(Ne)očekivano je da su se pojavila zakonska rješenja tako ekstremna kako je to u Nacrtu zakona o javnosti rada neprofitnih organizacija koji je dostupan javnosti na internet stranici Narodne skupštine Republike Srpske (NSRS). Treba reći da nije u pitanju nikakav fašizam, jer kad se daju pretjerane kvalifikacije onda se ostavlja prostor „suprotnoj“ strani da vas označi kao neozbiljne i osporava sve što kažete na osnovu toga. Slično priči o dječaku koji je čuvao ovce i lažno uzbunjivao i plašio selo dolaskom vuka... Kraj priče je poznat. Isto tako, pogrešne su i zavodljive tvrdnje da nevladine organizacije imaju problem sa javnošću rada ili finansiranja. Neophodan je dijalog, potrebno je iznijeti argumente, postaviti prava pitanja i slobodno iznijeti stav. Uprkos tome što druga strana ima problem s tim. Potrebno je početi sa argumentima, a kako vrijeme odmiče i ako nema korekcija u stavovima naravno da treba reagovati i snažnije se boriti. Ići korak po korak, odagnati mogućnost za prigovore i podmetanja, pružiti priliku svima da shvate i iskažu svoje mišljenje.
Zakon i njegova forma
Nacrt zakona o javnosti rada neprofitnih organizacija upućen je u skupštinsku proceduru na prijedlog klubova poslanika SNSD, DNS-NS-SRS i SP, dakle stranaka vladajuće koalicije, i to u redovnoj proceduri. Poslovnikom Narodne skupštine Republike Srpske predviđeno je da se nakon razmatranja na radnim tijelima, Nacrt razmatra i u plenumu gdje se u danu za glasanje izjašnjavaju poslanici o Nacrtu i nakon čega može biti organizovana javna rasprava, ukoliko tako odluči zakonodavac. To su neke formalne odrednice.
Međutim, kada se pozabavimo suštinom dosta toga je sporno. Sam Nacrt zakona kao da je pisan da bude oboren, manifestovana je velika količina nepoznavanja materije, površnosti, pa utoliko gore ukoliko je slijepo prepisivan (od amerikanaca kako neki kažu). Pitanje je i kako se vrši provjera usklađenosti sa evropskim zakonodavstvom, jer je u pratećem dokumentu koji ide uz Nacrt stavljena oznaka „neprimjenjivo“. Ako je provjera rađena po naslovu zakona onda je to sporno, jer kao što će se vidjeti naslov i sadržaj zakona se značajno razlikuju. Moža ne postoji materija koja se odnosi na javnost rada neprofitnih organizacija, ali sigurno postoji materija koja se tiče ograničavanja njihovog rada, djelatnosti, itd.
Kada je u pitanju forma, postoje pitanja koja vrijedi postaviti. Ko su potpisnici predloženog zakona? Sigurno je da to nisu svi poslanici stranaka čiji su klubovi poslanika formalni predlagači, jer takav dokument sa potpisima poslanika nije ni priložen kao dio materijala, barem u elektronskoj verziji. Nepoznato je da li je zakon prije upućivanja u proceduru razmatran na sjednicama klubova poslanika. Ako se ta pitanja razjasne i ako je ispoštovana forma, postoje i druga značajna pitanja. Ko je ispred predalagača učestvovao u izradi zakona (poimenice), kako je tekao taj proces, čije su ideja pojedina zakonska rješenja, ko je pisao tekst zakona, da li je formirana radna grupa koju su činili poslanici iz klubova koji su predlagači, da li su dostupni zapisnici sa sastanaka tih radnih grupa, u kom periodu je zakon pripreman...?
Zašto je Ministarstvo pravde određeno kao resorno ministarstvo za ovaj zakon, kada postoji nadležnost Ministarstva uprave i lokalne samouprave, a istovremeno u Zakonu o ministarstvima slične nadležnosti nema Ministarstvo pravde? Na to je ukazao i Sekretarijat za zakonodavstvo. Dva su moguća odgovora. Prvi je jednostavniji, i moguće da je posljedica prepisivanja zakonskog rješenja iz neke druge zemlje u kojoj ta nadležnost pripada Ministarstvu pravde.
