Sivi kvadri poređani u nizove, izgledaju kao groblje bez slika na grobnim pločama. Svakim novim korakom, međutim, spuštaš se niz kosinu i nestaješ u tim kvadrima koji su odjednom zidovi, mnogo viši od tebe. Našao si se u lavirintu, traje minut i nigdje nema izlaza. Do maločas si bio u centru velegrada a sad si krtica koja mili kroz hodnike i plače, krenu ti suze, toliko je snažna spoznaja da si zarobljen kao oni u gasnoj komori.
Hodaš brže i penješ se ka drugom kraju trga, izlaziš na novu berlinsku ulicu, nije te briga koju, izlaziš promijenjen, a šta drugo čovjek da očekuje od umjetnosti nego da ga promijeni i i okrene ka dobru i milosti. Nije to lak zadatak ali je dostižan - djelo američkog arhitekte Pitera Ajsmana, Memorijal holokausta, usred Berlina, suočava čovjeka sa velikom iluzijom vremena i kako se neosjetno život prometne u košmar.
Kad sam živio u inostranstvu htio sam da uhvatim trenutak u kom će moj engleski da zazvuči bolje, mislio sam, mora da postoji trenutak kad će se tijelo prepustiti, um otvoriti, vilica osloboditi grča - ali tog momenta nije bilo. Prelaz na viši nivo poznavanja stvari sakriven je kao psihološki paradoks prvog reda. Mi ne znamo ni kako teče vrijeme, neosjetno se nađemo u sljedećoj dekadi, ne znamo ni šta je dekada, drevnim Majama je Dvanaestica bila jedinica mjere, a sve ovo pišem jer se toliko vergla o nekakvom povratku u devedesete, da mi se više ne mili slušati.
E pa drugovi moji, dragi simplifikatori, priznajte sebi da sad već govorimo o kontinuitetu nemoći ex jugoslovenskog društva da se odupre primitivnim necivilizacijskim nagonima, i u tom smislu fokusiranje nekakvih devedesetih (u kojima smo by the way bili mlađi i ljepši), priča o povratku u nekakve adske devedesete krije tešku konstrukcionu grešku – ono što se naziva devedesetim ljudi proživljavaju skoro trideset godina, bez prekida. Šta je bilo prije toga ne znam, ali strah i depresija su već višedecenijski, neka su nam srećni, izlazak se ne nazire i sad smo u onom dijelu lavirinta kad se plače - cijeloj jednoj generaciji koja je mislila da će stvari da krenu nabolje same od sebe sad su u lice pukle nekakve devedesete, koje treba da posluže za objašnjenje sadašnjosti.
Šef kriminalistike u Budvi puca sebi u butine – devedesete. Krv u Zvorniku – devedesete. Makedonskata granica - devedesete. Himna Vučiću – devedesete. Dodik – devedesete. HDZ - devedesete. Milo Đukanović – devedesete. Ništa se nije promijenilo, isti jadnici željni krvi, moći, salame i seksa naseljavaju male liderske pozicije, nadzemne i podzemne, samo što se u podzemlju nešto očigledno dešava, neka vrsta nove raspodjele moći, pokazatelj budućih komešanja nad zemljom.
Riječ je o procesu koji kontrolišu ljudi bez duše, dupelisci, siledžije i patološki lažovi, koji se nazivaju političari, biznismeni, medijske lisice, NVO kadrovici. Sve je to jedna mala provincijska elita koja ne može dalje od nagona, koja nije mogla društvo da pomjeri za pedalj i sad se kao čudimo otkud devedesete, a ja vam kažem nisu samo devedesete nego nešto mnogo gore, jezivije i perfidnije, liše rata.
Prije dvadeset i kusur godina znalo se šta je norma i znalo se da je norma zgažena, ali svijest o normi, makar zgaženoj, bila je oslonac koji je mnoge sačuvao od zla. Nismo mi ni mrdnuli iz devedesetih, tek smo se raskomotili. Svaki iskaz o povratku u devedesete oblik je neutemeljenog optimizma i sugeriše laž da se nekud išlo. Zapravo smo usred “istorije dugog trajanja”, u raljama geografije, bez važnog podviga koji bi stao kao brana između devedesetih i ovog sada.
Bilo je u Crnoj Gori istorijskog zanosa negdje oko referenduma, tačno, otvorila su se neka nova polja djelovanja, unuci su prodali silne placeve, ali umjesto da su uložili u Berlin - sad bi imali trostruko - oni su kupovali stanove po Beogradu, Podgorici, automobile, otvarali kafiće na moru, nikog nije bilo briga, bilo je odjednom para i gambora pa smo mislili da su prošle devedesete, da smo se izvukli. Ali nismo. Prava borba tek predstoji, ovog puta smo stariji, ali jednako neiskusni kao 1989. godine. Tad je pao zid u Berlinu, sad nas malo keca informatička revolucija, malo se teže snalazimo u šumi novih vrijednosti, opet zbunjeni i opet nemamo para i opet smo nepismeni za nove oblike prevare koje nam spremaju CIA i Vatikan.
