<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Makedonska tablica množenja

Amidža Mustafa Gudžević ovako je rekao: ‘Za našu decu nema teže škole no što je makedonska škola. A u tu školu najteži je račun. A u taj račun je najteža tablica množenja. Nije šala makedonska tablica množenja!’

02. juni 2015, 12:00

Davno je bilo, bila je jaka zima, možda godine 1963, išao sam u drugi ili treći razred, u našoj kući je amidža Mustafa Gudžević rekao ovako: ‘Za našu decu nema teže škole no što je makedonska škola. A u tu školu najteži je račun. A u taj račun je najteža tablica množenja. Nije šala makedonska tablica množenja!’ Dobro, ako bi trebalo u znake navoda staviti baš kako je amidža rekao, rekao je ‘tabljica mloženja’, tako su stari ljudi u mom kraju onda govorili, a mi djeca bismo im se, kad god smo ostajali sami, smijali i rugali.

Amidža Mustafa nije nikad išao u školu, rođen još u Osmanskom carstvu, djetinjstvo u ratovima, paljevinama i bježanijama, pa ga škola nije ‘zakačila’. Zato što ga škola nije zakačila, mislili smo, zato on o školi tako priča. Tablicu množenja u školi nije mogao učiti, a na Goliji planini množenje je posljednja računska radnja, prije nje su, ovim redom, oduzimanje, dijeljenje pa sabiranje. Nekoje od djece je, kad je on ono o tablici množenja izrekao, uzvratilo, ada pa tablica množenja je svuda ista, devet puta osam je sedamdeset i dva u cijelom svijetu, i u Dugoj Poljani i u Bijelim Vodama. Neko stariji je dodao, ada i u Meki i Medini je devet puta sedam isto koliko i ispod našega groblja. Midžo Mustafa je rekao, more bit da je sve to tako, ali je tablica množenja najteža u Makedoniji. I dodao je: ‘E najbolje da odete sami u Makedoniju, pa da vidite šta je škola!’

Godinu ili dvije prije no što se glas o makedonskoj tablici množenja čuo po selu, dvije od triju porodica Gudževića su se bile vratile iz Makedonije. Ondje su bile otišle, e da bi se odande mogle odseliti u Tursku. Ali se u Tursku nije odselila nijedna. Dvije su se vratile nakon četiri godine, a jedna nakon sedamnaest. Jedan jedini član ove posljednje, Iljaz, ostao je u Makedoniji, eno ga i danas ondje, u selu po imenu Milino.

Drugi Gudževići su se u Tursku selili prugom, preko Beograda, Dimitrovgrada i Sofije, i svi koji su tako otišli, ostali su u Turskoj, osim Aziza, koji se vratio, eno ga u Sjenici. A one kuće što su krenule preko Makedonije, krenule su u nevrijeme. To je bilo krajem pedesetih godina kad se put za Tursku ‘bio zatvorio’. To zatvaranje je bilo takvo da je useljavanje u Tursku iz Jugoslavije međudržavnim valjda ugovorom bilo omogućeno samo pripadnicima turske nacionalne manjine, koja je velikim dijelom nastanjivala našu Makedoniju.

Nepoznat netko se onda dosjetio da muslimanima iz Sandžaka i Bosne ponudi da se uglave u taj program. Mehanizam je bio ovakav: oni koji bi željeli da se isele u Tursku, mogli su to učiniti samo iz Makedonije. Dakle, moralo se najprije useliti u Makedoniju, ondje proboraviti, čini mi se, barem dvije godine, dobiti makedonsko državljanstvo, a pri izjašnjavanju o narodnosti upisati: turska. Onda čekaš odobrenje od turskih useljeničkih vlasti ili čekaš od rođaka iz Turske da ti pošalju vasiku, pa kad dobiješ, pođeš da stigneš. Tako su iz rodnoga sela krenula i tri moja rođaka sa brojnim članovima svojih porodica. Prodali kuće, imanja i stoku rođacima ili poznanicima, pokupili partu i zamakli za Makedoniju. Ondje su kupili imanja u rečenom selu Milino, koje je, čini mi se, tek tih godina bilo dobilo to ime. Jer se pričalo da se dotad Milino zvalo Tatarlija.

