INTERVJU: Hrvoje Jurić, filozof, pjesnik, publicist i aktivist iz Bihaća

INTERVJU: Hrvoje Jurić, filozof, pjesnik, publicist i aktivist iz Bihaća

Piše: biscani.net

Hrvoje Jurić, rodio se 1975. godine u Bihaću, gdje je i odrastao, završivši osnovnu školu i gimnaziju. Od 1993. godine živi u Zagrebu.

 Tamo je studirao i doktorirao filozofiju, te se 2000. godine zaposlio na Filozofskom fakultetu, na Odsjeku za filozofiju, gdje predaje etiku i bioetiku. Uz veliki broj znanstvenih, stručnih, publicističkih i esejističkih članaka na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku, objavio je knjigu „Etika odgovornosti Hansa Jonasa“ (Zagreb, 2010) i bio urednik dviju knjiga, „Filozofija i rod“ (Zagreb, 2005) i „Filozofija i mediji“ (Zagreb, 2014). Također je zamjenik glavnog i odgovornog urednika časopisa „Filozofska istraživanja“ i „Synthesis philosophica“, te član uredništva u nekoliko drugih znanstvenih časopisa. Aktivan je u Hrvatskom filozofskom društvu i Hrvatskom bioetičkom društvu, kao i u brojnim drugim znanstvenim, kulturnim i socijalnim projektima i inicijativama. Bišćanima je ipak najpoznatiji kao pjesnik, jer poeziju piše i objavljuje od malih nogu. Do sada je objavio pet knjiga pjesama: „Moje prve pjesme“ (Bihać, 1988), „Moj svijet“ (Bihać, 1991), „Nominativ“ (Zagreb, 1997), „O nastajanju i nestajanju“ (Zagreb, 2005) i „Uglavnom pridjevi“ (Zagreb, 2014). Sve ovo je i više nego dovoljan povod za naš razgovor s Hrvojem Jurićem.

BISCANI.NET: Koje je vaše najljepše sjećanje na Bihać?

H. Jurić: Na to pitanje uopće ne mogu odgovoriti, prvenstveno zato što se iz bezbroj stvari nikad ne može derivirati jedna stvar kao najvažnija, najbolja ili najljepša. Ali možda je čak i važniji razlog zašto ne mogu odgovoriti na vaše pitanje to što Bihać za mene nipošto nije samo stvar prošlosti, uspomena, sjećanja, pa da bih mogao iz uređenog izloga različitih lijepih i manje lijepih stvari vezanih za Bihać izabrati jednu ponajljepšu. Sve slike, osjećaji, misli, predmeti i ljudi koji su mi povezani sa Bihaćem rasli su, smanjivali se i mijenjali tokom godina, zapravo decenija, tako da nema smisla praviti nekakve rang-liste u ovom smislu.

BISCANI.NET: Počeli ste zaista rano pisati. Možete li nam reći kad ste počeli istinski na papir bilježiti svoje misli i kako ste se razvijali kao pjesnik?

