Haris Pašović:Kukanje je izgovor za ljenost

BUKA: Napisali ste jedan od najčitanijih blogova u BiH virtuelnom prostoru, odličan ali i vrlo obeshrabrujući tekst u kome kažete „Postoji pretpostavka, u medijima i dijelu međunarodne zajednice, da stanovnici Bosne i Hercegovine žele da žive bolje. Međutim, kada ispitamo dominantne osobine društva u BiH, moguće je izvesti sedam dokaza koji obaraju tu pretpostavku”. Smatrate li i dalje da građani BiH ne žele da žive bolje?

Ne žele. Osnovni dokaz je stvarnost u kojoj živimo. Svi kukaju, a minimalni broj ljudi radi konkretne akcije da poboljša stvarnost. Kukanje je opravdanje za oportunizam, ljenost, konformizam i nerad. Direktori i radnici u budžetskim institucijama kukaju da nemaju dovoljno para od države, a istina je da imaju i previše para za ono koliko ne rade. Po cijeli dan sjedne na fejsbuku, idu frizerima i uplaćuju kladionicu i jedva čekaju kad će pobjeći s posla. Mnogi nezaposleni piju kafu po vas dan, neće da volontiraju, neće da sami nešto započnu. Dvorišta zgrada i parkovi su zapušten, djeca se igraju na smetljištima, zato što su stanari lijeni i radije trpe prljavštinu nego da organiziraju jedan dan akciju i da očiste svoju okolinu. Učenici po školama divljaju jer je nastavnicima mrsko da se njima bave. Studenti uglavnom ne uče, a profesorima je važno da  studenti kupe njihove knjige koje prodaju po kabinetima, i onda ih propuste na ispitu i ako ne znaju. Kod nas preovlađuje mentalitet palanke, mali interes i sitna računica. A za sve ostalo odgovoran je bog; jer je božje davanje to što nemamo bankina na cestama pa toliki ljudi ginu, jer je božje davanje to što su toliki mladi ljudi narkomani, kriminalci, ubice; jer bog je velik i smilovaće se onima koji su podmićeni, razumjeće bog da su morali malo ušićariti. Za ono što nije odgovoran bog, odgovorne su druge nacije. To što su nam pola familije alkoholičari, krive su druge nacije. To što naš fudbalski tim nema pojma s fudbalom, krive su druge nacije. To što plaćamo najsukuplji telefonski impuls u Evropi, krive su druge nacije. I onda nam je još kriva međunarodna zajednica, jer nas mrzi i urotila se protiv nas, pa nam zato djeca ne uče dobro u školi, a međunarodna zajednica je kriva i zato što su nam doktori i medicinske sestre u velikom broju slučajeva podmitljivi i pogrešno nas liječe. I još je međunarodna zajednica kriva i što smo debeli.

Ma koliko ovakav način života u BiH, a ako izuzmemo ratove, zna biti šarmantan i gotovo filmski komičan, po posljednjim istraživanjima BiH je šampion u migracijama jer najveći broj mladih i sposobnih ljudi ne želi da ostane da živi ovdje. Shvataju li institucije tragediju koja nas čeka ako se ovaj trend nastavi ?

Nigdje mladi ljudi neće otići. To izmišljaju agencije za istraživanje i predavači na seminarima, jer to dobro zvuči, a i dobro se plaća. Niko od tih pametologa što plaču nad sudbinom mladih ljudi u BiH ne predlaže konkretne programe. Niti mladi ljudi imaju ideju gdje bi otišli i zašto. Tamo gdje odu valja raditi po 14 sati dnevno, i subotom i nedeljom. I neće biti mame i tate da s njima stanuju do svoje 39-te godine, i da im roditelji daju po 10 KM za izlazak. Super je ovdje mladim ljudima. Ako bi otišli, morali bi sami prati svoj veš, peglati, ići u kupovinu. Ne bi s njima bile njihove majke služavke koje im kuhaju, očevi koji im sređuju polaganje ispita i zaposlenje, tetke koje im šalju pite i kolače, ujaci koji im sređuju polaganje vozačkog ispita. Dakle, društvena tragedija u BiH je neizbježna i ako mladi ljudi odu, i ako ostanu.

