu. On nema motiv da radi. Zato ja ove moje 'mučim' da stvaraju porodicu. Kad se venčaju, dolazi jedno, drugo dete. Tako se postaje čovek", kaže Matić.

Matić se diči svojom kompanijom i radnicima, ali je jednako ponosan i zbog svog hobija. Pokazuje tek uramljenu fotografiju naslovne strane ribolovačkog časopisa, na kom je slikan sa svojim trofejom - velikom babuškom.

"Vreme provedeno na pecanju je najkorisnije za razmišljanje. Strastveni sam ribolovac. Priča o ribolovu je priča o karakteru. Riba radi i u decembru, ali tada nema pecaroša na Kolubari. Ja sam skoro jedini koji u to vreme peca i noću. Zašto? Pa, drugima je hladno. E, pa kad bude gužva na Kolubari u 10 uveče u decembru, onda će Srbiji biti bolje. Nedostaje nam strasti i u poslu i u životu", tvrdi vlasnik “Mikroelektronike”.

Ne zanimaju me skupa kola

"Moja plata je 1.000 evra. Ne mešam svoju zaradu i firmine pare", kaže Matić. "Ne trošim novac na jahte i skupe automobile, jer mi to ne treba. Pre bih kupio novu mašinu nego auto od 50.000 ili 100.000 evra. Smatram da je 15.000 evra gornja granica sume koju bih izdvojio za kola."

Džeparac nije za Dž

Svojoj ćerki jedinici Nebojša je već usadio preduzetnički duh. Džeparac ne može da se dobije za džabe. I on mora da se zaradi. "Tražila je nedavno 200 dinara i ja sam joj rekao da će dobiti ako počisti terasu ispred firme", priča Matić. "Kada je završila, zaključila je da je 200 dinara malo za kvadrate koje je počistila."

Preuzeto sa b92.net