H. Jurić: Sa poezijom sam počeo drugovati vrlo rano, negdje prije svoje desete godine, ako se dobro sjećam. Najprije kao čitalac, kad sam otkrio da postoje i neke pjesme koje nisu školske „pjesmice“, odnosno da postoji i nešto što se naziva pjesmama i poezijom, ali je drugačije od onoga što se nalazi u školskim udžbenicima ili onoga što se pjeva. Prvo su to bili pjesnici poput Dobriše Cesarića, Miroslava Antića, Sergeja Jesenjina i drugih koje je moja mama voljela, pa sam se tako s njima i susreo. Bez obzira na to koliko sam ih tada razumio i jesam li ih uopće razumio, fascinirala me njihova sposobnost slaganja riječi u neke smislene nizove koji opet zvuče sasvim drugačije od svakodnevnog govora. Normalno, najviše me je oduševljavalo rimovanje, pronalaženje riječi koje su srodne i po smislu i po zvuku u isto vrijeme. Sve u svemu, činjenica da se može igrati riječima a da se uz to nešto kaže. Naravno, nisam tada razmišljao o poeziji na takav način, ali bih tako mogao na svoj današnji jezik prevesti svoje neposredne i intenzivne doživljaje poezije iz tog vremena. Vrlo brzo sam se odvažio da i sam nešto napišem, pa sam se počeo igrati, imitirati neke pjesnike, stihovati i rimovati neke događaje iz svakodnevice. A moji su me ukućani, u prvom redu mama Mira i baka Irma, u pisanju uvijek jako poticali, umjesto da me tjeraju na nogomet. Uskoro se vijest o mome pisanju usmenom predajom proširila izvan naše kuće, tako da su za mene, negdje 1986. ili 1987., čuli bihaćki pjesnici i kulturni radnici Tomislav Dretar i Husein Dervišević. Njima je to moje pisanje valjda bilo jako simpatično, jer sam odmah pozvan da nastupim na priredbi „Goranovog proljeća“ u Bihaću, 1987. godine, gdje su gostovali mnogi pjesnici iz cijele Jugoslavije. Kako među prisutnim pjesnicima i publikom, tako i kasnije u medijima, taj moj nastup je bio prilično zapažen. Nakon novinskih članaka s naslovima poput „Najmlađi pjesnik Jugoslavije“, uslijedili su razgovori na radio-stanicama i neka gostovanja izvan Bihaća, a 1988. mi je bihaćki Književni klub „Ivan Goran Kovačić“ objavio zbirku Moje prve pjesme. Još na „Goranovom proljeću“ u Bihaću upoznao sam zagrebačkog pjesnika Vladimira Frenkija Reinhofera koji me intenzivno promovirao u Zagrebu i drugdje, sređivao mi nastupe na javnim čitanjima i na radiju, slao moje pjesme u neke časopise, vodio me po zagrebačkim birtijama i drugim mjestima gdje su se okupljali pisci, zatrpavao me sa knjigama koje bih trebao pročitati, pričao mi o mojoj poeziji i poeziji općenito… uglavnom, mnogo mi pomogao da počnem razmišljati o tome što radim. Nakon te prve zbirke pjesama i „šoka prve knjige“, nastavio sam pisati pjesme, pa sam 1991., u „vlastitoj nakladi“, zapravo s maminom lovom, objavio također u Bihaću drugu zbirku, Moj svijet. Ali iz današnje perspektive i prvu i drugu knjižicu smatram nekakvom pred-poviješću svoje poezije, što znači da ih strogo odjeljujem od onoga što sam pisao i objavljivao kasnije, koliko god su mi bile važne. Tek zbirku pjesama Nominativ, s kojom sam pobijedio na „Goranovom proljeću“ 1997., smatram svojom „prvom pravom knjigom“. Evo, sad sam iskoristio priliku da se prisjetim pjesničkih početaka, ali nadam se da sam usput ipak odgovorio na vaše pitanje.

BISCANI.NET: Koliko dugo traje proces stvaranja pjesme – od ideje do papira? Koji je vaš postupak stvaranja?

H. Jurić: Nemam recepta za stvaranje pjesama. Da imam, možda bih češće i više pisao. Ovako sam osuđen na to da držim svoje „pjesničke čakre“ otvorenima, da puštam svijet u sebe i sebe u svijet, očekujući da se pjesma dogodi. Ili ne dogodi. Za poeziju treba užasno mnogo vremena, ali ne samo običnog slobodnog vremena u smislu da ne radiš ništa drugo, tako da možeš raditi ovo ili ono, šetati, čitati, buljiti u strop, jesti, gledati televiziju, spavati… Za poeziju je potrebno neko unutrašnje slobodno vrijeme, osamljenost, gdje se prepoznaje samog sebe, osluškuje samog sebe, razgovara sa samim sobom… i pravi precizan zapisnik tih razgovora. Dakle, poezija je velikim dijelom rezultat čekanja i čežnje. Kad se napokon dogodi neki „poetski moment“, kad se pojavi neka nesvakidašnja misao o svakidašnjim stvarima, onda se na njoj – dakle, na pjesmi – može raditi, a to više nije samo stvar inspiracije nego i zanata. Ponekad je taj proces „od ideje do papira“ vrlo kratak, momentalan, a ponekad traje i godinama, dok se misao ne iskristalizira do te mjere da ima jasnoću i snagu one prve misli.

BISCANI.NET: Šta za vas znači biti pjesnik danas?

