Postoje porazi i oni su deo svake egzistencije, bilo da su u pitanju
društva, države, narodi, male društvene grupe ili svako od nas
pojedinačno. No, nisu svi porazi isti. Postoje u istoriji brojni primeri
kad je poraz uslov napretka jer je otrežnjujući i upućuje ljude na
promenu ponašanja i svesti kao ključnih uslova boljega u budućnosti.
Nemačka je tu najbolji i najslikovitiji primer.
Danas, u vreme
kad Evropa obeležava i proslavlja sedamdeset godina od pobede nad
fašizmom i na vrednostima te pobede gradi celokupnu arhitekturu
modernoga života, u Srbiji se rehabilituje Dragoljub Draža Mihajlović,
četnički komandant, koga se još 1944. odrekao i Kralj Petar, u čije je
ime on okupljao svoje četnike i stavio se u službu fašističkih
okupatora.
Nije mi namera da sada u ovom tekstu navodim sve
dokaze i primere očite kolaboracije, kvislinšta i zločina počinjenih od
Mihailovića i njegovih četnika, jer je to u literaturi izuzetno detaljno
i temeljno obrađeno, a sudska istina dokazana u procesu vođenom
polovinom 1946. godine.
Želeo bih da skrenem pažnju na nešto
drugo jer je istorijska i sudska istina utvrđena. Na revizionizam
istorije i glupavo „popravljanje prošlosti“ zbog nacionalističkog
diskursa i njegove narcističke potrebe za izmišljanje i ulepšavanje
sopstvenog odraza u ogledalu.
Revizija istorije, a osobito
revizija istorije Drugog svetskoga rata je u Srbiji, ali i na celokupnom
prostoru bivše jugoslavije, društveno – politički, kvazinaučni, a
sudeći po onome što se dogodilo danas i kvazi – sudski fenomen.
Odnos
prema nasleđu Drugog svetskog rata, odnosno prema partizanskom i
četničkom pokretu, ključan je aspekat istorijske politike tranzicijskih
režima nakon 2000. Sprega između akademskog istorijskog revizionizma i
državne revizije prošlosti postaje vidljiva tokom prvih godina prve
decenije 21. veka, da bi kulminirala 2009. osnivanjem dve
revizionističke državne komisije za preispitivanje događaja koji su se
odigrali krajem i nakon Drugog svetskog rata na tlu Srbije s namerom
kriminalizovanja pobedničke strane u ratu (Državna komisija za
utvrđivanje okolnosti pogubljenja Draže Mihailovića i Državna komisija
za tajne grobnice). Ova sprega postala je najočiglednija tokom medijske
kampanje „Otkopavanje istine“, pod okriljem Ministarstva pravde,
Instituta za savremenu istoriju i provladinih medija, koja je započela
uoči osnivanja ove dve komisije. U radu komisijâ i u navedenoj medijskoj
kampanji (2009-2012) najzapaženiju ulogu odigrali su upravo
predstavnici revizionističke istoriografije. U međuvremenu je Narodna
skupština izglasala Zakon o rehabilitaciji (2006) kojim je omogućena
sudska rehabilitacija svakog lica za koga bi sudsko veće zaključilo da
je lišeno života ili nekih prava iz političkih i ideoloških razloga, što
je omogućilo sudsku rehabilitaciju jednog broja ličnosti koje su
odigrale negativnu istorijsku ulogu ili su bile saradnici okupatora.
Pojedini akademski istoričari su podržali zakon i njegovu primenu. Nakon
smene Demokratske stranke i dolaska Srpske napredne stranke na vlast,
zvanična istorijska politika udaljava se od tema Drugog svetskog rata i
istorije socijalističke Jugoslavije, a difamacija NOB i SFRJ manje je
prisutna, iako je novi režim u određenim aspektima činio jasan
kontinuitet u pogledu istorijske politike prethodnog režima. Međutim,
jedna od dve navedene državne komisije je samoukinuta dok je druga ima
nedefinisan status.
Predsednik Tomislav Nikolić, u govoru na
vojnoj paradi prilikom prošlogodišnje proslave 70 godina od oslobođenja
Beograda nije se udostojio da pomene ime jugoslovenske vojske koja je
oslobađala Beograd, kao što se nije usudio da pomene ime njenog vrhovnog
komandanta, ali i ime države čiji je Beograd bio glavni grad tokom
većeg dela 20. veka. Iz Nikolićevog govora proizilazi da je oslobođenje
Beograda rezultat zajedničke borbe srpskog i ruskog naroda, što
predstavlja grubo prekrajanje prošlosti, s obzirom na činjenicu da su u
borbama za oslobođenje Beograda učestvovali pripadnici svih
jugoslovenskih naroda (sem Srba, naročito Hrvati i Crnogorci, ali i
nekoliko stotina Italijana), kao i pripadnici mnogih sovjetskih naroda
(sem Rusa, naročito Ukrajinci). Ignorisanje činjenice da je u borbama za
oslobođenje grada poginuo velik broj mladića i devojaka iz svih delova
Jugoslavije odraz je uskogrudosti jednog nacionaliste. Međutim,
mišljenja sam da i pored neprimerenog govora predsednika Nikolića i
nekih drugih spornih aspekata ove proslave, zvanična proslava
oslobođenja Beograda imala je pozitivne posledice, pogotovo u medijskoj
sferi. U poslednjih četvrt veka nijedna godišnjica oslobođenja Beograda
nije bila propraćena sa toliko javnih događanja, izložbi, medijskih
napisa i drugih oblika podsećanja na oslobođenje. Ukoliko uzmemo u obzir
da su u zadnjih dve decenije u medijima bili vrlo glasni zagovornici
teze da je Beograd 20. oktobra 1944. navodno ponovo bio okupiran,
upadljivo je da je njihov glas tih dana bio vrlo utišan ili nepostojeći.