Drugi odgovor je malo složeniji. Možda se radi o činjenici da je to jedino prihvatljivo za onoga ko je predlagač. Nekoliko je ministarstava u Vladi RS koja bi, kada se „kreativno“ i selektivno pristupa izradi zakona, mogla da imaju u nadležnosti predmetni zakon. Ministarstvo unutrašnjih poslova je jedno od njih, ali to bi „dramatizovalo“ prijedlog zbog same prirode poslova kojima se bavi MUP i velikog pritiska koji ono trpi u slučajevima druga dva zakona o javnom redu i miru i javnom okupljanju. Ministarstvo uprave i lokalne samouprave je neosporno nadležno ministarstvo, ali to nije ministarstvo koje vodi kadar SNSD-a, već DNS-a. S obirom da je Nacrt u najmanju ruku sporan niko ne može garantovati da bi ga to ministarstvo branilo po svaku cijenu i da bi kasnije snažno radilo na njegovoj primjeni. Čini se da je upravo taj faktor bio presudan – a to je ono što je naša boljka – institucionalna i zakonska rješenja se često prilagođavaju onome što možemo označiti kao lično. Ako postoji ministar u Vladi RS koji može odbraniti ili ima sposobnosti da odbrani predloženo zakonsko rješenje onda je to Anton Kasipović. Pri tome, radi se o ministru koji je nestranačka ličnost, ali popunjava mjesto koje pripada SNSD-u. Dakle, predlagač je imao u vidu činjenicu da će predloženi zakon izazvati konfrontacije ili da će u najmanju ruku biti osporavan, te da se proces usvajanja i „odbrane“ mora provjeriti osobi koja ima značajno iskustvo na polju „savladavanja prepreka“, a s druge strane, ako i kada zakon bude usvojen potrebno je da nadležnost za njegovo (s)provođenje bude u rukama (ne)stranačkog kadra koji se neće dvoumiti, sumnjati, oklijevati, podleći pritiscima i sl. Međutim, sam ministar se nedavno javno ogradio izjavom da ministarstvo nije predlagač zakona, a pitanje je koliko je bilo ko spreman da radi u korist svoje štete.
Ostaje nepoznato da li su Ministarstvo pravde i Ministarstvo uprave i lokalne samouprave dali mišljenje na Nacrt, jer je to bio i neophodan uslov koji je istakao i Sekretarijat za zakonodavstvo. U elektronskoj verziji materijala za sjednicu tih mišljenja nema.
Neodgovorno bi bilo, ali opet moguće, da kod davanja mišljenja Ministarstvo uprave i lokalne samouporave prihvati da vruć krompir prebaci nekom ko to želi, uz pretpostavku da je to u ovom slučaju Ministarstvo pravde. To ne bi bilo ispravno rješenje, jer je kao resorno ministarstvo dužno da štiti zakonitost, ali i uspostavljeni sistem i nadležnosti.
Formalno gledajući, kako su ovaj zakon predložili klubovi poslanika vladajuće koalicije to bi trebalo da znači da će on biti i usvojen. To je takođe upitno, jer je savez DNS-NS-SRS nejedinstven po pitanju podrške vladi i pitanje je da li će Napredna Srpska podržati ovaj zakon. Ishod se dodatno komplikuje imajući u vidu i nedavnu situaciju oko glasanja za člana Upravnog odbora RTRS-a, kada dio poslanika najveće stranke nije glasao za predloženo rješenje.
Na kraju, otvoreno je i pitanje koliko je bilo neophodno uopšte predlagati potpuno novi zakon, kada se iz detaljnog uvida može donijeti zaključak da je kroz izmjene i dopune Zakona o udruženjima i fondacijama moglo dobiti optimalno rješenje (ukoliko uopšte postoji jasna vizija o tome šta se želi postići).
Predlagač je imao mogućnost i da predloži održavanje prethodne rasprave, što je bila prilika da se uključe resorna tijela skupštine, zainteresovane asocijacije, naučne i stručne institucije, organi i organizacije. Proces je ipak ostao zatvoren i skriven od onih kojih se najviše tiče i zakon je ugledao svjetlost dana tek kada je to bilo neizbježno.
Zakon i njegov sadržaj
Sažeto se može reći da se radi o loše napisanom zakonu čiji se sadržaj potpuno razlikuje u odnosu na njegov naslov, sa višeznačnim i neprecizne odredbama, ne poznaje se terminologija i predmetna materija, ponavljaju se odredbe i konstantno se poziva na Zakon o udruženjima i fondacijama, pravi se diskriminacija organizacija, ograničavaju se prava građana, dokidaju se demokratija i slobodno društvo.
Kada je u pitanju sadržaj zakona, bez ambicije da se obuhvate svi nedostaci i sporne odredbe, može se ukazati na sledeće:
Član 1. – već kod određenja predmeta zakona vidi se nepodudarnost između naslova zakona i onoga što je regulisano njegovim odredbama. Prema ovom članu, Zakonom se „uređuju uslovi i način obezbjeđenja rada, kao i druga pitanja koja se odnose na javnost rada neprofitnih organizacija“.“Uslovi i način obezbjeđenja rada“ sigurno nisu pitanja koja spadaju u kategoriju „javnosti rada“. Propušteno je, slučajno ili namjerno, da se definiše da li su obuhvaćene organizacije koje imaju sjedište ili koje djeluju na teritoriji Republike Srpske. Trenutna formulacija je neprecizna i ostavlja prostor za dvojako tumačenje jer se govori o „neprofitnim organizacijama na teritoriji Republike Srpske“.