Građani u BiH biraju većinom slične sebi, neodgovorne, sebične, samoljubive i lijene političare. Vidite li, kao kulturni radnik, šansu za renesansu i promjenu ovog obrasca u zemlji u kojoj knjige čita 2 % ljudi , a Big Brother gleda oko 70%, u kojoj se mrzimo i plašimo jedni drugih više nego ikada?

Nema šanse. Mi živimo u društvu koje Erich From opisuje kao sadomazohističko. Što nam je gore, to nam je bolje. Kod nas je princip: “Dobro jutro čaršiji na sve četiri strane!” Nikom se ne zamjeraj, nikoga ne uznemiravaj, šuti i muti. A na nedeljnim ručkovima drži bank familiji o srpstvu, bošnjaštvu, hrvatstvu, komunizmu, pravoslavlju, islamu, katoličanstvu, već prema potrebi, da se ima iluzija da postoji filozofsko-historijsko opravdanje za naš kukavičluk i primitivizam. I neka komšiji crkne krava, svejedno je li on taj naš Srbin, Bošnjak, Hrvat, je li iz miješanog braka, šta god je, samo neka mu bude gore nego meni, jer tada ja imam opravdanje da moj neuspjeh nije ništa prema njegovom. Mi sebe vidimo kao gubitnike po definiciji, i jedino nas tješi tuđa propast. Zato i volimo Big Brother, jer oni tamo izgledaju kao jadnici veći od nas. Nikad nećemo prestati voljeti Big Brother.

Budućnost nas kao društvo ne zanima, a prošlošću se bavimo na nivou estradizacije zločina i potpunog negiranja činjenica koje nam ne idu u korist. Može li ovo društvo bez ozbiljne katarze da ozdravi ? Da pojednostavimo, da li imate osjećaj da suočavanje sa prošlošću ikog zanima kao ozbiljan i neophodan proces?

Ne može ovo društvo da ozdravi. Nama kao društvu nije stalo do istine i pravde. Mi sebe ne cijenimo, jer smo uvijek bili periferija i potlačeni. Bili smo turska kolonija, pa austrougarska, pa nam je sudbinu određivao tamo neki kralj, pa komunistička vrhuška. Mi smo mogli samo ponavljati, kao pjesmice, mitove koje su nam servirali drugi, bilo da je to majka Jugovića, Hasanaginica, samoupravljanje ili katehizis. Pumpali smo kolektivni ego maltretirajući one koji su drugačiji od nas, ali malo slabiji, i to samo u svojoj okolini. Krleža je genijalno napisao: “Sačuvaj me, bože, srpskoga junaštva i hrvatske kulture.” Trebao je dodati i bošnjačkog merhametluka. Nikad balkanski narodi nisu vodili nikakav osvajački rat izvan Balkana, mi smo tipični isfrustrirani, nerealizirani evropski narod. Naš doprinos svjetskoj kulturnoj baštini je minoran u odnosu na druge kulture i civilizacije, a vlastiti kulturni razvoj obilježen provincijskim blatom i mizernim kočeperenjem sa minimalnom pismenošću koju smo jedva održali. Naša lažna velikodušnost i suosjećanje sa drugim narodima su komični, jer nikad nikome nismo ozbiljno pomogli, niti nas se tiče bilo čija patnja i nesreća. A ne zanimamo ni sami sebe, jer vlastitu historiju ne vidimo kao primjer za učenje i civilizacijski napredak u suočavanju sa vlastitim greškama.

Većina finansiranih kulturnih projekata spada u manifestacionu kulturu kojoj nije ni namjera da konzumenti preispitaju ispravnosti svojih promišljanja. Da li je kultura u BiH nastavak rata drugim sredstvima? Da li je takvom čini ucjenjivački odnos kod finansiranja od strane vlasti?

