Na protestu je učestvovalo oko 5.000 radnika iz Republike Srpske, i to predsjednika sindikalnih organizacija i pojedinih članova istih. To znači da sindikat nije namjeravao da na proteste izvede sve radnike koji su bili spremni da protestuju. Inače, broj učesnika protesta bio bi znatno veći.
Da sindikat može izvesti na ulice i dva puta više radnika nego što ih je bilo 1. maja, pokazuju radnički protesti održani krajem 2012. godine, kada je na ulicama Banje Luke bilo i do 10.000 radnika. Ovo je bio prvi put da je Prvi maj obilježen kako treba – masovno i borbeno. Radnici su u nepreglednoj koloni koja se kretala glavnim banjalučkim ulicama izražavali nezadovoljstvo ne samo režimom nego i sistemom. Istina, to nezadovoljstvo nije bilo baš tako formulisano, niti je vođstvo sindikata željelo da pošalje antisistemsku poruku. Međutim, bilo je upravo tako, jer su radnici nezadovoljni svojim položajem najamnih robova, koji je uklesan u same temelje kapitalističkog sistema.
Ćevapi i pivo su zamijenjeni parolama i zastavama, a novokomponovana muzika borbenim pokličima. „Nepostojeća“ radnička klasa je poslala poruku privatnom kapitalu i političkoj eliti. Ta poruka u stvari je upozorenje. Umjesto dosadašnje vještačke nacionalne homogenizacije, dobili smo prirodnu klasnu diferencijaciju. Društvo polako ulazi u svoj moderni stadijum.
Prvomajski protest je mogao biti tako masovan zato što radnicima neposredno prijeti opasnost od donošenja neoliberalnog Zakona o radu. Socijaldemokratska vlada je namjeravala da ga progura u Narodnoj skupštini prije oktobarskih izbora, ali se plašila odlučne reakcije sindikata i gubitka glasova. Zato je odustala. Sad se sprema ponovo, a neposredni izvršilac pripremnih radnji treba da bude socijalistički ministar rada. Kao i uvijek, prljavi poslovi ruiniranja položaja radničke klase biće obavljeni socijalističkim (čitaj: socijaldemokratskim) rukama. Istina, opštinski izbori su sljedeće godine. Međutim, Vlada ne može više čekati, jer kad bi računala na svake izbore, nikad ne bi predložila donošenje ovog zakona.
Jedan od izgovora za donošenje novog Zakona o radu je pritisak MMF-a, koji zahtijeva liberalizaciju tržišta radne snage i ukidanje prava iz radnog odnosa, čime bi bio smanjen pritisak na budžet i javne fondove. Činjenica je da je MMF vršio sličan pritisak i u drugim jugoslovenskim zemljama, te da su i zapadnoevropske države donosile antiradničke zakone o radu tokom posljednjih godina i decenija. U tom pogledu, Bosna i Hercegovina nije izuzetak. Međutim, zahtjevi MMF-a samo su dobro pokriće za Vladu da izdejstvuje donošenje novog zakona. Njegovo donošenje zahtijevaju i poslodavci (tačnije, kapitalisti), kojima ne odgovara da radnici budu suviše zaštićeni zakonom. Liberalizacija radnih odnosa znači da će radnici moći lakše dobiti otkaz, dok ukidanje pojedinih prava iz radnog odnosa odgovara Vladi, jer će na taj način lakše sprovoditi mjere štednje na štetu radničke klase. U ovom slučaju, kao i u drugim, uostalom, Vlada i privatni kapital nastupaju kao saveznici.
Treba zapitati ko su ti poslodavci koji zahtijevaju donošenje neoliberalnog Zakona o radu i kakav je legitimitet Vlade, koja na tome insistira. Poslodavci (kako ih zvanično svi nazivaju) vrše pritisak na Vladu da donese novi Zakon o radu. A kako su oni nosioci privredne aktivnosti, Vlada je spremna da ustupi, jer bi u suprotnom poslodavci reagovali negativno.