Član 2. – u ovom članu dato je značenje izraza koji se koriste u zakonu. U stavu 1) stoji: „neprofitne organizacije su organizacije koje u cjelosti ili djelimično finansiraju druge države, njihovi organi ili njihovi ovlašteni zastupnici, međunarodne i strane organizacije, strani državljani ili registrovane nevladine organizacije koje se finansiraju iz inostranstva, a koje su registrovane kao udruženja građana u skladu sa zakonom“. Ovim zakonom uvodi se novi termin „neprofitne organizacije“, jer Zakon o udruženjima i fondacijama Republike Srpske iz 2001. godine poznaje samo ova dva oblika organizovanja, pri čemu je kod udruženja određeno da primarna svrha nije sticanje dobiti (pri tome udruženja mogu da imaju dobit, ali je ne mogu neposredno djeliti među osnivačima, ali to je druga tema). Dakle ne radi se o čisto neprofitnim organizacijama. Ali da kažemo da je to manji problem.
Ono što se može odmah uočiti i pitati je da li su ovakvom formulacijom i strani državljani definisani kao neprofitne organizacije (ma koliko takvo pitanje bilo apsurdno)? Ponovo je moguće dvojako tumačenje, jer se ne zna da li se u ovom stavu kao neprofitne organizacije označavaju samo organizacije koje su registrovane u RS osnovane od građana RS ili su to i „međunarodne i strane organizacije“. Sada ispada da se o „međunarodnim i stranim organizacijama“ govori kao o onima koji se pojavljuju kao finansijeri, a ne kao subjekti u RS.
Važno je upozoriti i na diskriminaciju organizacija koja se u ovom slučaju vrši kroz njihovu podjelu na one koje dobijaju sredstva iz međuanrodnih izvora finansiranja i onih koje se finansiraju iz domaćih izvora. Zakonom o udruženjima i fondacijama je postavljen važeći okvir i pravila za sva udruženja građana i njihova obaveza da poštuju Ustav, zakone i druge propise Republike Srpske.
U stavu 4) stoji: „službenik stranog subjekta je svako lice koje radi kao službenik, predstavnik ili u drugoj funkciji vrši poslove po naredbi, zahtjevu ili uputstvu stranog subjekta... “. Realno pitanje je kako će se ovo provjeravati, kako će se utvrditi da neko u nekoj drugoj funkciji vrši poslove po naredbi, zahtjevu ili uputstvu... (npr. ako je neko špijun ili „ubačeni element“ koliko je vjerovatno da o tome postoji ugovor?)
Opet namjerno ili ne, suština i nesagledice posljedice koje može da izazove ovaj zakon sadržane su u stavu 7) i narednom članu zakona. Stavom 7) određena je politička aktivnost kao „svaka aktivnost prema organima, institucijama ili predstavnicima Republike Srpske ili predstavnicima Republike Srpske u institucijama Bosne i Hercegovine, u pogledu formulisanja (da li je ovdje izostavljena zapeta)(,) usvajanja ili izmjene propisa i politike Republike Srpske ili u pogledu političkog i javnog interesa“. Kada se ovo prevede na prost, svakodnevni jezik to znači apsolutno svaka aktivnost je politička aktivnost, jer postoji li išta što može da se odnosi na organe, institucije i predstavnike vlasti a da pri tome ne potpada pod politički ili javni interes (ili se u međuvremenu pojavio neko ko izdaje potvrde o javnom interesu (a i to bi opet bilo sporno).
Ova odredba sama za sebe ne govori previše. Njen karakter, suština zakona i nepromišljenost predlagača dolazi do izražaja kada se ona stavi u kontekst narednog člana.
Član 3. – Ovdje je potrebno istaći da je veći dio stava 1) ovog člana u suštini preuzet iz postojećeg Zakona o udruženjima i fondacijama RS iz 2001. godine (član 3. stav 3), dakle na snazi već 14 godina . To naravno dodatno govori o tome da je ova odredba u samom nacrtu bila nepotrebna i ide u prilog pitanju zašto se išlo na donošenje novog zakona kada postojeći dio pitanja već obrađuje, a ako se nešto trebalo dodati ili mijenjati zašto se nije išlo na izmjene i dopune?
Dio odgovora može da bude u drugom dijelu 1) stava kada se kaže da političko djelovanje neprofitnih organizacija podrazumijeva, pored onoga što je preuzeto iz Zakona o udruženjima i fondacijama i ovo:
„...sprovođenje političke aktivnosti u cilju formiranja javnog mnjenja radi postizanja političkih ciljeva.“ I onda stav 2): „U smislu stava 1. ovog člana, neprofitnim organizacijama nije dozvoljeno političko djelovanje.“ Krug je ovim zatvoren. Razna tumačenja su ovdje moguća, a ni jedno nije povoljno. Možemo pojednostaviti: prema ovom zakonu pod političko djelovanje potpada i politička aktivnost. Kod analize prethodnog člana 2. stav 7) smo vidjeli da je politička aktivnost apsolutno svaka aktivnost usmjerena prema organima, institucijama i predstavnicima RS. Dakle u ovom zatvorenom krugu piše: svaka aktivnost usmjerena prema organima, institucijama i predstavnicima RS je zabranjena!
