<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Krajiško lice revolucije za BUKU: Ljudi u BiH su sami sebi najveći neprijatelji i najveća prijetnja

Danas je ljudima puno lakše povjerovati da je neko loš čovjek i prodana duša, nego da se bori za zajedničko dobro i da ne očekuje nikakvu korist samo za sebe.

26. maj 2015, 12:00

Aida Sejdić, aktivistkinja iz Bihaća, kojoj je pokucala na vrata prekršajna prijava zbog „kršenja Zakona o saobraćaju” i „Zakona o javnom okupljanju” tokom februarskih i martovskih protesta prošle godine u tom grada, još nije završila svoju pravnu bitku sa institucijama sistema.

Nju se teretilo da je 28.03.2014.godine organizovala demonstracije, a koje nisu na vrijeme prijavljene u Prvu policijsku upravu - Policijska stanica Bihać te da je na tom skupu pozivala okupljene na kretanje određenom rutom, koja nije navedena u samoj prijavi te da je na taj način navodno prekršila odredbe iz pomenutih zakona.

Podsjetimo, Općinski sud u Bihaću naveo je u svom Rješenju kako se nije moglo „izvan svake razumne sumnje” dokazati da je Aida Sejdić počinila prekršaje za koje su je teretili. Ovih dana na rješenje Općinskog suda u Bihaću datiranom 1.aprila stigla je žalba. Žalba se odnosi na odluku suda o obustavi prekršajnog postupka.

Sejdićeva za portal BUKA osvrće se na još uvijek aktuelni postupak koji se vodi protiv nje te komentariše aktuelnu društveno-političku situaciju u BiH.  

„U žalbi na to Rješenje se navodi da ni na koji način nisam dokazala svoju nevinost, navodim ''...okrivljena niti jednim dokazom nije dokazala da nije organizovala ili učestvovala u održavanju mirnog okupljanja građana...''. Ja postavljam pitanje, zar nisu oni koji su pokrenuli prekršajni postupak protiv mene trebali dokazati moju krivicu?” kaže za BUKU Aida Sejdić.

„Ono što je u svemu najzanimljivije jeste činjenica da mog potpisa nema ni na zahtjevu za održavanje javnog okupljanja niti sam preuzela rješenje o zabrani istih, a policijski službenici koji su sačinili prekršajnu prijavu su zaključili da sam ja organizator na osnovu mojih prethodnih javnih nastupa ili, navodim ''pošto je javno govorila''.” dodaje.

Ona podsjeća da nije doživljavala nikakve neprijatnosti sa predstavnicima bilo koje institucije Kantona, ni tokom protesta ni nakon njih.

„Činilo mi se da imamo sasvim korektan odnos s policijom, sve dok nije došla prekršajna prijava na moje ime” ističe.  

Februarsko buđenje naroda

Sejdićeva se prisjeća prošle godine i početka buđenja nezadovoljnih građana širom BiH.

„Kad su počeli protesti u Tuzli, pa se ubrzo proširili na mnoge gradove BiH, uključujući i Bihać, bila sam jako ponosna na sve nas, jer smo napokon digli svoj glas protiv nepravde kojoj svakodnevno svjedočimo”

Kaže da ju nažalost uopšte nije začudilo što su prvih dana protesti bili prilično agresivni.

Većina demonstranata je pokazala svoje nezadovoljstvo sadašnjim stanjem u zemlji upravo na takav način, jer vlastodršci drugačije ne čuju naše vapaje.

Imali smo mnogo, manjih doduše, protesta u različitim dijelovima BiH i iz različitih razloga, ali se nikad ništa nije riješilo u korist demonstranata i onih koji se protive određenim odlukama ili namjerama političke kaste u našoj zemlji. Prvi put su se političari i vlastodršci prepali i ljudi su osjetili neku snagu. Žao mi je samo što smo svi očekivali instant- rješenja, pa su se mnogi razočarali i povukli, zaboravljajući pri tom protiv kakvog se mi sistema borimo” ističe za naš portal.

Dodaje da će borba, koja je započeta, trajati jako dugo, jer oni protiv kojih „smo ustali u februaru prošle godine neće lako otići sa svojih pozicija i svim silama će se truditi da ih zadrže”.  

„A razlozi za to su jednostavni, svi su oni, na ovaj ili onaj način, krivci za situaciju u kojoj se BiH danas nalazi, nema novih radnih mjesta, fabrike su davno uništene, dugovi zemlje su sve veći, mladi ljudi sve više odlaze, korupcija i nepotizam su postali svakodnevica itd. Ako ostanu bez financijske i političke moći koju danas uživaju, mogli bi se vrlo lako naći pred licem pravde, što im ni u kom slučaju ne ide u korist” rekla nam je Aida Sejdić.


Biti aktivista – to se moralo desiti


Ova neustrašiva aktivistkinja kaže kako se nije odlučila da to postane, već je to „jednostavno nešto što se moralo desiti”. Godinama se nadala da će BH društvo u jednom trenutku otvoriti oči i postati svjesno svega što se oko nas događalo proteklih par decenija. I kada se to napokon desilo, bila je, kaže, veoma uzbuđena i iz straha da će se protesti samo rasplinuti, jer okupljeni nisu znali ni šta žele ni šta očekuju od protesta, uzela je megafon i pročitala zahtjeve koje su sat vremena prije sastavili. Ti zahtjevi su trebali biti tek preliminarni, nešto što će nas održati na okupu i oko čega će zajedno raspravljati i ujediniti se. Međutim, stvari su tekle isuviše brzo i došlo je do predaje mandata, usvajanja zahtjeva i svega ostalog.

„U BiH je danas jako teško biti aktivistkinja jer je najveća ''borba'' upravo s običnim ljudima u koje su se strah i nepovjerenje uvukli tako duboko, da više nikom ne vjeruju i jako ih je teško pomaknuti iz mjesta” kaže naša sagovornica.


Danas je ljudima puno lakše povjerovati da je neko loš čovjek i prodana duša, nego da se bori za zajedničko dobro i da ne očekuje nikakvu korist samo za sebe. To je ono s čim se svaki i svaka društveno aktivna osoba svakodnevno suočava, pogotovo ako pripada političkom aktivizmu.


Na pitanje da li ima strah kaže da bi lagala kada bi rekla da se ne boji.


„Naravno da se bojim. Ali, ne bojim se onih protiv kojih se borimo, bojim se onih sa kojima želimo da se borimo. Kako već rekoh, obični, svakodnevni ljudi su najveća prijetnja i nama i samima sebi. Oni su ti koji na izborima daju legitimitet istim onim strankama i njihovim liderima koji su ovu zemlju doveli na rub provalije.Oni su ti, koji će zbog straha od gubitka nečeg što i ovako nemaju, stati na stranu političkih moćnika” ističe pomalo ogorčeno i ljutito Sejdićeva.

Dodaje kako isti ti politički moćnici svakodnevno koriste priliku da nas razjedine na vjerskoj, nacionalnoj, etničkoj ili bilo kojoj drugoj osnovi, računajući pri tom na sve stabilnije pozicije svoje moći.



„Građani ove zemlje, radnici napuštenih fabrika, penzioneri koji jedva preživljavaju, mladi ljudi bez perspektive, nadam se da ćemo uskoro prepoznati našeg pravog neprijatelja i da ćemo zajedno stati protiv fašista na vlasti. Bez obzira na ime i prezime, stranku ili entitet” zaključuje Sejdić


Razgovarao Elvir Padalović