Zašto su moji rođaci htjeli u Tursku, to ovdje ne bi moglo stati u priču, ne bi, ni ukratko ni udugo. Htjeli su i moji roditelji u Tursku, i bogme bili dobili ulaznu vasiku, ali se put zatvorio. Rođak je vukao rođaka, sjećanje na paljevine je bilo svježe i živo, pa oskudica i nesigurnost, i to pa to i sve to, a sve to zajedno možda još nije ni pola. Uza sve to, poneki starac bi rekao kako ni škola današnja nije dobra, jer se sve čini da se u njoj djeca povlaše. Onda bi odnekud iz Turske banuo na viđénje poneki rođak, potomak onih što su otišli davno. Taj bi hvalio sve tursko, čak i vodu za piće. Iako se znalo da se s golijskom vodom nijedna voda ne može ravnati, niko se gostu z Turske ne bi suprotstavljao, jer je dunjaluk velik i širok i može u njemu biti da ima voda, a što ne bi bila baš u Turskoj, takva da je bolja no igdje, pa možda čak bolja i od naše.

A pohvala turskih škola bila je samo takva: tamo djeca uče najbolje, uče s voljom, niko ih ne plaši i ne vlaši, no su radosna, idu u školu pjevajući, pjevajući iz škole dolaze kući, čim kući stignu pomažu roditeljima. I ne sakrivaju se tamo od posla i od čobanluka kao kod nas. Turska škola djecu načini ljudima prije no ijedna na svijetu škola. Nema škole bez turske škole, zaključio bi poneki starac, a nas djecu bi strepnja obmotavala kao sargija glavu. Nismo mogli vjerovati da se igdje na svijetu ide u školu i da se pjeva od radosti što se ide u školu. Mi smo i pjevali na putu do škole, imali smo i prostora i vremena za pjesmu, sedam kilometara do škole i sedam odande do kuće, ali ne znam da je ijedno dijete ikad zapjevalo od radosti što ide u školu. Moj vršnjak Ramiz je takvu sumnju više puta naglas izrekao, pa je svaki put bio ukoren i proglašen blesanom i hajvanom. Godine 1966. i njegova se kuća odselila u Istanbul, pa sam ga, prije nekoliko godina, u Pazaru, pitao da li je ikad pjevao na putu do škole. Rekao mi je, vala jesam, ali jok u Turskoj, no ovamo u Jugoslaviji.

Tako, prošlo dosta godina, iščiljelo mnogo stvari iz sjećanja, izblijedilo šta nije iščiljelo, ponešto se sakrilo i čekalo da bude nađeno ili dotaknuto. A prošle godine, u Novom Pazaru, odem do svoga rođaka Hajriza, a taj je Hajriz sin onoga amidže Mustafe, koji je govorio kako nije šala makedonska tablica množenja. Riječ po riječ, spomenemo i Milino i školske dane Hajrizove. I Hajriz mi ispriča kako su on i rođaci Jusuf i Salih pošli u školu u Milino, i kako su sva trojica ponavljala razred. A kako i zašto ste, Hajrize, ponavljali razred sva trojica? Lako, zato što nijesmo znali turski. A što biste pa morali znati turski, valjda makedonski? Ne, nego baš turski. Zato što je škola u selu Milino bila na turskom jeziku, jer je Milino bilo cijelo tursko selo, trista kuća turskih.

A naše očeve je neko nagovorio da, kad se u Makedoniju uselimo, kažu da smo mi Turci. I naši očevi tako i rekli i napisali, i mi onda dobili pozive da idemo u tursku osnovnu školu u Milino, zadnja pošta Džumajlija, opština Sveti Nikole, između opština Titov Veles i Štip. I pošli mi u tu školu, a u školi ni da beknemo, ništa. I ne samo što ne zborimo, no ni ne razumijemo ada ništa. Učimo neka slova koja nikad nismo vidjeli, slovo u ima gore dva oka, slovo c ima rep, jedno i ima gore tačku, a jedno nema. Ali sve se to još i nauči nekako, a zbor nikako. A svi pričaju turski, samo ja, Jusuf i Salih jok. A kad bi bili časovi iz računa, bolje da ti ne pričam, pa tablica množenja, ama ništa, znaš ono duplo golo iz domina.

I ništa bogomi, lijepo ti mi sva trojica ponavljamo razred. Muka, krivo nam, druga djeca prošla u viši razred, a mi, stari konji, opet u isti. Onda naši stari kažu, polako te deco, ima vremena, a neko je rekao i kako ta naša škola u Makedoniji i nije prava turska škola, no ćemo, tek kad dobijemo vasike i zamaknemo u Tursku, poći u has tursku školu. I u nju ići sve pjevajući. Niti smo pošli u te škole pjevajući ni ne pjevajući, nismo do tih škola niti došli, niti smo Turske vidjeli. Nije nam bila suđena Turska, no smo se vratili odakle smo pošli. Eto, a ovdje su nas ovi pravoslavci Srbi zvali Turci, i još nas zovu. A eto koji smo ti mi i kakvi Turci bili i kako smo prošli kod Turaka. Ponavljali. Morali ponovo da učimo i tablicu množenja.

Izvor Novosti