Internet je odavno postao nezaobilazan činilac društvene stvarnosti, a malo po malo počeo i da dominira našom percepcijom događaja, utiskujući nam svakodnevno u mozgove bezbroj potrebnih i nepotrebnih informacija. Tako naš mozak postaje zbunjen od prevelike količine informacija. A od nas se traži da sve znamo, da budemo upućeni u sve, i da pratimo svakodnevne instant hitove na društvenim mrežama, jer ako nisi pogledao nešto što ima preko milion pregleda uopšte nisi „in“. Haotično stanje na mreži svih mreža, što se tiče informacija, zbunjuje i same primaoce poruka. Rekla bih da vlada neka vrsta internet anarhije. Naravno, kada je to slobodan prostor za izražavanje različitih mišljenja, gdje možete pisati kad god hoćete, šta god hoćete, i naravno, u internet raspravama svakome je dozvoljeno učestovati. Podržavamo to, demokratija, rekli biste, sučeljavanje različitih mišljenja dovodi do konstruktivnih rješenja.
Međutim, ima li ta internet demokratija granicu jer često počinje da graniči sa glupošću?
Sloboda govora, kao jedno od osnovnih ljudskih prava, ne smije nikome biti uskraćena, ali da su pretjerali sa korišćenjem i pozivanjem na to pravo, pretjerali su. Hajde da ostavimo malo demokratiju i sociologiju po strani i pozovemo se na psihologiju pitanjem :“ Zašto većina ljudi ima potrebu sve komentarisati, ocjenjivati, o svemu suditi i vrednovati?“ Svi su neki samoproklamovani stručnjaci, svi sebi daju za pravo da su relevantni i kompetentni za sve društvene oblasti. Mišljenja stručnjaka su najmanje važna, šta oni, tobože znaju, pa onda počne njihovo diskreditovanje po svim osim po stručnim osnovama.
Više od činjenice da je svakome dozvoljeno komentarisati zabrinjava me činjenica da je svakome dozvoljeno pisati tekstove!? Objasnite mi to otkad u svoju biografiju upisuju profesiju novinara jedinke sa par ispisanih redaka na internet stranici mjesne zajednice za koju ni par njenih stanovnika ne zna da stranica postoji? A možda je tekst zaista dobar i kvalitetan, da ne budem surova. A ako je kvalitetan male su šanse da ga pročita veći broj ljudi zato što nije interesantan, mora se uključiti mozak dok čitas. Bolje je dijeliti gluposti kojima ćemo se svi smijati. A postoje i drugi razlozi neobjavljivanja takvih tekstova. U pisanju jednog, imala sam stalnu podršku drugarice koja me nagovarala da par napisanih redaka produžim i objavim tekst o nama omiljenoj temi jer je bila oduševljena do tada napisanim. Tekst sam proširila dodajući mu kritički dio o društvu a kada je konačno objavljen rekla mi je da je tekst odličan ali da ona to zaista ne može objaviti jer može ostati bez posla. Razumijem.
S druge strane, kakvo nam je društvo takvi su nam i novokomponovani pisci, publicisti,novinari, stručni komentatori i nemamo pravo u ovoj državi nikome zabraniti da se sam naziva tako kad diplome već odavno nemaju nikakve važnosti i lakše ih je steći od „lajka“ kvalitetnog teksta od strane vječitih internet „hejtera“.
Na djelu je degradiranja profesije novinara, između ostalog i shvatanjem svih onih koji su ponešto napisali kompetentnim da govore u ime javnosti, brane njene interese, oblikuju društvenu svijest, mijenjaju standarde, pravila, unose neki novi savremeni pravopis i podrivaju jezik uvođenjem stranih riječi i betoniraju ionako poremećene vrijednosti i formiraju ličnost.
Elem, već smo odavno navikli na to, i stopili se u internet mase kojim dominiraju iskrivljene društvene vrijednosti, pokušavajući da se držimo po strani i masu bespotrebnih mišljenja, nakaradnih rečenica i osakaćenog pravopisa što prije zaboravimo. I ne, nisam kivna na internet koji je ako se pravilno koristi itekako značajan za sopstveno ali i unapređenje društvene stvarnosti. Ali čini mi se, gledajući ono što dominira na društvenim mrežama, da internet predstavlja stvarnu sliku našeg društva. A u većini slučajeva vrijednost nekog teksta, slike, vijesti ili drugog, obrnuto je proporcionalna broju lajkova dotičnog „posta“.
Biće da je naša potreba za pisanjem rezultat dokolice i nemoći da svojim radom promijenimo bilo šta u društvu pa imamo potrebu barem da iznesemo svoje mišljenje. Da budemo društveno prihvatljive osobe i da se svidimo ljudima, ili da budemo vječiti hejteri, opet da se svidimo drugima. Nije bitno kako ćemo se predstaviti i postaviti, jednostavno imamo potrebu biti vidljivi u društvu a internet nam nudi tu mogućnost. Služi nam kao vid zabave i lažnog stvaranje sopstvene vrijednosti brojem odobravanja. Lakše je tako , zatvarati oči pred stvarnim problemima.
