Ovaj dokument koji je Vijeće ministara BiH prilično olako već potpisalo i usvojilo, a čijih je svih 14 tačaka u prošli petak objavilo Oslobođenje, zapravo i ne sadrži nikakve realne prijedloge ekonomskih reformi u konvencionalnom smislu tih riječi, nego najviše podsjeća na puki nastavak implementacije neoliberalne ekonomske doktrine na ovim prostorima.
Iz agende je također jasno da nije urađena u saradnji, nego da su je bukvalno napisali stranci. Naši političari trebaju je samo potpisati, usvojiti i potom implementirati. To je, dakle, nastavak do sada mnogo puta primijenjenog obrasca koji su predstavnici međunarodne zajednice uspostavili kod nas, prvo sa privatizacijom banaka, a potom masovnom privatizacijom. A taj obrazac ide ovako. Međunarodna zajednica daje novac koji se knjiži kao makroekonomska pomoć BiH, zatim pripremi sve zakone i propise kako to njoj odgovara, potom novac dobijaju i potroše strani konsultanti koji nadgledaju provođenje takvih "reformi"... a naši se političari na kraju zadovoljavaju nekritičkim potpisivanjem, slikanjem i davanjem izjava za medije, implementacijom projekta i naravno odgovaranjem za njih. Na kraju, kako je to do sada bilo, sve to skupa plaćaju i ispaštaju ovdašnji poreski obveznici - bh. kompanije, građani, penzioneri, djeca i tako dalje.
Međutim, u cijeloj toj agendi ima par stvari koje naročito plijene pažnju. Agenda predviđa da nam MMF piše novi Zakon o radu, što je samo po sebi van pameti. Zatim, tu je i dobro prikriveno povećanje PDV-a, ali su ipak kruna svega planovi da se krene s privatizacijom telekoma i elektroprivreda pod paskom "ukidanja partijskog funkcionisanja javnog sektora". Nema nikakve sumnje da je međunarodna zajednica ponovo odradila sjajan posao. Prodaju ovdašnjih telekoma i elektroprivreda - što je očito krajnji cilj agende - umotala je u prilično prazan dokument sa pompeznim nazivom ekonomske reforme, pri čemu će BiH biti otete posljednje preostale profitabilne infrastrukturne kompanije. A ovdašnjoj se javnosti sve to prezentira kao briga za loše ekonomsko stanje u BiH. No, kako nas historija uči, čim telekomi i elektroprivrede pređu u ruke stranaca, a MMF napiše zakon o radu, međunarodna će zajednica zaboraviti i nas i agendu, baš kao što je to urađeno i nakon privatizacije banaka i certifikatske tranzicije vlasništva. Agenda ekonomskih reformi je, dakle, klasična neoliberalna doktrina u svom najgorem izdanju. Donosi opet apsolutno isti obrazac koji smo već vidjeli: prodaj sve što vrijedi i zaduži se, napuni budžet i potroši ga... i onda opet tako, ukrug, sve dok ne dođe do potpunog ekonomskog i političkog kolapsa i propasti.
Međutim, najgore u svemu tome je što ovdašnji političari pristaju nevjerovatno lako na takve "reforme", iako su u posljednjih dvadesetak godina imali nekoliko prilika vidjeti i naučiti kako cijela ta stvar funkcionira i kakve razorne posljedice ostavlja. Pri tome su političari u RS-u izgleda ipak malo zreliji i mudriji od federalnih kolega ili onih na državnom nivou. Željka Cvijanović, premijerka RS-a, čim su ciljevi agende objelodanjeni, javnosti se obratila riječima da je "jasno rekla strancima da neće biti privatizacije Elektroprivrede RS-a". S druge strane, Fadil Novalić, premijer FBiH, medijima je ponosno kazao kako će Vlada FBiH prihvatiti agendu u potpunosti, ali je dodao i da privatizacije elektroprivreda neće biti jer "nema zainteresiranih". Sa državnog nivoa Denis Zvizdić, predsjedavajući Vijeća ministara BiH, poziva niže nivoe vlasti da potpišu dokument onako kako je i on to učinio. Zauzvrat će svi oni dobiti, kako je to predviđeno u dokumentu, tješnju saradnju sa MMF-om, što zapravo znači još kredita koje će građani otplaćivati. Premijerka RS-a nam je još nešto otkrila. Ona je, naime, kazala da kad god razgovara sa strancima, oni prvo kažu kako telekomi (i elektroprivrede) u FBiH još nisu privatizirani, što ustvari veoma jasno pokazuje šta strance stvarno interesira i šta je zapravo krajnji cilj agende.
O tome koliko je pogubno to što će nam MMF pisati Zakon o radu, čemu sve to vodi i kakve su posljedice, pisali smo do sada nekoliko puta, baš kao i o posljedicama privatizacije telekoma. Ono što predstavlja novi konkretni iskorak u neoliberalnoj doktrini na ovim prostorima je prodaja elektroprivreda.
I potpunim ekonomskim laicima danas je kristalno jasno da je to budalaština bez presedana kojoj su se uspjeli oduprijeti svi u regiji. Niko nije niti pomislio, a kamoli dopustio, prodaju elektroenergetskih kompanija. Oni koji su to uradili, kao naprimjer Grčka, danas se žestoko kaju. U sjajnom grčkom dokumentarnom filmu Katastrojka (katastrojka je ustvari termin koji je skovan od riječi katastrofa i perestrojka, op. a.) reditelj filma veoma plastično ocrtava kako se pod naletom užasavajuće neoliberalne doktrine Grčka pretvorila u prezaduženu zemlju u kojoj privatne multinacionalne korporacije upravljaju infrastrukturom. Potom opisuje kako se privatizacija infrastrukturnih dobara, poput vodovoda i snabdijevanja električnom energijom, pokazala promašajem i u ekonomski najrazvijenijim zemljama (SAD, Njemačka...) te kako je svuda na planeti taj model doveo samo do enormnog rasta cijena usluga.
