Čujem bišćani organizuju humanitarni kocert za Dobojlije!
Nije to ona gorka suza koja krene iz straha za život svog djeteta jer mu se bore za život u operacionoj sali, nije to ona suza koja krene kad te strašna sila iznenada razdvoji od tvojih najmilijih i kad ne znaš da li ćeš ih ikad vise vidjeti… ili ona kad u samo 10 minuta izgubis sve sto si ikad imao i ne znaš na koju stranu da se okreneš i kreneš!
To je ona „sretna“ suza koja se nekako izmigolji svaki put kad čujem tu riječ„bišćani“.
Pogledam svog Marka, trogodisnjaka koji je već propatio više nego mnogi za čitav život i opet je sa vječitim osmjehom na licu, sjajnijim od hiljadu sunca, sa zvjezdicama u očima i srcem hrabrijim od hiljadu lavova…
Kaže: „ Vozio sam se u čamcu i cike su nesto pričale a ja se nisam bojao! Neću te nikad više ostaviti mama ti ćes sad uvijek biti sa mnom…“
A ja, majka kao majka, srce se stegne i opet pomislim „bišćani“! Nakon 30h, spasili moje najmilije, moju dušu i život, mog Marka. Vec sam rekla i ponoviću još hiljadu puta ja sam Marka rodila i dala mu život, doktori su mu dali život tri puta i vi sad, kad nam je bilo najteže…
I zato, dragi moji bišćani, hvala što postojite, hvala što ste tu, što ste pokazali da ste LJUDI. Rekli ste mi da ne treba da se zahvaljujem i znam da ste to što ste uradili za mene i za sve Dobojlije, radili srcem pa ću ja umjesto još jednog HVALA da vam obećam da ću kao Markova majka sve da uradim da Marko izraste u ČOVJEKA, čovjeka sa pravim vrijednostima.
U čovjeka kao sto je svaki od vas, hrabar i plemenit. Divni ste i ponosna sam što ste zauvjek dio naših života, ponosna što vas poznajem… Markova mama
