U ratu čak sakrivao Džemala Bijedića, spasio mu glavu od četnika i ustaša, Džemu Neprikosnovenog, posljeratnog gospodara Neretvanjske doline i jednog od prvih uz Tita. Čovjeka moćnijeg od Mileta Dodika u RS-u ili Bakira Izetbegovića u Federaciji BiH. Ali, ne lezi vraže. Poslije rata đedu ni boračke penzije, ni spomenice a kamoli kakve medalje. Bar ja ne znah, a znao bih da je imao, ako ništa da se pofalim u školi, to je nekad bilo „in“. Valjda je dobio ništa zato što je, pričalo se, uz to što je za nepoznato partizansko derište rizikovao život, tjerao Džemu da cijepa drva, da si zaradi 'ljeb koji jede i vareniku u koju ga je drobio. Ostala djedu tek krava, pojata, kuća i zemlja koju mu nisu uzeli. Stari i dan današnji puni frižider, ne može zaboraviti glad koju je osjetio u ranom djetinjstvu. O ratu đed nije pričao, pa ne znam zašto je bio u polunemilosti. Bio je u djelimičnoj milosti samim time što ga nisu ubili. Tak'a su, kažu, vremena bila. Omrkneš a ne osvaneš ako te neko „ozgor“ odmjeri i zamjeri ti.
Istina na dnu smrti
Tek dugo, dugo nakon njegove smrti, načuo sam ponešto o starom namčoru koji nikad nije puno pričao. Načuo, ne i saznao. Načuo sam da je prije vremena spominjao neke izbore, mirisao je na kontrarevoluciju, dakle na demokratiju.
Prevratnička vremena
Možda je i on ušao u partizane kao komunist? Sumnjam, seljak čovjek i domaćin, ne znam šta će mu ta lakrdija. Možda je u rat ušao da stvori bolji svijet? Za svijet u kojem će ljudi sami sebi birati vlast, sebi i po sebi? To mi je vjerovatnije. Ikonu nije skidao, ali nije se ni krstio. U kući bi pop bivao, popov tamjan bi djed za slave udisao. Dedo bi popa pozdravljao kao i svakog drugog gosta, nikad sa „pomaže Bog“ (bar se ja ne sjećam), ne bi mu se obraćao kao duhovnika već kao putniku namjerniku kojeg treba poštovati, nahraniti i napojiti samim tim što mu je u kući i na imanju. Baba je bila ta koja se uvijek krstila, na ružnu riječ ili napis u novinama. Za mene je dedusina uvijek govorio da sam beskoristan, nepokoran i da ću loše završit. Imao je pravo. Toliko sam puta umro da se više ni smrti ne bojim, uglavnom zbog jezičine i naivnosti. Naivan više nisam, uglavnom, ali mi je jezičina aktivnija nego ikad... Valjda zbog nedostatka straha. Hm, da se ne lažemo, nisu moji svi bili u partizanima, imao sam ja rodbine i u četnicima, pokoj im duši. Ni o njima nisam od rodbine i komšija drugih nacija čuo ništa loše. Osim da su bili u četnicima. Dakle, neću ni suditi, nisam ni Bog ni malo dijete, nisam ni televizija ni novine da sudim i optužujem.
Đeca i maksumi revolucije
Dakle, dedo je, po svemu sudeći, bio tradicionalista poslije revolucije. Možda i prije, ko će ga znati. Bogat nije bio ni prije, ali ni siromašan. Iza njega ostalo zemlje, na većinu nisam nikad nogom stupio. Ništa se za njega, dakle, ratom nije promijenilo. Dnevnik nije gledao, samo bi s pažnjom slušao o Muameru El Gadafiju, bio je fasciniran načinom na koji taj vodi svoju zemlju. Tita nije zarezivao, ali ni kudio, koliko se sjećam. Radio je, sadio i pljevio, podizao sinove teškim fizikarenjem na imanju. Jedan od njih je htio više, kao četrnaestogodišnjak otišao od kuće i izdržavao se radeći dok nije stigao do doktorata. Ja se, eto, rodio u gradu. Selo volim, onako, izdaleka.
Zašto vam pričam?
Zašto vam ovo pričam... Nemam pojma! Šalim se, imam. Znam dobro zašto ovo pišem. Radi nekih koji su opstali a nisu ništa novo postali. Gdje se, dakle, čovjek „slomi“? Pa, ne znam. Ali, volim pričati o tome. Kad bi ljudi pričali samo ono u šta su sigurni, u svijetu se glas ne bi čuo. Valjda kad se s godinama nakupi iskustva pa ne možeš progutati svaku nečist umotanu u veselu šećernu koricu, valjda tada nastaje taj prevrat, prekid revolucije i početak tradicije i mirne, generacijske evolucije.
Đubretarstvo
Danas, evo, vidim čilagere koji pod stare dane pričaju o svjetskoj revoluciji i socijalizmu, ne onom švedskom i norveškom koji je nastao evolucijom, već o onom koji bi donijela revolucija. Istjerali bi Boga i naciju iz kuća i glava ljudi, ako treba i istjerujući im dušu iz tijela. Pritom ne mislim na onaj pošten ateistički svijet, mislim na antiteiste koji bi se smijali i vjeri i vjernicima. Da se razumijemo, isto su mi dragi i oni koji silom utjeruju svog Boga u tuđe glave, počinju od obdaništa i nastave nakon čovjekove smrti, pa Mak Dizdar, na primjer, postane rahmetli Mehmedalija Mak Dizdar, pa zakletim komunistima i dosmrtnim ateistima drže parastose i plaćaju mise. I još zovnu televiziju da snima.
Borio, ne i izborio
Elem, kad vidim dobro plaćenog i pametno oženjenog profesora u đubretarcu koji se fura na kubansku revoluciju i solidariše sa Hugom Čavezom, malko mi se okrene želudac. Ne mislim utjerivati svoju pamet u njegovu glavu, ne mislim mu silom dokazivati da za nekog Boga ima i ako ti u njega ne vjeruješ, ne želim mu degenekom dokazati da njegova sloboda i dostojanstvo prestaju tamo gdje tuđa sloboda i dostojanstvo počinju. Hm, tad bih postao isto što i on. Ne želim ga nazivati „primitivcem“, „moralnom nakazom“, „fašistom“, „idiotom“, „četnikom“, „ustašom“, „balijom“ i sl. Ali, mogu mu reći šta mislim o njegovom Če Gevari, Hugi Čavezu i Josipu Brozu Titu. Moj dedo po ocu nije dočekao ta vremena u kojima se to može reći a da ne leti glava sa ramena. Ja, i u ovim kokuznim i nelijepim vremenima, dok skoro svi jedva sastavljamo kraj s krajem, mogu. I, mislim da se dedo, pokoj mu duši, i za to borio.