To je zvanično obrazloženje političke elite o tome zašto novi zakon treba da bude donesen. Šta će se desiti ako se poslodavci zdravo naljute u slučaju da zakon ne bude donesen? Doći će do bijega kapitala? Gdje? U Nigeriju? Domaći poslodavci su, prvo, malobrojni, a drugo, ekonomski su beznačajni i u regionalnim, a kamoli u globalnim okvirima. Oni nemaju kud ići, jer ne znaju da posluju onako kako to radi krupni kapital. A i da znaju, vrijednost njihovog kapitala je suviše mala. Prema tome, do bijega kapitala neće doći.
Njihov dosadašnji doprinos ekonomskom oporavku bio je beznačajan, jer su se uglavnom bavili trgovinom i uvozom, te pružanjem drugih usluga, a u ekonomsko-sociološkom smislu, bavili su se zgrtanjem ekstraprofita, ne plaćajući svoje obaveze državi i plaćajući radnicima minimalne ili još niže nadnice. Oni su kao klasa pokazali potpuno odsustvo društvene odgovornosti, solidarnosti i, najvećim dijelom, prezir prema principima pravne države.
Vlada, s druge strane, pokazuje da nije vlada čitavog naroda nego vlada krupnog kapitala. Pošto su budžetski izvori presahli, Vlada ne odlučuje da potraži novac tamo gdje ga ima i da zavuče ruku u džep privatnog kapitala, nego hoće da još više optereti radnike. Problem izbjegavanja plaćanja poreza godinama opterećuje naš pravni i ekonomski sistem, a da nijedna vlada, pa ni ova sadašnja, ne namjerava naći rješenje. One dopuštaju socijalno raslojavanje, koje bi donošenjem novog Zakona o radu bilo još veće.
Imajući sve ovo u vidu, sindikat je potpuno u pravu kad se protivi donošenju ovog zakona. Potrebno je odlučno otkloniti svaku mogućnost pregovora o sadržaju tog zakona. Jednostavno, novi Zakon o radu nije potreban, jer bi, prema onome što Vlada i privatni kapital predlažu, on značio udar na radničku klasu. Zato, sasvim je ispravna parola „Ne novom Zakonu o radu“. Novi zakon bi donio još jednu nevolju. Bilo bi potrebno zaključiti novi Opšti kolektivni ugovor, koji bi bio nepovoljniji od važećeg.
Šta dalje?
Prvomajski protesti su došli u pravi čas, kao pokazatelj spremnosti radničke klase da se bori i sposobnosti sindikalnog vođstva da okupi veliki broj radnika. Često se ističu različiti prigovori vođstvu Saveza sindikata Republike Srpske. Nema sumnje da su oni često opravdani. Uprkos tome, ostaje jedna istina. Iako sindikalno vođstvo ne motiviše i ne pospješuje sindikalnu aktivnost u bazi, sindikat je jedina masovna radnička organizacija.
Predsjednica Mišić je izjavila da Savez sindikata ima 120.000 članova. Bio ovaj broj tačan ili preuveličan, ne može se sporiti da radnici, čak i kad kritikuju sindikalno vođstvo, vjeruju da samo još posredstvom sindikata mogu ostvariti svoja prava. Iz ovoga slijedi jasan zaključak: šta god neko mislio o vođstvu Saveza sindikata, kritike i neslaganja treba ostaviti po strani povodom donošenja Zakona o radu, jer ako je uopšte moguće spriječiti donošenje tog zakona, onda je to moguće akcijom koju će predvoditi Savez sindikata. Da bi ta akcija bila uspješna, vođstvo Saveza sindikata treba da mu da širu osnovu i da za svoje zahtjeve pridobije i druge slojeve i klase u društvu. Peticija protiv Zakona o radu, okrugli stolovi, stalni manji protesti (pored masovnih i centralnih) treba da pokažu da sa donošenjem Zakona o radu nisu saglasni najširi slojevii stanovništva.