H. Jurić: Biti pjesnik danas isto je što i biti pjesnik u bilo kojem drugom dobu. Naravno, društveni položaj pjesnika i pisaca općenito mijenjao se kroz povijest, kao i status poezije, književnosti, umjetnosti. Ali pjesnički posao ili, bolje rečeno, pjesnički poziv stalno je bio isti. Najkraće rečeno: otkrivanje, promatranje i bilježenje bogatstva svijeta, pri čemu pjesnici, za razliku od drugih, imaju posebnu zadaću, a to je da imenuju stvari, da im nadijevaju imena, nova imena, u skladu s njihovom suštinom, a po strani od istrošenih riječi i pojmova.

BISCANI.NET: Da li ste do sada i planirate li u budućnosti da se intenzivnije prezentirate kao pisac-pjesnik u BiH?

H. Jurić: Možda ću vas razočarati, ali ja, vezano uz poeziju, nemam baš nikakvog plana, pa tako ni plana da se prezentiram kao pisac-pjesnik u Bosni i Hercegovini ili općenito. Dapače, to što me mnogi ne poznaju i ne prepoznaju kao pjesnika, nego kao filozofa ili nekako drugačije, velikim je dijelom rezultat toga što se ne trudim oko prezentacije sebe kao pjesnika. Prilično sam lijen i šlampav po tom pitanju, pa skrušeno prihvaćam posljedice. No, ako bude prilika da se kao pjesnik predstavim u gradovima BiH, rado ću ih prihvatiti. Nakon što je objavljena moja posljednja knjiga pjesama, Uglavnom pridjevi, u BiH je upriličena samo jedna, ali vrlo lijepa promocija. Naravno, u Bihaću, kako je i red.

BISCANI.NET: Kojim temama se najviše bavite u vašim pjesmama i koje poruke želite kroz njih da pošaljete?

H. Jurić: Nemam neku dominantnu temu, niti neku preciznu poruku koju nastojim poslati kroz svoje pjesme. Osim ako bih kao temu istaknuo život, a kao poruku afirmiranje života. Naravno da je to suviše općenito, ali hoću reći da se kao pjesnik, a i kao filozof, posvećujem životu u svim mogućim oblicima i pojavnostima, smatrajući da je sve, baš sve što postoji vrijedno pažnje, odnosno da ima svoju svrhu i smisao, vrijednost i dostojanstvo. A naše je da to bilježimo i istražujemo na različite načine, te da se prema tome odnosimo s poštovanjem. Život je vrlo kompleksna, pa i vrlo zeznuta stvar, ali baš zbog toga je vječni izvor čuđenja koje je izvor kako filozofije, tako i poezije.

BISCANI.NET: Upravo na tom tragu je sljedeće pitanje: koji je odnos pjesnika i filozofa u vama?

H. Jurić: Nije to jednostavan odnos, ima tu napetosti, sukoba i borbe, ali ima i prijateljskog susretanja i međusobnog pomaganja. Mislim da je za sve „dvoglave aždaje“, filozofe-pjesnike kao što sam ja, važno da iskreno priznaju ograničenja filozofije i poezije, ali i goleme mogućnosti jednog i drugog, pogotovo u kooperaciji. To, naravno, ne znači da se kod mene radi o nekakvoj proračunatosti, kalkulaciji, opreznom odvagivanju onoga što se može i ne može reći u poeziji ili filozofiji, odnosno o nekakvoj odluci da se danas misli i govori ovako, a sutra onako. Radi se o spontanim osobnim preobrazbama o kojima reflektiram tek naknadno, kao sada.

Zagreb,10.06.2014 (pogled) - Hrvoje Juric, uz intervju A.Dragojevic foto Davor Kovacevic pogled

BISCANI.NET: Šta je bilo na početku vaše filozofske biografije?