Drugo moguće tumačenje je da nije dozvoljeno sprovođenje političke aktivnosti [ili duža verzija] sa ciljem uticaja na javno mnjenje čijim bi se formiranjem omogućilo postizanje određenih političkih ciljeva. Ovo je skoro nemoguće napisati u jednoj rečenici, a kamoli realizovati u praksi.
Suština je da kako su sada formulisani članovi 2. stav 1) i 7) u kombinaciji sa članom 3. znače sledeće: udruženjima građana koja primaju bilo kakva sredstva po bilo kom osnovu od bilo koga ko nije institucija Republike Srpske/BiH ili lice (pravno ili fizičko kako kažu u zakonu) sa sjedištem u RS/BiH – zabranjeno je bilo kakvo obraćanje organima, institucijama i predstavnicima Republike Srpske ili predstavnicima Republike Srpske na nivou BiH. Da sve ne bude tako crno postoje oblasti koje su izuzete.
Član 4. – političkim djelovanjem koje je, dakle, zabranjeno ne smatra se „ djelovanje u oblasti: nauke, kulture, socijalne i zdravstvene zaštite, sporta, zaštite potrošača, zaštite prava nacionalnih manjina i lica sa invaliditetom, zaštite životne sredine, borbe protiv korupcije, filantropije, volonterizma i informisanja.“ To znači da udruženja građana, a zapravo naši građani, koji obezbjede bilo kakva sredstva izvan BiH neće više moći da komuniciraju sa našim organima, institucijama ili predstavnicima, u oblastima i po pitanjima poput: ljudska prava i slobode, izmjene ustava, izborno zakonodavstvo, javna uprava, neće moći da se bave i učestvuju u kreiranju budžeta i postavljaju pitanja o načinu utroška tih sredstava... Pitanje je da li će moći da se bave npr. Zakonom o nauci, pošto je donošenje zakona politički posao prije svega, politička aktivnost, a to je zabranjeno za neprofitne organizacije. Moža neće moći da imaju bilo kakav uticaj na zakonodavstvo ili bilo kakav odnos sa Narodnom skupštinom Republike Srpske (ako su finansirani izvana). Da li je pretjerano pitati da li će građani Republike Srpske koji su na bilo koji način vezani za „te“ strane subjekte moći sutra glasati na izborima, jer to je najdirektniji uticaj na organe, institucije i predstavnike?
Ovo su ozbiljne dileme i pitanja i nema razloga da građani ne budu zabrinuti. Dovoljno o zakonu govori to što se razgovara o mogućim interpretacijama koje sežu do ocjene o suspenziji dijelova Ustava.
Član 5. – u ovom članu uvodi se potpuno novi termin - „neprofitne političke organizacije“. Ovaj pojam nije pojašnjen ni u predmetnom zakonskom rješenju niti ga ima u Zakon o udruženjima i fondacijama. U Republici Srpskoj je na snazi Zakon o političkim organizacijama iz 1996. godine, i prema njemu su političke organizacije zapravo političke partije ili stranke ali ni one nisu neprofitne, pošto mogu obavljati privrednu djelatnost. Ako bi smo karikaturu dovodili do ekstrema mogli bi smo reći da je zakonodavac namjerio da ovim „neprofitnim političkim organizacijama“, dakle strankama zabrani bavljenje političkom aktivnošću i djelatnošću. Naravno, osim u oblastima koje su izuzete u članu 4.
Inače, u obrazloženju zakona navedeno je i mišljenje Sekretarijata za zakonodavstvo i po ovom pitanju: „Takođe, naziv zakon ne odražava suštinu njegovih rješenja, jer je uočena nedosljednost u korišćenju termina neprofitne organizacije u nazivu zakona i neprofitne političke organizacije u tekstu zakona.“
Član 6. – govori se o obavezi neprofitnih organizacija da na svojoj internet stranici ili na drugi dostupan način objave polugodišnje i godišnje izvještaj o radu i finansijski izvještaj. Organizacije koje imaju sredstva od stranih donatora izvještaje šalju i češće, međutim nejasno je zašto se ovdje insistira polugodišnje. Organizacije imaju obavezu podnošenja izvještaja (bilansi) APIFU, jednom godišnje, zašto se tada ne bi objavljivali i svi izvještaji? Ono što je ovdje mnogo ozbiljniji problem je to što se pravi diskriminacija i ne insistira se na jednakim pravilima za sve. Mnogo je više problema sa aktivnostima i izvještajima onih organizacija koje bi se slobodne mogle nazvati „vladine i profitne“, a formalno su udruženja građana i finansiraju se isključivo iz javnih izvora. Ili barem postoji sumnja javnost.