Radnici su pokazali takvu odlučnost, da vođstvu Saveza sindikata neće biti moguće da odustane od borbe. U tom smislu, parola „Ovo je početak“ tačna je. Savez sindikata mora ići do kraja. Donošenje novog Zakona o radu bilo bi pokazatelj poraza, jer svaki novi Zakon o radu, u ovim uslovima, bio bi nepovoljniji po radničku klasu. Odustajanje Vlade da, barem privremeno, nametne novi Zakon o radu, značilo bi pobjedu sindikata. Međutim, moguće je i srednje rješenje, o kome se sada manje govori. Šta ako protesti radnika budu tako masovni da Vlada odustane od donošenja novog zakona, ali postigne sporazum sa sindikatom o izmjenama važećeg? Takav ishod bi mogao biti prihvatljiv za radnike samo ako ne bi umanjivao njihova prava. Ali, zašto bi onda izmjene uopšte bile vršene?
Odgovor bi zavisio od njihovog sadržaja, ne bismo ga mogli unaprijed predvidjeti, ali je svakako vjerovatnije da bi izmjene bile vršene kako bi se barem djelimično izašlo u susret Vladi i privatnom kapitalu. Stoga, radnici treba da ostanu pri čvrstom stavu da ne samo da nije potreban novi zakon, nego ne treba unositi bilo kakve izmjene u važeći, jer u ovom trenutku nisu moguće izmjene u korist radničke klase.
Vlada pokušava pribjeći vrlo providnom triku. Ona ističe da je Poslovnikom Narodne skipštine propisano kako nije dopušteno unositi izmjene i dopune u prečšćeni tekst nekog zakona, zbog čega je neophodno donijeti novi zakon. Nama se čini da je znatno lakše izmijeniti jedne odredbu Poslovnika, pa predvidjeti da se mogu vršiti izmjene i dopune prečšćenog teksta (što je, inače, poznato u parlamentarnoj praksi), nego mijenjati cijeli jedan zakon!
Nakon protesta održanih pred kraj 2012. godine, vođstvo Saveza sindikata je, svjesno ili nesvjesno, napravilo grešku. Dopustilo je da radnička energija splasne i da sindikalna aktivnost bude ograničena u okvire pregovora sindikalnog vođstva sa Vladom. U trenutku donošenja odluke o generalnom štrajku, radnička energija je dijelom već bila izgubljena. Druga greška je bila ta što sindikalna baza nije bila dovoljno pripremljena za akciju. Kao da je vođstvo očekivalo da će radnici krenuti u štrajk čim štab, tj. vođstvo sindikata, izda naredbu. To se samo djelimično dogodilo. Treba brinuti da se slično ne dogodi i ovaj put. Da bi radnici protestovali i štrajkovali, oni moraju biti pripremljeni dvostruko. Prvo, oni moraju biti upoznati sa ciljevima protesta ili štrajka. Konkretno, oni moraju biti upoznati sa sadržajem Zakona o radu, čije donošenje se planira. Sindikat je to donekle uradio, ali upoznavanje radnika mora biti obnovljeno i produbljeno. Drugo, radnici moraju znati kakva prava i mogućnosti imaju tokom protesta ili štrajka, kako ne bi bili zavedeni Vladinim mahinacijama, kojih je bilo tokom štrajka u januaru 2013. godine.
Oni moraju znati za šta se bore, šta mogu očekivati i sami činiti u toj borbi. Nije dovoljno donijeti odluku o protestima ili štrajku u vrhu nekoliko dana prije održavanja, pa da to uspije. Priprema borbe protiv novog Zakona o radu mora biti dugotrajna. U suprotnom, protesti ili štrajkovi će se svesti na improvizaciju, u njima neće učestvovati svi koji bi mogli ili željeli, a vođstvo bi jednostavno proglasilo da je učinilo sve što je bilo u njegovoj moći.