Kultura u BiH je uglavnom rat protiv sebe. Većina direktora u našim kulturnim institucijama i većina naših umjetnika su konformisti i gledaju samo kakav šićar za sebe.  Neobaviješteni su, neambiciozni, neinventivni. Oni zajedno rade direktno protiv kulture i protiv ove zemlje. Direktori se ulizuju političarima koji su ih postavili. Umjetnici koji su zaposleni npr. u budžetskim pozorištima obožavaju da ne rade i da dolaze po platu svakog prvog u mjesecu. I direktori, i kustosi, i umjetnici mrze inicijativu i pametuju o politici i društvu u kafani, a pred političarima su manji od makovog zrna i eventualno su spremni da se rastale sa nekim političarem i tako dobiju više para. Umjetnička galerija BiH u Sarajevu kuka što nije priznata kao državna institucija u Vijeću ministara, a nikad nije dovela učenike ni jedne škole iz Istočnog Sarajeva da pogledaju neku izložbu, a da ne govorim da bi možda mogli dovesti i školu sa Sokoca ili iz Kiseljaka. Njihov web site je gori od web stranice bilo koje provincijske samoposluge. Nema ni jedne informacije o bilo kojem bh. slikaru. Njihova stranica na Wikipediji je humoristički program. Nema pomena o Mici Todorović, Ismetu Mujezinoviću, Gabrijelu Jurkiću, Safetu Zecu, Nebojši Šeriću, Šejli Kamerić…..Isto je sa Zemaljskim muzejom BiH u Sarajevu. Narodno pozorište u Banjaluci, HNK u Mostaru, Narodno pozrište u Mostaru, isto kao da žive u nekom paralelnom univerzumu, nekom svijetu beznačajnosti, izolovani od svake stvarnosti. I ono malo vrhunskih umjetnika i mahom nevladinih kulturnih organizacija koje imaju svjetske uspjehe, političari svrstavaju u rang kulturno-umjetničkih društava.

Evropske integracije su posljednja nada za naše društvo. Vašu posljednju predstavu Evropa danas uradili ste po Krležinom eseju iz tridesetih godina prošlog vijeka, a za koji ste rekli da je i danas veoma aktuelan. Koliko uopšte razumijemo Evropu?

Ja nisam siguran da su evropske integracije ikakva nada za naše društvo. Evropska Unija je u ozbiljnoj krizi, u Brusselsu ne znaju jesu li pošli ili došli, zemlje bankrotiraju, a predsjednik Francuske uzme avione i napadne Libiju bez saglasnoti NATO-a i saveznika. Grčka, Portugal, Irska su već bankrotirale, Španija i Italija su na ivici bankrota, ankete u Češkoj su pokazale da kada bi sad bio referendum, građani ne bi glasali za ulazak u EU. U južnoj Italiji kriminal je najveći u Evropi, mafije vladaju čitavim gradovima. U Holandiji je u vladi Gert Wilders, proklamirani fašist. U švedskom parlamentu, na izborima,  mjesta su dobili fašisti. Imigranti su građani trećeg reda u evropskim zemljama, islamofobija je kao zarazna bolest na razini epidemije. Kakva je to evropska nada za nas? U Sloveniji su masovna otpuštanja, u Mađarskoj su izglasani zakoni protiv slobode medija. Nama se uvijek servira da će nas spasiti neko drugi: EU, Rusi, Kinezi, Amerikanci….Činjenica je da se za nas fućka i Rusima i Evropskoj Uniji, mi smo vazda bili topovsko meso, južnoslavenski levati koje je lako napucati jedne protiv drugih, i iskoristiti. U “Evropi danas” govorimo o svemu ovome, razumno, ljudski, a ne politički oportuno. Miki Manojlović je genijalan u toj predstavi, jer tako duboko, tako ljudski govori Krležine fantastične tekstove koji dopiru ravno do naših srca i glava.

Da završimo sa sedam pitanja, mislite li da će za sedam godina u ovoj zemlji biti bolje ako ništa ono barem po pitanju kulturnih proizvoda, imamo li pravo da vjerujemo da će kulturni radnici koji dolaze dati neko novo svjetlo BiH kulturnoj i društvenoj tami?

Ne znam. Možda. Ali to nije jedino u rukama kulturnih radnika. To je u rukama svih nas. Iznenađenja su moguća, ponekad se narodi naglo probude bar na čas, i naprave neki pomak. Ali za to je potrebna inspiracija, hrabrost i volja za životom. Nije sve u parama.