Put do slave i bogatstva, put do trona,
Oduvijek je bio isti, od iskona.
Put do vlasti bezgranične, put ka novcu,
Oduvijek je isti – čoban šiša ovcu.
Niko ne zna šta ga čeka, osim mene,
A ja znam da nema šanse da me smijene.
Kad pomenu sve što imam i što nemam,
Ja im kažem: „Otcjepljenje Srpske spremam!“
Dodiseja, Dodiseja,
Let u mjestu kao staza otcjepljenja.
Dodiseja, Dodiseja,
Otcjepljenje – to je nova stara prijetnja.
Kad me stisnu, ja najavim secesiju:
Zbogom, Bosno, Srpsku nosim u Srbiju!
Znam da toga neće biti kad već nije,
A i nisam lud da gubim pozicije.
Otcijepit se od Srbije kad bih kušo,
Znam da moje prijetnje niko ne bi slušo.
Svi bi rekli da glumatam, da se pravim,
Prije nego krenem da se zaustavim.
Dodiseja, Dodiseja,
Vrtnja ukrug kao pravac otcjepljenja.
Dodiseja, Dodiseja,
Otcjepljenje – to je samo logoreja.
Deklaraciju donosim kad mi prne,
Dok još ovdje ičeg ima da se zgrne.
Ja ne idem nikud nit bih kuda kreno,
Samo ovdje vladat mogu suvereno.
Gdje da idem, gdje da krenem? Nisam blenton!
To što jesam garantuje samo Dejton.
Doba prošlo i buduće – priča ista:
Neotcjepljiv ja sam secesionista.
Dodiseja, Dodiseja,
Jednom kad na vrbi rodi orhideja;
Dodiseja, Dodiseja,
Možda dođe i do stvarnog otcjepljenja.
