<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Danilo Ikodinović: Tretiramo sportiste kao da su naše vlasništvo

U intervjuu za sajt Bulevar B92 bivši vaterpolista Danilo Ikodinović otkrio koje je želje imao kao mali, da li postoje univerzalna pravila u sportu i životu i koja novinarska pitanja ne voli.

27. maj 2015, 12:00


Da li važe ista pravila u sportu i životu?

- Apsolutno ne. Život i sport su dve različite stvari. Ja tek kad sam došao u realan život video sam šta je život u stvari. Kada si vrhunski sportista, kao što sam ja bio, bez lažne skromnosti, svi ti podilaze i gledaju da ti ugode, kako bi ti bilo što lepše i bolje. Na taj način hrane tvoj ego i sujetu, kako ljudsku tako i sportsku. Onda sam nakon ekstremne životne situacije doživeo osudu i shvatio sam da život nije bajka.

Dakle, ne možemo da kažemo da postoje neke univerzalne vrednosti koje bi povezale život i sport?

- U ovoj državi ne postoje. Ja sam sedam godina živeo u Italiji dve godine u Rusiji, možda u zapadnom sistemu gde postoji pravi sistem vrednosti i gde je nešto dobro to se ceni. Neke vrednosti postoji, da dobra i prava ekipa pobeđuje, da ne pobeđuju samo najbolji pojedinci, već ekipa. To je nešto što mogu da izdvojim i da kažem da važi u sportu i životu. Ali to može da važi u Italiji gde sam živeo, ovde u Srbiji ne važi ništa. Ovde je sve suprotno svakoj logici.

U jednoj emisiji ste rekli da ste kao mali “plivali po parketu”. Da li je to dokaz upornosti, volje i želje?

- Vaterpolo je moj san od ranog detinjstva. Samo sam hteo da budem najbolji na svetu. E sad, da li sam uspeo ili nisam uspeo pitanje je. Ja mislim da sam u jednom trenuku uspeo. Obožavam vaterpolo i dan danas. Sad se bavim ugostiteljstvom i želim da budem najbolji u tome. Ja se trudim i ja sam predan poslu.

Kada bi vam neki mlad sportista prišao i pitao za savet, šta biste mu rekli? Da li ste inače skloni da dajete savete?

- Nisam sklon da dajem savete. Gledam da ne dajem savete. Svaki čovek šta god da radi treba da da najbolje od sebe u svakom poslu, to je nešto što je moj otac mene naučio, pa i ako ne uspem u tome što sam zamislio znam da sam dao ono najbolje i nemam čega da se kajem.

Koliko vam se promenila percepcija života nakon nesreće. Da li ste pravili paralelu, pre i posle?

- Prioriteti vam se u životu promene. To nije floskula, ali zaista shvatite kakvim ste ljudima bili okruženi i onda dođu neke druge vrednosti i želje. Kada ste sportista i kad vas svi tapšu po ramenu, pričam iz svog ugla gledanja, i onda vam se nešto dogodi, mali broj ljudi oko vas ostane, a mnogi se izgube, naročito tapšači po rameni i šaptači na uvo. Počneš da ceniš neke druge stvari. Ja sam pijan seo na motor i pao. Samo sam sebi naudio, na sreću. Nikad posle toga mi nije palo na pamet da kad nešto popijem, jer neću da lažno morališem i kažem da više ne pijem, da sednem u kola. Pre nesreće misliš sportista si možeš sve, malo si popio doći ću do kuće. Vrlo je bitno reći deci, ja sam napravio glupost učite na mom primeru i ne pomišljajte da uradite ono što sam ja. Ljudi su mene osuđivali – kako je on tako seo pijan, kako je smeo, treba ga kazniti itd. Ja sam svoju cenu debelo platio. Ali isto tako mislim da mogu nekom da kažem šta nije dobro, na kraju krajeva najbolje da kaže neko ko je to doživeo.

Da li je naš narod sklon osudi?

- Mi ne da volimo osudu, mi smo i sudija i procenitelj i izvršitelj. To je grozno, zašto bi nekoga osuđivali. Rađen je napravio glupost. Sad je pitanje koga je on to ugrozio. Pa, samo sebe i svoju porodicu. Nikoga od nas nije ugrozio. Ne možemo sada njegovih dvadeset medalja i uspeha sa reprezentacijom i klubovima da izbrišemo. Šta sad treba, da ga kamenujemo zbog toga. Ljude koji odlučuju o našim sudbinama ne diramo, malo ih osudimo i pređemo preko toga.

Da li onda možemo da kažemo da mi volimo da tretiramo sportiste kao naše vlasništvo?

- Upravo tako. Evo na primer, košarkaška reprezentacija koja je simbol nacije osvajali su nagrade od 1989. do 2001. godine. Bili smo Bogovi u košarci. Onda je nastupio pad i tad su ovom narodu oni bili najgori ljudi na svetu. Posle nekog vremena, malo po malo se vraćamo, prošle godine drugi na svetu i onda su opet Bogovi. Do pre dve-tri godine bili su najgori. Sećam se komentara, oni piji, oni ne znaju ništa više, nema njima spasa itd. Mi od Bogova pravio šljamove, a onda od šljamova opet pravimo Bogove. Mnogo smo skloni osudama i tretiramo sportiste kao naše vlasništvo. Oni su samo momci koji daju sve od sebe, da prvo sebi donesu radosti, a onda i nama. Ne treba zbog toga ih prisvajati ni osuđivati.

Sada se logično nameće sledeće pitanje. Vaš Tviter profil se zove “dežurni krivac“. Zašto?

- Zato što sam za sve u životu generalno od malena krivac. Kada sam bio u osnovnoj školi neko drugi napravi glupost, onda mene prvog prozovu. Imao sam sklonost da se potučem i da ispravljam krive Drine, ali kad ih nisam ispravljao, opet sam ja bio kriv. Kasnije u životu i u sportu se isto događalo. Ja sam impulsivno temperamentan, ne prezam se da se suprostavim i da izađem ispred ljudi i da kažem šta mislim. Sve posle što se dogodilo oko nesreće ja sam bio kriv. Tako da je odatle poteklo “dežurni krivac“.

Koja pitanja vas nerviraju, a koja vam postavljaju novinari?

- Sve što je vezano za moj prošli život. Uglavnom sve vezano za drugi brak. Koga briga i neka me ljudi po tom pitanju ostave na miru. Nervira me što insistiraju da o tome sa mnom pričaju. Postoji toliko tema, a neko se stalno hvata za to. Moj odnos sa bivšom suprogom je normalniji sada nego što je ikada bio, ali neka novinari zaborave više na to.