<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

U pozorište po istinu

Nekako sam, eto, uspjela zaboraviti čemu pozorište još služi. Ako se još nekome to desilo, evo malog podsjećanja...

23. juni 2015, 12:00

Zbog porodičnih obaveza, rijetko imam priliku otići u pozorište. U dječije pozorište i stignemo, ali u ono “veliko” samo kad od djece dobijem slobodnu veče, što se dešava otprilike jednako često kao i pomračenje sunca. Zbog toga je odlazak u pozorište postao prava poslastica za mene, zaslužena nagrada za “zaposlenu majku dvoje djece” nakon dužih perioda odricanja. U prošlu subotu sam zato obukla svoju najbolju haljinu i cipele u istoj boji i stavila ruž za usne, koji je posljednji put korišten za Novu godinu. Od silnog uzbuđenja što izlazim i u strahu da se nešto u posljednjem trenutku ne izjalovi, zaboravila sam se bolje informisati o predstavi. Ali kako imam povjerenja u prijateljicu koja me je i pozvala da idemo zajedno u pozorište, nisam ni sumnjala da ću se dobro zabaviti.

Moj prvi utisak, međutim, nije se ticao predstave, već publike, tačnije njenog izostanka. Pomislih da “mora da ima nešto što ja ne znam” i da će se već odnekud pojaviti masa banjalučkih ljubitelja pozorišta, koje je možda produkcija predstave razbacala po skrovitim mjestima Narodnog pozorišta Republike Srpske. Ali kako je predstava odmicala, shvatila sam da je tih 20-ak ljudi u publici zapravo konačan broj Banjalučana koji će pogledati ovu predstavu i da neće biti nikakvih iznenađenja u smislu režiranog iskakanja gledalaca iz zamračenih dijelova sale.

Kada je ta dilema napokon riješena, mogla sam se koncentrisati na predstavu, ali do tada mi je već postalo jasno da od “zabave” nema ništa, jer se predstava bavila temom rata. Pomislih da sam pravi baksuz, jednom godišnjem dođem u pozorište da se počastim i dočeka me tema od koje bježim kad god imam mogućnost izbora.  Prijateljici uputim značajan pogled, a ona slegne ramenima i izrazom lica pokaže da se izvinjava što me zaje*ala.  

Ali, brzo odlučim da mi ništa neće “ovaj dan pokvarit” i da ću izdržati do kraja, ili barem do pauze koja je predviđena između dijelova trilogije, čiji je puni naziv Trilogija Janje / Kokoš / Orao – Stoljeće jedne porodice.

Ne samo da sam izdržala do kraja, već sam po završetku predstave otišla “po još”, na razgovor sa glumcima koji je bio upriličen na Maloj sceni Narodnog pozorišta.

Ekipa iz predstave "Kokoš"

Pitanje koje se nametnulo u tom razgovoru između glumaca i publike ticalo se i razočaravajuće malog broja gledalaca, prije svega imajući u vidu trud koji je uložen u predstavu. Trilogija je inače produkcijski izuzetno ambiciozan i zahtjevan projekat. Pored Internacionalnog teatarskog festivala MESS iz Sarajeva, u čijoj produkciji je napravljen, kao partneri projekta učestvovali su Zagrebačko kazalište mladih (ZKM) iz Zagreba, Bitef TEATAR iz Beograda, SARTR iz Sarajeva i Hrvatsko narodno kazalište iz Mostara. U realizaciji je učestvovalo 14 glumaca iz cijele regije, uz podršku oko 100 umjetničkih i tehničkih suradnika. Zbog specifičnih produkcijskih zahtjeva, predstavu može gledati najviše 68 gledalaca. U Banjaluci to, nažalost, nije predstavljalo problem.