H. Jurić: Na početku moje, kako kažete, „filozofske biografije“ stoji vjerojatno strastveno čitanje, jer zaista sam, otkako znam za sebe, volio slova, tekst, knjige, pa sam tako, negdje u srednjoj školi, naletio i na neke filozofe koji su mi otvorili nove horizonte. Mislim da su, kao i kod mnogih drugih, prvi bili Nietzsche i Camus, jer su oni nekako na granici između književnosti i filozofije. Veliku ulogu je igralo i moje tadašnje društvo u kojemu nije nedostajalo obične mladenačke ludosti po principu „vino i gitare“, ali je vazda bilo i ozbiljnih, slobodno mogu reći filozofskih razgovora, na primjer s Predragom Tapavičkim i Jasminom Čauševićem. Ali za filozofsko odrastanje presudni su bili poticaji koje sam dobio u bihaćkoj Gimnaziji, kroz nastavu jezika i književnosti, sociologije, filozofije i sličnih predmeta. Profesori kao što su Irena Mažar, Aida Sadiković i Esad Toromanović postavljali su dobre temelje. Međutim, moram istaknuti profesora Nevada Kahterana, koji je danas ugledan filozof, teolog, znanstvenik i prevodilac, profesor na sarajevskom Filozofskom fakultetu. On mi je predavao filozofiju u ratnoj školskoj godini 1992./1993. i tada sam odlučio da ću studirati filozofiju, što se na kraju i dogodilo. Ali ima još nešto: od malih nogu sam bio dosta angažiran u Unskim smaragdima, gdje sam, zahvaljujući ponajviše Bošku Marjanoviću, jednom izuzetnom čovjeku kojeg Bihać nikad ne bi smio zaboraviti, razvijao senzibilitet za prirodu i stjecao znanja o prirodnoj okolini, što je povezano s mojim današnjim filozofskim interesom za ekološke i bioetičke teme. Dakle, sve što je došlo sa studijem filozofije i daljnjim napornim radom – jer filozofija nije samo „sjedi i misli o bilo čemu bilo kako“ – ima temelje u mojoj mladosti, a to znači i u Bihaću.

BISCANI.NET: Poznati ste kao veliki kritičar medija. Možete li na reći u čijim rukama i kakvo su oružje mediji danas, a kakvi bi u stvarnosti i budućnosti trebali da budu?

H. Jurić: Mediji su, uz obrazovanje, glavno oružje ekonomsko-političkog sistema koji vlada današnjim svijetom na štetu većine stanovnika svijeta, a to je sistem koji sačinjavaju neoliberalistička kapitalistička ekonomija i onaj oblik politike koji se naziva „liberalnom demokracijom“, premda bi bilo ispravno reći da je to jedan pseudodemokratski model koji se samo kiti imenom demokracije. Mediji, instrumentalizirani od strane tog sistema, davno su zaboravili svoju osnovnu funkciju, a to je informiranje i educiranje usmjereno na zajedničko i javno dobro. Na različite načine oni podržavaju, održavaju i unapređuju kapitalističku pseudodemokraciju, zaglupljujući i anestezirajući građane koji bi se, da nisu opijeni lažnim šarenilom medija, mnogo više bunili protiv tog zločinačkog sistema. Ne mogu sad ulaziti u detalje, ali upućujem, recimo, na knjige Konzumerizam i Medijska konstrukcija društvene zbilje koje je objavio jedan od vodećih teoretičara medija u Hrvatskoj i na Balkanu, inače naš Bišćanin, Hajrudin Hromadžić.

BISCANI.NET: Možete li nam objasniti vaš put od marksizma do anarhizma?

H. Jurić: Ne volim etikete, skučene kućice i ladice, pa se nerado deklariram bilo kao marksist ili kao anarhist ili nekako drugačije. No, istina je da sam u teorijskom i političkom smislu najbliži anarhizmu, ali odmah moram napomenuti da odbijam izjednačavanje anarhizma s terorizmom i sličnim stvarima, što se nerijetko, u neznanju ili zlonamjerno, čini. Naime, anarhizam je za mene ponajprije jedna radikalna teorija i praksa slobode, a slobodu smatram i polazištem i krajnjim ciljem čitavog ljudskog mišljenja, djelovanja i stvaranja. U tom smislu, premda kontinuirano s pažnjom čitam i promišljam Marxa i marksističke teoretičare, ipak sam u izvođenju zaključaka najviše inspiriran idejom anarhije i anarhističkim teorijama koje su, da se blago izrazim, skeptične prema kapitalu i državi, kao i prema svakom drugom obliku tlačiteljskih autoriteta, hijerarhija i moći.

BISCANI.NET: Kojim se filozofskim idejama nadahnjuje današnja politika regiona?

