Veliki meksički pjesnik, esejist i svašta još nešto Octavio Paz zaključio je kako društva, države, najprije počnu propadati moralno, potom politički i (tek) na kraju ekonomski. Najčešće takav redoslijed propadanja važi i za pojedince. Možda ne baš za sve, ali sunovrat SEJFUDINA TOKIĆA odvijao se, do u dlaku, tim redom. Danas je, obilježavajući, tobože, godišnjicu prijema BiH u Ujedinjene nacije, Tokić razvio ratnu zastavu Bosne i Hercegovine u Banjoj Luci, u krugu sebe, jer više niko do njega ne drži, niko se za njega ne raspituje, niti interesira, s izuzetkom, eventualno, nekih kamatara/lihvara kojima je u Sarajevu ostao dužan novac.
Možda griješim, ali nisam baš siguran da je Tokić na današnji dan, prije dvadeset i dvije godine, bio previše oduševljen prijemom BiH među članice UN-a. Sasvim sigurno sa zastavom nije izašao na ulice Sarajeva. Nisam, također, potpuno siguran ni da li je Tokić, poslanik Saveza reformskih snaga u predratnoj Skupštini BiH, glasao za referendum o samostalnosti ove zemlje, ili je bio protiv, odnosno suzdržan, kao najveći broj njegovog poslaničkog kluba (u kojem je sjedio i MILORAD DODIK). Kada ga je neko nakon rata upitao kakav je njegov konkretan, neposredan, doprinos odbrambeno-oslobodilačkoj borbi, kazao je kako on (doprinos) nikako nije zanemariv: brat mu se borio u redovima Armije BiH. ( Kasnije će taj model domoljublja do perfekcije dovesti FAHRUDIN RADONČIĆ tvrdnjom da je za slobodu BiH dao „dvojicu braće svoje supruge“!).
Sve, dakle, što je u vezi sa Tokićevim javnim, pa i privatnim poslovima u posljednjih četvrt stoljeća, od mondijalnog reformiste do rigidnog patriote, u dubokoj je koliziji, nepomirljivom konfliktu sa elementarnim moralom, pristojnošću, odgovornošću. Tu se krije materica njegovog poltičkog sloma, kasnije i finansijsko-ekonomskog debakla kojem su uvelike doprinijele rastrošne terevenke po sarajevskim kockarnicama. Banke, povjerioci, kao i đavo, uvijek dođu po svoje.
Danas je na padinama Sarajeva pronađen leš NUSRETA ČAUŠEVIĆA, „poznatog biznismena i javnog radnika“. Čaušević je pucao sebi u glavu, navodno, zbog vrlo komplicirane, bezizlazne finansijske situacije u koju je zapao. Tako to rade ljudi koji imaju obraza i kojima ne manjka stila: upucaju se, a ne mašu zastavama po Banjoj Luci, ili bilo kom drugom gradu politizirajući očaj u kojem su se našli. Vlastitom krivicom.
Miloradu Dodiku ta usluga bivšeg stranačkog kolege Tokića nimalo nije mrska, dapače njegovim besmislenim hapšenjem još jednom je zaštitio „ustavni poredak i suverenitet Republike Srpske“. Dodik je biračima u predizbornoj kampanji obećavao ruski Južni tok, a na kraju im se u Banjoj Luci ukazao tek njegov bošnjački deminutiv - Tokić....
