Podižući pogled vidimo ih kako na skelama ili pak viseći na zgradama rade fasade, farbaju ili čiste prozore. Izvode i sve radove na užetu, farbaju silose, održavaju dimnjake, lijepe bilborde, vare na velikim visinama, te skidaju imele i parazite sa nedostupnih krošnji drveća.
Uglavnom se obavljanje ovakvih poslova radi na visokim zgradama, ali i vjerskim objektima. Sam pogled izaziva strah, ali i postavljamo pitanje: "Kako se usuđuju ili šta bi nas moralo natjerati da svakodnevno radimo ovu vrstu posla".
Neki kažu da je to ljubav prema adrenalinu, a drugi da moraju jer im je to jedina opcija. Da mogu, sigurno bi radili neki posao i bili čvrsto na tlu.
Ekipa Anadolu Agency (AA) posjetila je radnike firme "Neimar" koja izvodi radove na Carevoj džamiji u Sarajevu, prvoj džamiji u bh. glavnom gradu koju je Isa-beg Isaković poklonio sultanu Mehmedu Fatihu.
Skele i hrabri momci sa osmijehom na licu dočekali su nas u haremu Careve džamije. Neki su na skelama na manjim visinama od nekoliko metara, ali ima i onih hrabrijih koji rade na munari, na visini od oko 40 metara. Rade i šute. Posvećeni su poslu koji jako često zna i koštati života.
Dešava se i to, svjesni su. Malo-malo pa se dogodi neka nesreća tokom građevinskih radova. Jako često i sa smrtnim ishodom. Međutim, u ovoj firmi, prema njihovim riječima, na svu sreću, nije bilo velikih nesreća.
Saudin Lužić, iz Zenice, u "Neimaru" radi više od osam godina. Svjestan je opasnosti koja ga svakodnevno prati kroz ovaj posao, ali se ne boji. Barem tako kaže. Ipak, na početku je postojao strah koji je vremenom iščeznuo.
"Na početku je bilo malo straha, ali se kasnije čovjek relaksira pa se osjećaš kao da si na zemlji", ispričao je Lužić za AA.
Prve visinske radove, navodi, radili su na džamiji Ferhadiji u Banjaluci: to je bila visina do 36 metara. Radili su i mnoge druge radove na velikim visinama, poput mnogih krovova po džamijama na čaršiji.
"Imaju i zaštitne mreže pa nemaš osjećaj da si na velikim visinama. Do 60 metara je najveća visina na kojoj sam radio", istakao je Lužić.
Svaki posao sa sobom nosi velike odgovornosti i strahove, pa tako i ovaj. Mora se raditi...
"Posao mora da se radi, mora se od nečega živjeti. Ovo je posao koji volim, a imam iskustva oko drveta, stolarije", kaže Lužić za AA.
Svaka firma koja obavlja poslove na velikim visinama mora da pazi da je radnik spreman psihički na tu visinu i da nema straha.
"Zdravi smo i psihički smo spremni. Svi koji rade na velikim visinama imaju ljekarsko uvjerenje za rad na visini tako da firma ne dozvoljava da ove radove obavlja neko ko ima strah od visine", ističe Lužić.
Ipak, naglašava, kada dotakneš zemlju nekako si ipak opušteniji, osjećaš se relaksiranije. Poručuje da "kada se dan završi bez ikakvih povreda osjeća se veliko olakšanje".
Mnoge nesreće koje se dešavaju tokom građevinskih radova na velikim visinama ne stvaraju strah kod ovih hrabrih radnika. Kažu da se vodi mnogo računa oko zaštite na radu.
"S obzirom na mjere opreza, predostrožnost sigurnosne pojaseve i zaštitnu opremu, mora se voditi i računa i ponašati kao da radiš na zemlji", dodaje Lužić.