H. Jurić: Napokon na jedno vaše pitanje mogu odgovoriti kratko: današnja politika regiona ne nadahnjuje se nikakvim idejama. Bezidejna i obezduhovljena politika, ne samo kod nas nego i u Evropi i svijetu, politika je gole moći, bez ikakve odgovornosti, što možemo pokazati na milion primjera. Moć bez odgovornosti uvijek je nasilje, tako da danas živimo pod vlašću jednog nasilnog sistema koji svoju nasilnost na različite načine još uvijek nekako uspijeva da prikriva. Ali vjerujem da će se to jednom, možda uskoro, promijeniti.

BISCANI.NET: Prije par godina, nekoliko znanstvenika, među njima i S. Hawking ustvrdili su da je filozofija mrtva. Gdje vi vidite filozofiju danas?

H. Jurić: Filozofija nipošto nije mrtva, koliko god to neki željeli i koliko god puta su mnogi, pa i mnogi filozofi, proglasili „kraj filozofije“. Filozofija je naprosto jedan specifičan način mišljenja koji se ne može isključiti i iskorijeniti, kao ni onaj način mišljenja koji teži egzaktnosti i iskoristivosti, mislim na prirodoznanstveni i tehnički, kao ni religioznost, koja nije samo stvar osjećaja nego također podrazumijeva određeni misaoni sklop, kao ni umjetnička refleksija. A što se tiče filozofije danas – mogao bih odgovoriti slično kao i kad ste me pitali o onome „biti pjesnik danas“: istinske zadaće filozofije danas jednake su kao i u bilo kojem drugom razdoblju. S jedne strane, to je dugotrajno, strpljivo i tiho istraživanje i promišljanje svijeta izvan površne svjetske galame, a s druge strane, to je misija filozofije da prosvjetljava i prosvjećuje svijet, da realizira misaonost i duhovnost sada i ovdje, da se angažira u stvarima koje muče pojedince, zajednice i čovječanstvo, da bude aktivna i da potiče na akciju. Posebna vrijednost filozofije je to što ona ima sposobnost da artikulira konkretne probleme pod vidom općih, univerzalnih principa, tako da, u najmanju ruku, u tom smislu može i treba učestvovati u njihovom rješavanju.

BISCANI.NET: Na jednom predavanju u Beogradu rekli ste: “Otkrivamo da se danas i ovdje i obrazovanje i sloboda nalaze u velikoj opasnosti”. Da li biste nam objasnili šta ste željeli reći s tim?

H. Jurić: Obrazovanje je najuže povezano sa slobodom. Obrazovanje, u smislu vježbanja sposobnosti spoznavanja, stjecanja znanja i širenja horizonata, temelj je autonomije i slobode pojedinca, a onda i izgradnje zajednica koje ne počivaju na predrasudama, zabludama, isključivosti i diskriminaciji, nego na zajedništvu, saradnji i solidarnosti. Nažalost, obrazovni sistemi danas su upravo suprotnost toga. Oni promoviraju discipliniranje i uniformiranje, ropski mentalitet i takmičenje između potlačenih, ali ne slučajno, jer obrazovanje je glavna poluga sistema koji je u suštini usmjeren protiv slobode. Sve loše što možemo reći protiv današnjih formi ekonomije i politike možemo reći i protiv današnje forme obrazovanja. Govorim to, takoreći, iz prve ruke, jer svakodnevno gledam kako se ruinira sistem obrazovanja, a otpor tome je, s obzirom na moć sistema, još uvijek slabašan.

BISCANI.NET: Na čemu sad radite? Pišete li nešto novo?

H. Jurić: Ne pišem mnogo poeziju, ako me pitate o tome, a objavljujem je još manje. Posljednje tri knjige pjesama objavio sam 1997., 2005. i 2014., u razmaku od osam i devet godina, pa u šali kažem da će, matematički gledajući, sljedeća knjiga pjesama vjerojatno izaći za deset godina. U međuvremenu intenzivno pišem svoje znanstvene, stručne i publicističke radove. Na primjer, nakon što sam neko vrijeme objavljivao kolumne na Trećem programu Hrvatskog radija i u Večernjem listu, već godinu i pol pišem jednom mjesečno kolumnu za jedan od najpoznatijih, a usudio bih se reći i najboljih internetskih časopisa u Hrvatskoj i regiji, H-alter (http://h-alter.org/).