Član 7. –Ono što je još jedna „novina“ jeste odredba da „Neprofitne organizacije koje se u smislu ovog zakona bave političkim djelovanjem ne mogu ostvariti pravo na carinske, poreske i druge olakšice.“ Kako se sada bave političkim djelovanjem, kada je ono zabranjeno? Moguće da se radi o neprofitnim organizacijama koje su djeluju u izuzetim oblastima poput nauke, kulture, zaštite životne sredine, zaštite prava nacionalnih manjina i lica sa invaliditetom... Sekretarijat za zakonodavstvo je po ovom pitanju naveo: „... smatramo da propisivanje neoslobađanja carinskih, poreskih i drugih olakšica neprofitnih organizacija koje se bave političkim djelovanjem nije predmet ovog, već drugih zakona kojim je ta materija regulisana.“
Članovi 8-11. – potpuno suvišni članovi. Njima se propisuje obaveza oko prijave koja „sadrži sledeće: lično ime [a prezime?], firmu [?!, ostaje nepoznato da li se predlagač odlučio da proširi odredbe zakona i na profitne subjekte], odnosno sjedište, adrese na kojima ima predstavništva u Republici Srpskoj...,dokaz o statusu podnosioca prijave: za fizičko lice, nacionalna pripadnost [nepoznato je zašto se traži nacionalna pripadnost, kada je taj podatak irelevantan; jedino može da se traži državljanstvo; ili je plan da se ljudi cijene po nacionalnoj pripadnosti?]; za pravno lice ovjerena foto-kopija osnivačkog akta i rješenje o upisu kod nadležnog organa..., listu zaposlenih i izjavu o prirodi posla svakog od njih,... fotokopije svih pisanih ugovora, sporazuma i odredaba,... ime finansijera, visinu doznačenih sredstava, vrstu i iznos naknade i prihoda izraženih u novcu... Pored toga što neki od ovih podataka predstavljaju lične podatke koji se ne mogu dijeliti okolo, postoji još jedna važna činjenica. Velika većina podataka, dokumenata i informacija koji se ovdje traže već se nalaze u registrima sudova u kojima se organizaicje registruju, u Poreskoj upravi Republike Srpske koja vodi evidenciju poreza i doprinosa poimenice, Službi za strance BiH koja odobrava boravak stranih državljana i njihovo angažovanjem i slično. Dakle Republika traži podatke koji se uglavnom kod nje već nalaze, umjesto da se njene institucije povežu i da se izbjegne dupliranje poslova.
Član 12. – značajan je kao još jedna ilustracija, jer kaže između ostalog: „Štampani materijali neprofitnih organizacija koji se objavljuju putem elektronskih medija, informacionih i telekomunikacionih mreža...“ Bilo bi interesantno vidjeti kakvu to tehnologiju posjeduju neprofitne organizacije kada materijal koji je izašao iz štamparije objavljuju i dijele elektronskim putem...
Član 13. – nadležnost BiH u svakom slučaju.
Član 14. – ovim članom je propisana je obaveza službenika stranog subjekta „da vodi poslovne knjige i registar svojih aktivnosti...“. S obzirom da sva pravna lica imaju obavezu vođenja poslovnih knjiga, ostaje nejasno kakve su to u ovom slučaju obaveze fizičkog lica i nejasna je uopšte svhra ove odredbe. Za udruženja i fondacije su relevantnim zakonima i drugim propisima propisane obaveze kada je vođenje poslovnih knjiga u pitanju.
Član 16. – ako neprofitne organizacije djeluju suprotno odredbama predloženog zakona, tada će ministar pravde djelovati prema nadležnom sudu koji treba da zabrani rad shodno odredbama Zakona o udruženjima i fondacijama. Još jedan pokazatelj koliko je ovaj zakon suvišan usljed već postojećih odredbi u važećem Zakonu o udruženjima i fondacijama.
Član 17. – ovim članom je kao nadzorni organ nad radom „neprofitnih političkih organizacija“ [!?] određeno Ministarstvo pravde i nadležni inspekcijski organ. To praktično znači da je za realizaciju ovog zakon najviše odgovorno Ministarstvo pravde. Međutim, kada se pogledaju odredbe Zakona o ministarstvima i dio koji se odnosi na Ministarstvo pravde može se jasno uočiti da pitanja kojima se bavi ovaj zakon nisu u njegovoj nadležnosti. Radi se o materiji koja ulazi u djelokrug Ministarstva uprave i lokalne samouprave, koje već ima nadležnost kada su u pitanju i udruženja i fondacije, ali i političke organizacije u Republici Srpskoj. Na ovaj nedostatak je ukazao i Sekretarijat za zakonodavstvo, doduše vrlo skromno, i to je navedeno u obrazloženju: „Ovaj sekretarijat mišljenja je da je predlagač kod određivanja ministarstva nadležno za nadzor nad zakonitosti rada neprofitnih organizacija trebalo da ima u vidu da prema Zakonu o udruženjima i fondacijama nadzor na zakonitošću rada udruženja i fondacija vrši i vodi jedinstveni registar Minstarstvo uprave i lokalne samouprave, zbog čega je potrebno pribaviti mišljenja Ministarstva uprave i lokalne samouprave i Ministarstva pravde.“ Sekretarijat je u svmo mišljenju naveo da se zakon može uputiti u dalju proceduru po pribavljanju mišljenja navedenih ministarstava. U materijalima za sjednicu NSRS nema pribavljenih mišljenja ovih ministarstava.