Obično se kaže da radnici imaju sindikat kakav zaslužuju. Drugi kažu da je sindikalno vođstvo dobro, kakvi su radnici. Kako god, činjenica je da sindikalno vođstvo ne može izvesti čuda organizovanja, dugotrajnih i masovnih protesta u društvu u kome ne postoji demokratska politička kultura, u kome nije razvijena tradicija radničkih borbi niti svijest o sindikatu kao samostalnoj i borbenoj klasnoj organizaciji. Da bismo došli do toga, potrebno je da prođemo kroz mnogobrojne radničke borbe, u kojima će se ta svijest i kultura stvarati i razvijati. Ipak, nepovoljne društvene okolnosti nikako ne mogu osloboditi sindikalno vođstvo svake odgovornosti. Naprotiv, ono mora da radi sa članstvom kakvo ima, ali i da se izdigne iznad njega u pogledu svoje svijesti, spremnosti na borbu i na žrtvu i poznavanja strategije borbe. Vođstvo mora biti debirokratizovano, deprivilegovano i obrazovano. Njegov zadatak nije da otaljava svakodnevne zadatke i simulira borbu, već da se priprema za velike proteste i štrajkove koji su se već počeli dešavati, istina još uvijek samo sporadično.
Ova priprema sindikalnog vođstva podrazumijeva nekoliko stvari. Prvo, ono mora biti dobro upoznato sa društvenim kretanjima, u prvom redu ekonomskim, i mora, na osnovu poznavanja stanja stvari, formulisati konkretan program ekonomsko-socijalnih mjera. Zadatak sindikata nije u tome da izbacuje parole o većim platama i uvezivanju radnog staža, mada su i to važne teme. Njegov zadatak je da nudi cjelovita rješenja i insistira na njihovom ostvarivanju. Prvomajski protesti u Banjoj Luci su bili dokaz ne samo postojanja radničke klase, već i postojanja radničke organizacije. Oni su pokazali da je ta „nepostojeća“ radnička klasa spremna da brani svoja prava. Ali, da bi ona krenula u borbu i u njoj ostala i onda kad se na nju obruši bijes kapitala i političke elite, ona mora da zna za šta se bori. Prvomajske parole su pokazale da još uvijek nema programa mjera koje Savez sindikata zahtijeva. Najčešće se čuo uzvik „Lopovi!“, koji je odražavao mišljenje radnika o vladajućoj koaliciji. Međutim, ma koliko tačna, ova parola nije programska, jer se iz nje ne vidi šta sindikat i radnici hoće. Parola „Ne novom Zakonu o radu“ već je sadržajnija i programska, ali ona samo izražava stav Saveza sindikata o jednom, mada vrlo važnom, pitanju. Prvomajski protest, koji nesumnjivo predstavlja veliki uspjeh sindikalne organizacije, nije bio obogaćen drugim programskim parolama. Možda to vođstvo Saveza sindikata nije ni željelo. Ako je tako, onda je pogriješilo, jer protest ne služi samo tome da pokaže snagu sindikalne organizacije, već i da promoviše njene zahtjeve.
Drugo, priprema protesta i štrajkova podrazumijeva upoznavanje sindikalne baze sa onim što treba da radi i na koje poteze ima pravo po zakonu. Vlada često bezobzirno vara radnike, zabranjujući im da tokom protesta ili štrajka preduzimaju radnje na koje inače imaju pravo po zakonu. Neiskusni u štrajkovanju, sindikalni aktivisti se povlače, neki zbog neznanja, neki zbog straha. Uspjeh sindikalne akcije zahtijeva obaviještenog i iskusnog sindikalca. Vođstvo Saveza sindikata ima vremena da preduzme barem osnovne mjere pripreme sindikalne baze za buduće proteste. Jer, njih će sigurno biti, pošto Vlada neće odustati od namjere da nametne novi Zakon o radu.
