Sve je počelo ljeta 1941. godine. Od Like i Dinare, od Hercegovine stare, do Šumadije blagorodne. Digao se vaskoliki Srb protiv okupatora. Mi četnici, braća po kami i bradi, krenuli smo prvi. Dobro, sad, bilo je tu i crvenih, ali oni su obične izmanipulisane budale. Njih je zadojila ideologija i onaj ćopavi Broz.
Kako su ludi bili, na tenkove su ćebadima išli. Svi ste čuli za one blese Miku Bosnić i Mariju Bursać. Pa njih su crveni natjerali da se kao žene bore protiv naših savez.., ovaj neprijatelja. Ginuli su kao tučići. Kod nas je žena svetinja. Zna se gdje joj je mjesto. Kazan i ognjište. E, ali mi smo drugo.
Mi smo bili vojska u otadžbini i imali smo vojnu doktrinu koju sam lično ja, čiča Draža, jasno predstavio. Doktrina naša veli - Sjedi kući, ne talasaj, budi domaćin i ponekad, samo ponekad, napravi koljački izlet u kakvo selo. Ako pripucaju, ti se na dan dva sakrij u šumu. To je moja gerila, a ne ona partizanska koja je na četiri godine otišla od kuće. Neozbiljno je to od crvenih. A, da, umalo zaboravih, klali smo mi i crvene i kad su Srbi bili.
Jeste, klali smo i nejač i civile, a takva gamad je samo kamu pod vrat i zaslužila. Smrt je malo za komuniste i nekrst. Ako smo, jer da mi nismo njih, oni bi nas.
A, kad su nas napali Partizani, prišli smo Italijanima. Bolje biti sa fašistom, nego sa komunistom. A, to što pričaju da smo se bratimili sa ustašama - lažu. Jesmo par puta djelovali sa njima i domobranima, ali to nas je Švabo udružio kad smo onomad sa Princ Eugen divizijom ganjali crvene po Tjentištu i Perućici.
I vi me sad osuđujete, licemjeri crveni?! Vama je čudno i strano zašto sam ja, izvorni četnik, poslije bezmalo sedam decenija rehabilitovan? Nije vam jasno?
E, sad će da vam bude jasno!
Pa, prvo da se zahvalim Vuku Draškoviću, Vojislavu Šešelju, Dragošu Kalajiću, Vojislavu Koštunici, Aleksandru Vučiću, Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, svim intelektualcima koji su za me lobirali trideset i više godina. Želim da se zahvalim i dijaspori od Mičigena do Čikaga, koja je sve ovo vrijeme vrbovala za Čiču svoga, od salona sa stilskim namještajem do kafančuga gdje se puk uz rakiju i vrbuje.
I da se razumijemo, ja sam slobodan čovjek od 1991.god., kada su me kao duha iz boce oslobodili srpski intelektualci, pera im se pozlatila. Jedinice sa mojim šajkačama, sa mojim kokardama, sa mojim mrtvačkim glavama, sa mojim imenom, ponovo su popalile istočnu Bosnu i pretvorile dan u paklenu noć '92. godine.
Nije mene juče sud oslobodio. Juče je tek Beograd udario plajvaz na moj posao i moju slobodu koji sam ja prije 25 godina oposlio. I opet ću, ako bude sreće. Jer, ako ne koljem ja, klaće moji.
Klaće i penzije dobijati. Sve po zakonu. I djeca će moju istoriju učiti. Kako sam spašavao pilote, kako su mi Švabe ucijenile glavu, kako smo oslobađali Užice od crvenih, kako smo silno napadali... Dobro, smisliće već nešto u pedagoškim zavodima. Bar se u istorijskim sveskama najviše smišlja i mašta.
A upamtite braćo mila, od balije i ustaše za nas ima većih gnjida. A to su gubari crveni sa petokrakama. I uvijek i svuda ćemo djelovati. Samo sad možemo legalno i legitimno. Nećemo, braćo, po tavanima kriti tandžare i uniforme kraljevske.
Čujem, miševi slave Dan pobjede nad fašizmom. E, pa zajebali su se. Ubijali smo antifašiste i ubijaćemo ih opet! Da nama nije bili italijanskih fašista i Dučea milog, ne bih ja sad stigao ovaj tekst napisati, svastika mu se pozlatila.
I zato treba gledati u budućnost. Prošlost smo dobili.
Predsjednik Vučić, duhovni sin našeg posljednjeg vojvode Šešelja, lijepo je rekao u Sarajevu ovih dana da se svi moramo pripremiti na nove izazove. A mi smo taj novi/stari izazov.
I na kraju, trebam poručiti komšijama Muslimanima i Hrvatima da nas se ne plaše. Neka se drže svojih ustaša i handžar divizija i niko im neče ništa. Ionako smo mi, kao i oni, uvijek udarali i klali nenaoružanu nejač.
Jak Srbin treba imati jake četnike, jednako kao što su jakom Hrvatu i jakom Muslimanu potrebne jake ustaše i handžarlije. Ja ovo znam, jer sam radio sa tim ljudima.
A, kome treba jak Partizan? Nikome, braćo moja. I samo, da znate, nikad nije bio slabiji. Pa pogledajte, više je naših po Bosni, Srbiji i Hrvatskoj proslavilo Dan pobjede od potomaka crvene bande. A oni, smotani, pičke i pederi. Idu po skupovima i mire ljude. Jadnici impotentni. Pa njih još od kad je ćopavi umro ne jebu ni dva posto.
Crveni su smrt za svijet, ja da vam kažem. Jer da nisu, kao da bi meni saveznici dali sve one silne medalje i ordenje. Znaju kapitalisti da je komunizam gori od fašizma, ali vam to neće reći, pa vam, evo ja govorim.
I zato kad sljedeći put budete slavili Dan pobjede nad fašizmom, sjetite se mene i mojih, sjetite se Pavelića i njegovih, prebrojte se i u dvije vrste razvrstajte. Vidjećete koliko je malo te antifašističke bijede. Poražena je ona, kao što je i plan bio, samo im niko nije rekao.
Živ sam ja, spomenike mi opet dižu, zborove od Ravne Gore do Manjače prave. Djeca me veličaju u školama, himne mi pjevaju! Živ sam, umro nisam! Groba mi nema!
Neka sere crvena gamad "smrt fašizmu", kad ti i ja, rođače, znamo da je jedino antifašizam umro. A, mi smo življi nego ikada. Malo smo uniforme zamijenili odijelima, a tandžare tastaturama, ali to smo mi, zar nas ne prepoznaješ? Spremni smo se preko noći postrojiti u čete i držati straže, straže mene, đenerala Draže.
Samo, poslije svega mi nekako žao što nisam više onih Bursaća poklao, a majku im, žilavi neki.
-Budi se Dragoljube, presječe Azazel Dražu iz paklenog sna. Opet sanjaš ono svoje pismo, a?
-Sanjam komandante, pomirljivo će Čiča.
-Ajde, ustaj, ustaj, čeka te kupka u ognju vječnom, i de ostavi se tih tvojih paklenih snova. Pusti frustracije, znaš da su te ti isti partizani, komunisti i saveznici porazili, namignu mu đavo.
(Tekst posvećen Čedi Bursaću, partizanu, majoru NOB-a, Heroju rata, nosiocu partizanske Spomenice, pobjedniku i oslobodiocu)
Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru@dijalekticar