Član 18-19. – govori se o redovnom i vanrednom inspekcijskom nadzoru. Ne postoji nikakva procjena koliko postoji organizacija koje će biti obuhvaćene inspekcijskim nadzorom, niti se zna koliki je potreban broj inspektora za tako nešto. Mogućnosti i osnov za vanredni inspekcijski nadzor su dati dosta široko, a u suštini postoji mogućnost da se vrši kontrola bilo koje neprofitne organizacije ili udruženja, jer se uvijek može dati opravdanje da možda nije prijavila neke podatke koji su propisani zakonom.
Član 20-21. – odnosi se na kaznene odredbe, pa su tako propisane kazne od 1.000 do 5.000 KM za neprofitne organizacije koje prekrše navedeni zakon u definisanim slučajevima. Takođe predviđeno je brisanje iz registra i pokretanje krivičnog postupka u definisanim slučajevima. Sva ova pitanja su već uređena drugim zakonima.
Član 22-25. – u prelaznim i završnim odredbama se iz potpuno nepoznatog razloga i bez naznake bilo kakvog obrazloženja propisuje da ministar pravde u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona donosi „pravilnik o obliku, sadržaju i izgledu simbola, odnosno znaka neprofitnih političkih organizacija“. I ovo pitanje je već regulisano Zakonom o udruženjima i fondacijama Republike Srpske, a organizacije samostalno određuju svoje nazive i izgled znaka.
Obrazloženje zakona – u samom obrazloženju su prepričana predložena rješenja zakona bez ikakvih suvislih obrazloženja o svrsi i potrebi za njegovim donošenjem, kao i opravdanošću konkretnih prijedloga. U „Razlozima za donošenje zakona“ navodi se da: „Republika Srpska do danas nije uredila posebnim zakonom oblast javnosti rada neprofitnih organizacija, njihovo političko djelovanje, objavljivanje finansijskih izvještaja, vođenje poslovnih knjiga, kao i nadzor nad zakonitošću rada i ostale odredbe o radu neprofitnih organizacija“. Ovaj zakon u svom naslovu sadrži samo dio oko javnosti rada i to pitanje nije detaljno regulisano Zakonom o udruženjima i fondacijama, a to se moglo rješiti izmjenama i dopunama zakona. Međutim, predlagač je ovdje išao mnogo šire od onoga što je u naslovu ovog zakona i predlagač, svjesno obmanjaujući javnost i Narodnu skupštinu RS, ignoriše da su pitanja vođenja poslovnih knjiga, nadzora na zakonitošću, političko djelovanje, odnosno zabrana istog i brojna druga već tretirana Zakonom o udruženjima i fondacijama.
U obrazloženju je navedeno da „za sprovođenje ovog zakona nisu potrebna dodatna finansijska sredstva iz budžeta Republike Srpske“, pa ostaje nejasno kako će da se organizuje kontrola organizacija, da li će to da rade postojeći službenici ili inspektori u okviru ministarstva koje za ovu oblast nije ni nadležno.
Svrha zakona
Ostaje potpuno nejasno koja je namjera predlagača zakona i zašto se zakon uopšte donosi. Ukoliko se željelo obezbjediti sve ono što se odnosi na „javnost rada“ to se moglo uraditi kroz nekoliko članova, jasnim i konciznim izmjenama i dopunama Zakona o udruženjima i fondacijama. Međutim, ovaj zakon se bavi i zabranom političke aktivnosti i djelatnosti, uvodi pojmove neprofitnih organizacija, stranih subjekata, a onda negdje na polovini i neprofitnih političkih organizacije, koje je prethodno zabranio. Činjenica je da sve organizacije koje dobijaju projekte kod ozbiljnih donatora svakako već objavljuju svoje izvještaje, mnogo češće dostavljaju izvještaje u toku godine i da njima odredbe ovog zakona u tom smislu neće predstavljati problem. Činjenica je da je Republika i na osnovu postojećeg zakona imala priliku da preduzima određene mjere ako su neke organizacije radile nešto nelegalno ili se bavile političkom djelatnošću, ali se to nije desilo ili barem nije bilo nekih značajnih informacija o tome u javnosti. Kolika je odgovornost samog Ministarstva uprave i lokalne samouprave koje prema važećim propisima sada ima kontrolnu funkciju?
