<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Kako preživjeti svadbu sa narodnjacima a da ne ispadneš kreten

Rijetko idem na svadbe. Slabo se vjenčavaju oko mene. Ili su matori, razvedeni. Sve neki solijaneri, ovi što obave to u opštini, ili žive u "vanbračnoj zajednici".

16. maj 2015, 12:00

Ipak, i pored nedostatka materijala za svadbe u bliskom okruženju, ponekad se pitam, kao i u mnogo čemu u životu – da nije problem u meni? Možda i nisam neki gost? Možda sam snimljen na ono malo svadbi kako se ponašam, pa postoji negde zabeleženo koliko sam se smorio.

Ja kad čujem narodnjake, pozelenim.



Bukvalno ne znam nijedan narodnjak napamet, nemam čak ni onu "jednu pesmu" koja mi je "ok" kad se napijem. Ne, prosto sam operisan od narodnjaka. Znam da nabrojim par naslova pesama, nekih all time hitova tipa I tebe sam sit kafano i Čaše lomim ruke mi krvave, i to je to. I ne diraju me ni te pesme. Ne volim brate melos, muka mi je od njega, bukvalno mi loše kad se nađem u društvu sa tom muzikom.

Kada sam bio klinac, bio sam užasno isključiv pa sam pljuvao i ljude koji to konzumiraju. Sada ne, prosto mi je smešno kada TO u bilo kojoj varijanti slušaju ili pevaju meni dragi ljudi, ali ih ne osuđujem. Prosto, za života sam upoznao suviše dobrih ljudi koji slušaju groznu muziku i odvratnih tipova koji se lože na nešto što i ja volim, tako da to nema veze.

Dakle to smo razjasnili.

A na svadbe ustvari baš volim da idem, priznajem. Da l' zbog ovog što me retko zovu, ili zbog toga što mi je nekako opšte raspištoljvanje gotivno da gledam, ne znam. Možda sam romantik, pa mi je to lepo. Znam da nije ni zbog hrane, jer obično ostanem gladan pod naletima hladnog pečenja i salate.

Većina svadbi na kojima sam bio su organizovali ljudi meni slični i problema sa muzikom nisam imao, štaviše, obično sviraju dobri svadbarski bendovi sa izoštrenim osećajem za sviranje pravih obrada u datoj situaciji. To je ono red strane, red domaće muzike, malo funk, malo rock, ma sve super.

Ali, tu i tamo desi mi se armagedon za mozak – live narodnjaci. 


Uf. Od toga obično i strahujem kada idem na svadbe kod ljudi koji nisu najbliži prijatelji. Najčešće se to desi kod neke šire familije. Ono, pozove te na svadbu ženina tetka, kako da odbiješ. Školski drug koga viđaš jednom u deset godina, ili kolega koga nikad nisi zapravo upoznao u "civilu". E tu leže melos mine, najveći strahovi i opasnosti.

Sve je jasno još kad zakoračiš na mesto događaja. Ako stejdž ima klavijature, velike su šanse da najebeš. Ako je harmonika naslonjena na pojačalo, smrt je neizbežna.

Tu već počinjem da se preznojavam. Izbezumljen tražim sto koji je najudaljeniji od bine ili zvučnika, ili još bolje, daleko od oba. Ali avaj, ove moderne svadbe unapred odrede ko će gde i sa kim da sedi, da mremo zajedno.

Čim primeti da sam ja "video opasnost" kreće i prevrtanje očima moje žene."Ajde molim te nemoj da si kreten danas, ponašaj se normalno, nemoj opet da mi presedne".

Ja naravno odgovorim da je sve OK, da sam ovde "zbog njih", da ću ćutati i uživati u najradosnijem danu mladenaca. Naravno, u sebi odmah kujem paklene planove. Stepen izbegavanja mentalnog zločina zavisi pre svega od toga kakav je bend, ali još više koliko je hard core ekipa na svadbi. U stvari, podjednako mi je strašno i to za gledanje.

Foto: Fif' / Flickr

Znojava tela, krici, uglavnom netalentovanih pevača, pojačala odvrnuta do daske, sise i guzice na izvolte kod onih čije telo najradije nikako ne bih da vidim...sve to doprinosi odluci, koliko radikalan treba biti prilikom eskiviranja ove pošasti.

I nije samo audio vizuelni događaj problematičan. Uvek postoji opasnost da te neka tetka, kuma, od alkohola odvaljeni ortak, namerno uvuče i u fizički kontakt sa armagedonom.

"Ajde bre malo da igramo, ajde u kolce, šta sad ti jedeš govna kao nećeš, kao ne voliš..." - tako počne. Sve kao nevino. Pa ruka pod ruku. Naravno čim ostatak razdragane ekipe ukapira koliko si smešan i koliko kretenski izgledaš na dance floor-u, postaješ zvezda dana-večeri. Lupaju se selfiji, kamera te snima jer ti si onaj koji realno izgleda kao budala.

Kad si već tu, evo par načina da se izbegna golgota.

- Pronaći srodnu dušu koja podjednako pati. Mi se lako prepoznajemo. Uzmeš piće pa na neko najudaljenije mesto na lokaciji, tipa parking, ili klupica iz objekta.

- Ima i luzerski način da se ignoriše stvarnost – da se ogovaraju svi koji u njoj učestvuju. Uvek se nađe onaj koji se sablažnjava nad muzikom pa je spreman na par sati hejtovanja.

Foto: Logan Brumm / Flickr

- Drkati toliko mobilni telefon da ti pamet stane. To i nije toliko teško, pošto svi non stop buljimo u telefon. Ovde je bitno samo dobro rasporediti gledanje u društvene mreže, mejlove i razgovore. Naravno, važno je ostaviti utisak da se radi o poslu, te nije zgoreg povremeno ustati od stola i pred svima reći da te zovu sa posla i potom iznervirano, laganim korakom odšetati van objekta sa telefonom na uhu.

- Ubiti se od alkohola toliko da ti bude potpuno svejedno koja je muzika na repertoaru. Mislim, nikada nije svejedno, al bar da otupiš na udarce po slušnom sistemu.

- Ono najgore čemu se može pribeći i što može ostaviti dugoročne posledice je odlazak sa svadbe. To je varijanta u kojoj ispadaš kreten, tako da to više nije opcija. 

Treba stisnuti petlju jebiga, i ostati.


vice.com