Privatizacija vodovoda u Parizu rezultirala je rastom cijena vode većom od 260 posto! Francuska je potom vodovodnu infrastrukturu iz privatnih ruku ponovo vratila u državnu nadležnost. Njemačka danas vraća općinama vlasništvo i nadležnosti nad snabdijevanjem električnom energijom, navodi se također u filmu. Međutim, tek je u SAD-u privatizacija proizvodnje i snabdijevanja električne energije pokazala užasavajuće rezultate. Naši bi političari i građani svakako trebali pogledati ovaj film, odnosno bar onaj dio u kojem se pušta tonski snimak dvojice menadžera kompanije Enron koji ismijavaju gašenje proizvodnih postrojenja kako bi izazvali vještačku nestašicu struje i zatim rast cijena. Razgovor zaključuju riječima kako će "je.... kalifornijske bakice sve to na kraju platiti" što izaziva salve smijeha kod njih. U Grčkoj je, naprimjer, prema preporukama MMF-a i EU, privatizirana tamošnja elektroprivreda. Rezultat? Kompanija vrijedna 17 milijardi eura prodata je za samo 700 miliona eura, pri čemu je, u trenutku privatizacije, građen blok jedne termoelektrane čija je izgradnja u tom trenutku koštala 1,5 milijardi eura. Cijela kompanija je, dakle, prodata za manje od pola cijene izgradnje samo jednog bloka. Nakon prodaje, usluga i snabdijevanje nisu poboljšani, zemlja je postala energetski više ovisna od inostranstva, a cijene električne energije su porasle u prvih par godina za više od 80 posto!
Upravo se to sada i nama nudi u paketu "ekonomskih reformi", u dokumentu za koji se bh. političari utrkuju da ga potpišu.
Petog februara 2014. godine u Tuzli su počele demonstracije koje su prerasle u prave socijalne nemire.
Političari su se isprepadali i počeli su obećavati sve i svašta, a građani i obespravljeni radnici tražili su zapravo tek ostavke vlada, zatim da se pokrenu ekonomija i proizvodnja te da se zaustavi nesmisleno i neproduktivno zaduživanje kod MMF-a. Tražili su, također, da se pokrenu fabrike i preduzeća koji su opustošeni u procesu masovne privatizacije koju su - ponovimo to još jednom - osmislili, provodili i nadgledali predstavnici međunarodne zajednice. Nažalost, niko od demonstranata se zapravo nije tada obratio na pravu adresu - predstavnicima međunarodne zajednice. One rijetke pojedince koji su se usprotivili takvoj ekonomskoj doktrini (Grabovac, Andrijić...) visoki predstavnik je hitno smijenio. No, danas, sa određene vremenske distance, možemo jasno vidjeti ko je od njih bio u pravu. Poslušali smo MMF, Svjetsku banku i općenito predstavnike međunarodne zajednice i imamo, kao rezultat toga, najvišu stopu nezaposlenosti u Evropi i među najvišim u svijetu, najlošiji i najniži životni standard, opustošenu privredu i poljoprivredu na rubu kliničke smrti te sveopću prezaduženost i besperspektivnost.
Ovih se dana, nažalost, ponovo pokreće novi ciklus implementacije neoliberalne doktrine pod dirigentskom palicom međunarodne zajednice. Ako hoćemo da se spasimo, sada je pravo vrijeme da građani konačno kažu svemu tome veoma jasno ne. I to moraju uraditi građani, a ne političari. U regiji i svijetu su odavno shvatili da MMF i druge neoliberalne institucije mogu veoma lako ucijeniti (potkupiti) nekoliko političara, ili čak cijeli parlament, koji će potom progurati sve njihove ideje. Sjetite se samo koliko smo puta u posljednje vrijeme kod nas od predstavnika MMF-a čuli slijedeću rečenicu: "Nema slijedeće tranše kredita dok se ne uradi...." Zbog toga se sve češće u svijetu organiziraju referendumi na kojima se građani izjašnjavaju o važnim pitanjima, o privatizaciji telekoma, elektroprivreda, vodovoda, autocesta, šuma, mora i slično. U susjednoj Hrvatskoj, naprimjer, građani trenutno žele da na referendumu provjere ideju političara o prodaji autocesta, pri čemu, vrijedi napomenuti i to da bivši premijer Ivo Sanader sjedi u zatvoru zbog korupcije u slučaju privatizacije tamošnje naftne industrije.
O prodaji telekoma, elektroprivreda i autocesta ne može odlučivati par političara ili parlament. Odluku o tome moraju donijeti svi građani, na javnom referendumu, baš kako se to radi naprimjer u Švajcarskoj.
To je put kojim i mi u BiH hitno moramo krenuti, kako ne bismo ubrzo ispaštali i plaćali još jednu prilično skupu cijenu privatizacije, kako ne bismo za pet godina opet protestirali pred zgradama ovdašnjih vlada tražeći pokretanje privrede i zapošljavanje, prestanak zaduživanja, niže cijene struje i tako dalje.
Izvor Oslobođenje