Očito je da nije bila ni namjera baviti se samo javnošću rada, već je to iskorišteno tek kao izgovor da se na mala vrata uvedu ograničenja mogućnosti djelovanja neprofitnih organizacija. Većina organizacija koje obezbjeđuju sredstva iz međunarodnih izvora rade upravo na ozbiljnim projektima koji su usmjereni na sve ono što je ovim zakonom zabranjeno, najviše vrše pritisak na organe, institucije i predstavnike da rade svoj posao, kontrolišu, predlažu i iniciraju... Da li bi te projekte i aktivnosti ikada finansirale domaće vlasti? Da li ovo znači da strani novac u RS nije dobrodošao, da predstavlja problem? Takođe,ako je ovo princip koji se postavlja i traži, zašto se onda ne insistira i na objavi raznih tajnih ugovora i sporazuma u privatizaciji, jer mnogi akti godinama ostaju skriveni i tajni?
Na kraju, zakonom se uređuje određena oblast, što ovdje nikako nije slučaj.
Zakon može i da se posmatra kao taktičko skretanje pažnje sa krupnijih tema i pitanja, jer se čini da je pisan da bude oboren. Možda se želi iskoristiti prilika atmosfere koja je stvorena terorističkim napadom u Zvorniku, da se provede ono što u redovni okolnostima ne bi išlo tako lako?
U svakom slučaju, to je vrlo neodgovorno i pogubno za predlagače. Kad pokažete namjeru da pređete tu granicu, da ograničite prava građana i grubo narušite principe slobodnog društva – to neće ostati neprimjećeno, o tome će ljudi pisati, pričati, protestvovati i to u krugu mnogo širem od RS i BiH. Ovdje se radi o nekoj tobože kratkoročnoj korist za predlagača i to po veoma velikoj cijeni. Ogromna šteta je učinjena samim tim što se ovakav zakon uopšte pojavio u proceduri.
Odnos organizacija prema zakonu
Potpuno je razumljivo zašto organizacije osporavaju predmetni zakon. Unazad nekoliko godina stvara se vrlo negativna slika o nevladinim organizacijama, odnosno udruženjima građana koja se bave „politikama“, „javnim politikama“, a ne „političkim“. Mada država nema monopol ni nad jednim ni nad drugim. Nisu sporni oni u sferama koje svakako nisu od prioritetnog interesa za politikčke partije kod nas, poput kulture, nauke, zaštita životne sredine, invalida, manjina... Dakle, vlast je ovdje prije nekoliko godina odlučila da ide u kampanju „strani plaćenici – domaći izdajnici“, sa jednom radikalizacijom odnosa i stvaranjem atmosfere u javnosti koja će omogućiti upravo donošenje ovakvog i sličnih zakona. Nikada ni jedna organizacija nije zabranjena, osuđena, pa čak nisu pruženi ni neki dokazi o „izdajničkom djelovanju“. Zapravo, korišten je neki srednjovjekovni sistem „prokazivanja i označavanja“.
Pravi se greška u našoj javnosti, jer je naš mentalitet takav da mislimo da se „veliki“ novac ne dobija radom i trudom, već da „tim“ ljudima i organizacijama novac dolazi u vrećama, a velike pare dobijaju se samo za „veliku izdaju“. Vlast to vješto koristi, pa nam tako govori kako treba mrziti „te“, strane plaćenike, jer oni rade, imaju fine plate, nešto se kao stalno bune, prodaju „srpske interese“, a narod gladan (a vlast gladna!?).
Ono što običnom čovjeku nije poznato jeste da sve organizacije koje su našoj javnosti poznate i kojim vlast želi ograničiti djelovanje, prolaze kroz vrlo rigorozne procedure, kontrole, revizije stranih donatora i prije same dodjele sredstava, a pogotovo kada se sredstva dodijele. Postoje i loše organizacije, u čijem radu ima nepravilnosti i ova oblast tefinitivno treba bolje da se uredi. Nije namjera ovdje da se neko brani, ali potreban je sistemski, na ustavu i zakonima zasnovan pristup, otvoren za učešće svih.
Niti jednoj od organizacija koje ozbiljno rade i koje ističu primjedbe na zakon nije problem da se uđe u rješavanje spornih pitanja, da se stvari čiste i da budu jasne. Da li su one za transparentnost? Sigurno da jesu. Oko toga ne bi bilo nikakvog spora, na kraju krajeva to je predlagač mogao lako da ispita i da praktično pokaže ko je za, a ko protiv. Međutim, ovaj zakon je urađen daleko od očiju javnosti i vrlo brzo se pojavio u proceduri. To je pokazatelj neiskrenosti, loših namjera, a u najmanju ruku ostavlja prostor za sumnju. On se nastavlja na atmosferu koja se dugo vremena stvara o ljudima u nevladinom sektoru, a situacija je apsurdna: kazniće se oni koji donose novac u Republiku Srpsku i tu ga troše, zapošljavaju ljude, plaćaju poreze i još na to sve pomažu da naše politike i zakoni budu bolji. Bezazlenost i finoća navedenog svakako govore o razmjerama te zavjere, jer mi nisamo navikli na bolje i na to nas predlagač želi podsjetiti.