Draža Mihailović je osuđen na smrt na osnovu
komandne odgovornosti za ratne zločine i kolaboraciju njemu podređenih
vojnih snaga. Mihailović je bio odlično obavešten o obe ove negativne
pojave pri čemu je izuzetno retko sankcionisao krivce za zločine.
Mihailović je štabovima potčinjenih jedinica naređivao i sugerisao
nemilosrdno uništavanje komunista i njihovih simpatizera, kao što je
naređivao i sugerisao izvođenje vojnih operacija i akcija koje su
rezultirale zločinima nad civilnim stanovništvom ili su podrazumevale
aktivnu vojnu saradnju sa okupatorom u cilju uništenja partizanskog
protivnika, pri čemu su lokalni četnički komandanti imali odrešene ruke u
pogledu komunikacije i saradnje sa snagama okupatora. Ovo je naročito
bilo vidljivo u Crnoj Gori i Hercegovini, kada je reč o kolaboraciji sa
italijanskim okupatorom, u vreme Mihailovićevog boravka u Crnoj Gori
(jun 1942. – maj 1943.), uključujući Bitku na Neretvi (naravno, i na
mnogo širem geografskom području, gde Mihailović nije bio fizički
prisutan, i širem vremenskom razdoblju od navedenog, a gde su vojno
kolaborirale snage pod njegovom komandom), kao i tokom evakuacije i
vojnih operacija nemačkih oružanih snaga u Sandžaku i Bosni, od novembra
1944. do kraja aprila 1945, kada su nemačke snage bile apsolutno
bezbedne od Mihailovićevih snaga, u vremenu kada im je četnička pomoć i
saradnja, naročito na obezbeđivanju strateških komunikacija prema
Posavini, bila od izuzetne važnosti. Snage pod Mihailovićevom komandom
su poslednjih šest meseci okupacije odigrale važnu ulogu u prolongiranju
nemačkog prisustva na jugoslovenskom tlu. Svaki dan produžetka
prisustva nemačkog okupatora na našem tlu odnosio je nekoliko stotina
života stanovnika naše zemlje – najčešće su to bili partizani, odnosno
borci JA, ali neretko i civili nenaklonjeni okupatoru. Primera radi,
jedinice srbijanskih partizana imale su najveće gubitke u ljudstvu
upravo u ovom razdoblju. Ovi gubici znatno i višestruko prevazilaze broj
osoba ubijenih od strane novih organa vlasti nakon oslobođenja, na tlu
uže Srbije. Naravno, revizionistička istoriografija odbija da konstatuje
ove činjenice.
Pored opisane odgovornosti za kolaboraciju,
vredi navesti najznačajniji primer Mihailovićeve komandne odgovornosti
kada je reč o ratnim zločinima snaga pod njegovom komandom. Reč je o
ubistvu više hiljada Bošnjaka, pretežno civila, uglavnom žena i dece,
5-11. februara 1943, na području srezova Pljevlja, Priboj, Foča i
Čajniče, u okviru vojne operacije koju je Mihailović naredio, a koja je
rezultirala masakrom nad više hiljada osoba, „bez obzira na pol i godine
starosti“, uključujući istrebljenja mnogih porodica, desetkovanja
mnogobrojnih seoskih zajednica i temeljna uništavanja velikog broja
naselja. Ako je verovati izveštaju Pavla Đurišića, komandanta četničkih
snaga u ovoj operaciji, upućenom Mihailoviću nakon završene operacije,
četnici su za sedam dana akcije ubili 8.000 bošnjačkih civila i 1.200
naoružanih boraca. Nepotpuni poimenični podaci potvrđuju ubistvo između
4.000 i 5.000 osoba, od čega je u pljevaljskom srezu među ubijenima bilo
50% dece do 15 godina starosti, a u pribojskom srezu 43% dece iste
starosne dobi. Iz sačuvanih dokumenata četničke provenijencije vidljivo
je da je Mihailović bio obavešten o ovim masovnim zločinima u prvim
danima nakon što se događaji odigrali. Predstavnici akademskog
istorijskog revizionizma, uključujući i autore Mihailovićeve biografije,
ignorišu ove činjenice.
Sudska rehabilitacija Draže Mihailovića
znači ne samo grubo ignorisanje istorijskih činjenica već i finalnu
inauguraciju i dodatno markiranje državne laži o četničkom pokretu kao
navodno antifašističkom i o ličnosti komandanta ovog pokreta kao
navodnoj mučeničkoj žrtvi komunističkog režima. Ovakav ishod dugoročno
odgovara najviše strukturama koje nastoje da zatru tekovine borbe koju
su izvojevali Mihailovićevi komunistički protivnici, odnosno ukupnom
desničarskom, antikomunističkom političkom i ideološkom korpusu.
(Podatke i neke poglede za ovu analizu uzeo sam iz tekstova mladog istoričara Milana Radanovića)
Srbija
je danas doživela težak poraz. Što je najstrašnije sama je sebe
porazila i iz ovoga poraza je nemoguće da nešto nauči. Poražene su
civilizacijske vrednosti, a zacarila je laž. Fašizam iako poražen
postoji. Postoje i fašisti koji vešto kriju svoj đavolski rep. Čak sebe
nazivaju antifašistima iako su im svi stavovi neofašistički. U skladu je
to sa starom spozanjom da je Bog uvek trudi pokazati da postoji, a đavo
da ga nema.
Loš je ovo dan za Srbiju.
preuzeto sa bloga autora