BISCANI.NET: Koja je vaša veza s rodnim gradom?

H. Jurić: Kao prvo, ne smatram se u Bihaću nekim „stranim elementom“, u smislu da bih tek trebao, uz veliki napor, uspostavljati neke veze. Radije svoj odnos sa Bihaćem promatram kao očuvanje i razvijanje nekih trajnih veza. Ima to veze i sa pitanjem o identitetu, jer kad biste me pitali ko sam i šta sam, sigurno bi se na vrhu takve jedne liste našla činjenica, osjećaj i stav da sam Bišćanin. A s obzirom na to, „biti Bišćanin“ za mene nije samo pravo i privilegija, nego i dužnost. Naime, trudim se, koliko to mogu zbog drugih obaveza, da učestvujem u životu grada. A ono što me posebno raduje jest to što nisam jedini.

Postoji čitav niz ljudi koji više ne žive u Bihaću, ali osjećaju takvu vrstu obaveze prema Bihaću: Nihad Hasanović, Hajrudin Hromadžić, Azra Hromadžić, Amir Husak, Danijela Majstorović, Jasmina Merz, Šefik Tatlić, Predrag Tapavički i drugi. Uz to, volio bih spomenuti i ljude koji žive i rade u Bihaću, ali ni u kom slučaju nisu samo lokalne pojave, nego čine Bihać prepoznatljivim po najboljim stvarima širom regije i Evrope, kao što su Haris Rekanović, Irfan Hošić, Nedžad Bašić, Adnan Dupanović, Nermin Delić i drugi. Samozatajni rad nekih ljudi kao što je Asmir Piralić također smatram važnim, što će tek u budućnosti biti prepoznato, kao i napori koji su se utjelovili u građanskim protestima 2014. godine. Sve njih, kao i brojne druge umjetnike, kulturne radnike, univerzitetske profesore itd. smatram svojim saveznicima u promišljanju i građenju jednog boljeg Bihaća.

Mnogi od njih su moji prijatelji, pa kad pomislim na Bihać ujedno mislim i na neobavezno druženje i na ovakav obavezni društveni angažman kakav sam naznačio. A povrh svega toga, ili u osnovi svega toga, kad me pitate o mojoj vezi sa rodnim gradom, stoje one najbliže veze, a to je prvenstveno moja mama, naša kuća i komšiluk, Midžića mahala, pa rodbina koja je u Bihaću, ujak, tetke, sestrične, pa brojni prijatelji, pogotovo oni iz Gimnazije, među kojima moram istaknuti Šejlu Saračević i Sanelu Liđan. Uz sve to, tu je i Bihać kao takav – grad kao grad. Možda zvuči patetično, ali nekad mi se čini da su ulice, građevine i pejsaži Bihaća i okoline ugrađeni u moj krvotok i u svaku ćeliju.

Posebno mjesto uvijek ima Una, jer ona čini Bihać izuzetnim u svakom smislu. Iako Zagreb nije daleko od Bihaća, ima dovoljno prostora za nostalgiju. I nekad, kad me uhvati nostalgija, čini mi se da bi mi bilo dovoljno samo da u petnaest minuta pređem preko velikog mosta, siđem do Une sa jedne ili sa druge strane, onjušim vodu i vrbe, pa da me mine želja i da napunim baterije za sljedeće dane, mjesece i godine.

/BISCANI.NET

Komentari na tekst (1)
Objavljeno:
Mali Hrvoje je porastao i misli da je dorastao do prava da lupeta kao Maxime po diviziji. Rog koji mu viri iz vrece je njegova neosjetljivost i neznanje jezika. Filozofija pako zivi , kao i poezija u jeziku, sto on mozda i znao kao naucenu lekciju, ali ju ne osjeca , jer je streber. Ovo indikatora "Tamo je studirao i doktorirao filozofiju". "Tamo" se moze krenuti i ici, ali stvari se proizvode "ondje", moj nevjerni Hrvoje. Tvoj prvi ucitelj, preko cijeg si ljesa mislio uci u svijet, pa kad si ustanovio da je jos uvijek i u 8. desetljecu zivahan, naprosto ga ne vidis, Srdacno Tvoj, Tomislav Dretar.
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.