<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Srđan Blagovčanin: Proizvodnja neprijatelja

Neprijatelji diktaturama daju uzvišenu misiju borbe protiv vaskolikog zla, te svaku priču o ovozemaljskim problemima kao što su siromaštvo, nezaposlenost, kriminal, poplave itd., čine potpuno banalnom.

14. maj 2015, 12:00

U jednom od svojih eseja veliki Umberto Eko bavio se elaboracijom važnosti neprijatelja za jednu zajednicu. Ne samo da su neprijatelji važni za određivanje vlastitog identiteta zajednice, određujući “naš” vrijednosni sistem, nasuprot “njihovog”, već zapravo neprijatelji su ti koji pružaju utjehu ali i nadu. Utjehu koja je prijeko potrebna da raztumači i olakša vlastitu bijedu i neuspjehe, i nadu da kad i ako neprijatelja više ne bude “cvjetaće hiljadu cvjetova” kako je to drug Mao Ce Tung u maniru nepopravljivog zanesenjaka davno primjetio.

Važnost neprijatelja za diktatorske režime je van svake sumnje neuporedivo veća, oni su zapravo njihovo pogonsko gorivo. Neprijatelji diktaturama daju uzvišenu misiju borbe protiv vaskolikog zla, te svaku priču o ovozemaljskim problemima kao što su siromaštvo, nezaposlenost, kriminal, poplave itd., čine potpuno banalnom.

Diktatorski režimi stoga ne smiju ni po koju cijenu sebi dopustiti luksuz da se nadju u oskudici neprijatelja, tako da se stvari ne smiju prepuštati slučaju. Zato nisu dovoljni samo strani neprijatelji, potrebni su i  oni unutrašnji, peta kolona. Stoga svaki ozbiljan i pristojan diktatorski režim, mora da ima dovoljne proizvodne kapacitete i kvalitetnu radnu snagu za proizvodnju neprijatelja.

Mora se priznati da je vladajući režim u RS, u toj proizvodnoj grani postizao zavidne rezultate. U širokim radnim akcijama proizvodnje neprijatelja požrtvovano je učestvovalo i učestvuje šaroliko društvo.  

Od najviših predstavnika režima koji su uspješno raskrinkavali “zlu medjunarodnu zajednicu” i famozne “strance” koji danonoćno rade na rasturanju RS, pa do ni po čemu dobrom poznatog “političkog Sarajeva”, čiji je jedini i najveći problem RS, osim još možda eventualno neriješenog problema pasa lutalica koji nesmetano šetaju gradom. U toj beskomprisnoj borbi neki su se posebno isticali, kao Njegovo visočanstvo grof Stefan Karganović, konzul Kraljevine Tonga, koji je poreske obveznike RS olakšao za nekoliko miliona, ali šta košta da košta, grof je identifikovao i raskrinkao brojne petokolonaše, koji su jelte, kao takvi i najopasniji. Nesebičan doprinos je dao i dobro poznati, u pjesmama opjevani Špirić Dr Nikola, otkrivši na opšte zaprepaštenje do tada široj javnosti potpuno nepoznat način neprijateljskog djelovanja - revoluciju značkama. Naravno samo naivni su mogli podcijeniti opasnost takve na prvi pogled bezazlene podrivačke aktivnosti. Posebno se isticao i hrabri Ljepojević Milan, koji je očima zaljubljenog sanjara pisao tomove knjiga o velikom vođi, zaštitniku, vizionaru i šta sve ne, dok je ne žaleći sebe perom jurišao na bulumentu dobro skrivenih i prerušenih i utoliko još opasniji neprijatelja. Da rezultati ovih napora nisu izostali potvrđuje i preciznost sa kojom su locirani pojedinci i lokacije sa kojih se neprijateljski djeluje.

Taksativno se tako znalo da je centar neprijateljskog djelovanja drugi sprat hotela Tuzla, da su pare stigle preko Budimpešte, za nevladine organizacije, da je operacija osmišljena na konferenciji u Minhenu, kao i da su Nataša Kandić i Mladen Bosić organizovali nerede i proteste u F BiH kako bi ih prenijeli u RS, a da se vlasi ne dosjete.

Međutim, koliko god ovi pojedinačni uspjesi bili važni i dokaz odvažnosti i pregalaštva, sve očitija je postojala potreba za sistemskim riješenjima protiv identifikovanih i sada već dobro poznatih neprijatelja. Posebno nakon što je neprijateljskim djelovanjem vanjskih i unutrašnjih neprijatelja u sumnju doveden i sam faktički legitimitet vlade, na čelu sa faktički, premijerkom, koja je bila predmet faktičkih optužbi o kupovini papaka.

Sistemskih rješenja naravno nema bez odgovarajuće zakonske regulative. Stoga je Vlada, zajedno sa papcima odmah poslije izbora krenula na posao. Prvi na redu se bio našao Zakon o javnom redu i miru. Ponovo neponovljiva kreativnost i lepršava inovativnost Vlade, koja je ovim Zakonom, proširivši pojam javnog mjesta i na virtuelna mjesta širom društvenih mreža, uspjela preventivno da izbije izbije neprijateljima iz ruku korištenje društvenih mreža za svoje mračne ciljeve. Nepokolebljivost režima nije splasnula, naprotiv, već je dalje snažno ispoljena i u Zakonu o okupljanju.  Sasvim je jasno, da razloga za okupljanje i to pogotovo u blizini institucija može da ima samo onaj ko je neprijateljski nastrojen. Ko bi normalan protestvovao zbog toga što je nezaposlen, opljačkamn, siromašan itd. Dakako niko ko nije neprijateljsi nastrojen. Naravno da su odmah protiv pomenutih zakona ustale nevladine organizacije i stranci. E pa ako su već stranci van domašaja opravdanog gnjeva režima, nevladine organizacije nisu.

Stoga se kao logičan korak nametnulo usvajanje zakona o javnosti rada neprofitnih organizacija. Godinama su te i takve organizacije pile krv režimu, tražeći od njega upravo javnost rada, a u stvari perfidno su jako dobro znali šta traže, mada je istini za volju i režim znao zašto takve informacije ne smiju biti dostupne javnosti. Informacije o vlasništvu nad rafinerijom Rafinerije nafte, Ugovor o prodaji Boske, Izvještaj o Bobar banci, ugovor o gradnji zgrade Vlade, ugovor o gradnji auto puta. Sistemskim rješenjem koje ovaj zakon predviđa, Ministarstvo pravde će na osnovu izvještaja koje će dobijati od organizacija, utvrđivati šta je političko djelovanje, te će to po kratkom postupku biti zabranjivano a počinoci kažnjeni.

Ali režim ne bi bio režim da i ovaj put nije pokazao zadivljujuću nadahnutost i filigransku nomotehničku preciznost, naime zakonom se kao neprofitne organizacije smatraju samo one koje se finansiraju iz inostranstva, dakle samo one moraju dostavljati ministarstvu izvještaje.

Jer nema nikakve sumnje da je ministarstvu važnije ali i da je javni interes dakako daleko veći da se zna kako se troše pare poreskih obveznika EU, SAD ili Švedske nego RS. Nakon toga će ministarstvo da donese pravilnik kako će oznake morati da donese te i takve organizacije. Ako zvuči i podsjeća na strašne i užasne stvari iz prošlosti onda je to zato što i jeste i strašno i užasno.

Ne treba sumnjati da ćemo uskoro imati priliku da vidimo još dosta sličnih rješenja, koja nimalo ne zaostaju za nesumnjivim globalnim liderima u ovoj oblasti Bjelorusijom, Kirgistanom ili Sjevernom Korejom.