Predlagač
Ovakav prijedlog bio bi razumljiv, mada opet neprihvatljiv, da je predlagač Vlada RS, jer bi mogli reći: „evo Vlada kontroliše i postavlja uslove za dodjelu sredstava iz budžeta, pa eto sada želi da uspostavi određeni oblik kontrole i nad sredstvima i organizacijama koje se finansiraju od stranih subjekata.“ Iako Vlada ima kontrolu dodjele svojih sredstava pitanje namjene i svrhe sredstava, kao i zaštite javnog interesa u smislu namjenskog utroška je najmanje upitno. Mnogo češće „zalutaju“ sredstva koja se dodjeljuju iz budžeta Republike i to ovaj zakon ne tretira. To jeste problem, ali što se same Vlade tiče sigurno da njima ili njoj to odgovara. Međutim, ovo je prijedlog parlamentarnih stranaka i poslanici bi, barem teoretski kao predstravnici građana, a ne samo partija, trebali da s podozrenjem gledaju i na Vladu i na to kako ona troši i kome dodjeljuje javna sredstva. Zato je značajno pitanje ko je sastavljao zakon i ko je učestvovao u njegovoj izradi.
Naime, jasno je da se izgubila kod nas uopšte ta kontrolna funkcija parlamenta, Vlada je pravi zakonodavac. Istina je da to i nije naša specifičnost, već problem na koji se godinama ukazuje i u razvijeni(ji)m demokratijama. Na to ovdje treba ukazati da bi se shvatila jedna izuzetno važna stvar. Nije ovo prijedlog parlamentarnih stranaka vladajuće koalicije. Ovo je prijedlog koji dolazi iz izvršne grane vlasti. Onda se postavlja pitanje čemu to maskiranje? Da je Vlada dala takav prijedlog – to ne bi bilo veliko iznenađenje, jer je predložila nekoliko drugih zakona slične konstrukcije. Šta se onda ovdje i ko se ovdje želi sakriti? Može se naslutiti. Ne mora da bude tačno, ne mora da bude istinito, neko može da kaže da je insinuacija. Ali ni ne mora da se shvati kao tvrdnja, već kao pitanje koje vrijedi postaviti: zašto se kao autor predloženog dokumenta u specifikacijama fajla koji se nalazi u elektronskim materijalima za sjednicu NSRS pojavljuje izvjesni „Karan“. Trag ovog zakona ne vodi u Administrativni centar Vlade RS, već u Palatu Republike, a na toj adresi nikada ne sjede mnogi, već samo jedan. Tim autoritetom, a još je gore ako je uz znanje i punu svijest o predloženom, je ovaj zakon prešao stepenike koji su inače za takav „junk“ tekst nesavladivi.
Rješenja?
Za one koji insistiraju da se ne kritikuje već da se daju rješenja može se ponuditi i nekoliko prijedloga.
Prvi prijedlog je da se zakon „obori“ već na sjednicama radnih tijela Narodne skupštine Republike Srpske. Dosadašnja praksa pokazuje da poslanici Narodne skupštine, većina njih, imao neobičan običaj da sve akte na sjednicma radnih tijela usvajaju i da se onda spore na sjednicama u plenumu. Zbog televizijskog prenosa valjda. Međutim, ovaj zakon je sramotan za skupštinsku raspravu i odbori bi kao kontrolori trebali preduzeti potrebne mjere. Ne bi trebalo upasti ni u zamku onih koji glume velike demokrate i ljubitelje slobode i dijaloga i onda predlažu da se zakon usvoji u Nacrtu, pa da onda u javnoj raspravi svako ima pravo da iznese primjedbu i mišljenje. Ovakav zakon je toliko loš, da ako institucije budu radile svoj posao, a prije svega radna tijela skupštine, on neće ni moći da bude usvojen ni u nacrtu.
Zakon može i da bude povučen, ali to je malo vjerovatno.
Građani i organizacije bi trebale da traže reakciju Ustavnog suda RS, jer sud svakako ima obavezu da prati određene tendencije od značaja za ustavnost i zakonitost, tako da se reakcija može tražiti i prije nego što zakon bude usvojen.
Izuzetno je važno da se ne ostane nijem i bez reakcije na ovu situaciju. Čak i da zakon bude povučen, mora se insistirati na tome da se utvrdi jasno ko ga je pisao, ko je to odobrio i sa kojim ciljem. Potrebno je tražiti odgovornost.
Nije se razmišljalo o cijeni ovakvog zakona, a zbog navike da račune uvijek plaćaju građani. Građani Republike Srpske su vlasnici Ustava, a ne političke partije. Ako bi morao da se opiše u jednoj rečenici onda se tom rečenicom ne bi tvrdilo da se ovdje radi o neustavnom zakonu. Mnogo je gore od toga: ovaj zakon je napad na ustavni poredak!
Autor: BUKA Tim