Tražeći objašnjenje za tako mali broj ljudi u publici, složili smo se da bi jedan od razloga mogao biti zasićenost ljudi ratnom tematikom. To sam mogla razumjeti, jer, da sam tu veče imala priliku birati predstavu, i sama bih najvjerovatnije umjesto Kokoši iz Trilogije, prije izabrala Kokošku, komediju iz redovnog repertoara Narodnog pozorišta RS, za koju se traži karta više.  Upravo zbog toga sam i najviše zahvalna autorima Trilogije - što su me podsjetili da se u pozorište ne ide samo da bismo se kući vratili zabavljeni i da bismo poslije toga “slatko spavali”. Podsjetili su me i da mi je nekad bilo mnogo važnije pogledati predstavu koja će me izbaciti iz moje malograđanske udobnosti, po cijenu da se zbog svoje “najbolje haljine i uparenih cipela” osjećam nelagodno. Nekako sam, eto, uspjela zaboraviti čemu pozorište još služi. Ako se još nekome to desilo, evo malog podsjećanja u vidu zabilješki iz razgovora sa odličnim autorskim timom predstave Kokoš:

Naravno, jedno ne isključuje drugo, ali i kada nas zabavlja, pozorište, i umjetnost uopšte, trebalo bi prije svega da nas emotivno dotakne, probudi iz intelektualne ljenosti, suoči sa neugodnim temama, sa samima sobom…U kontekstu rata, pozorište može da nam ponudi novi ugao gledanja. “Publika možda jeste zasićena priča o ratu, ali još uvijek nije sve izrečeno”, kazao je dramaturg Adnan Lugonić, koji je radio tekst za predstavu Kokoš. Lugonić je rođen 1988. godine. Kada je rat počeo, bio je još dijete. “Na našoj generaciji je da koliko-toliko izgradi neku objektivnu sliku o ratu, jer ima određenu distancu. Naša generacija nije aktivno učestvovala u ratu, ali taj rat nas se tiče jer nas mnogo određuje, cijeli život nam prođe u priči o ratu.  Odrastamo u društvu u kojem se konstantno priča o tome ko je prvi počeo rat.  Za prvi i drugi bar postoje donekle prihvaćene činjenice, za posljednji se nikad nećemo dogovoriti. Naša generacija ima šta da kaže o toj tem i mislim da mi dajemo jednu potpuno drugu perspektivu gledanja na ratove u 20 stoljeću. Iako je publika zasićena, zasićena je od ponavljanja na tu temu, a ove tri predstave daju jedan potpuno drugačiji uvid i na drugačiji način se bave pitanjem ratova i perioda mira u 20. stoljeću. Moja generacija može puno trezvenije pristupiti tome, na kraju krajeva, i povrijedivši očeve, neke stvari zaključiti. Naš zadatak, međutim, nije dati konačne odgovore, već temeljito propitati šta je to rat.”
Da nam ne dozvoli da ignorišemo problem. “Mislim da su nam ovakve teme potrebne, jer iako smo možda zasićeni, nismo još ozdravili. To se nije desilo prije sto godina i neke stvari su još uvijek svježe i potrebno je vrijeme da bi se moglo o njima razgovarati, ali ako ih budemo ignorisali, to vam je kao loš brak…ako budete ignorisali probleme, kada se oni nagomilaju biće dovoljna neka sitnica, da se sve ponovi. Ne možemo govoriti da nas to ne zanima i da nam je dosta priča o ratu, svaki čovjek mora sam sebe propitati, mora imati stav prema tome…mora se odrediti prema zločinima”, kazao je Lugonić.  
Da preispita obrasce po kojima živimo i uloge koje nam se dodjeljuju. “Nas je zanimala ta matrica prenosa nacionalizama na generacije kod nas. Sva naša društva na Balkanu uvijek se definiraju u odnosu na rat, bilo da su u predratno stanju, ratnom ili postratnom. To nam je bilo najzanimljivije kao teza, zašto se mi toliko vezujemo za ratove, bilo da su protekli ili da živimo u strahu da će doći opet. Upravo smo u toj matrici nacionalizma nalazile uporište, kako se sa generacije na generaciju prenose priče o nekim strašnim ljudima, tamo onim drugim koji dolaze i koji će da donesu zlo”, kazala je Selma Spahić, rediteljica predstave Kokoš.
O glavnom ženskom liku u Kokoši, Spahić kaže: “Htjela sam da to ne bude glorifikacija univerzalne majke. To je takođe patrijarhalna matrica. To je uloga koja se ženi dodjeljuje. Mene je zanimala žena kao jedna moralno uprljana heroina, zanimalo me je šta je ona sve spremna uraditi da bi se preživjelo, zanimalo me je to etičko sivilo, vrsta moralnih odluka koje su u ratu svakodnevne - ne biranje između dobra i zla, već između dva zla, a to je dosta teži zadatak.”
O poziciji žene u ratu uopšte, ona kaže: “Istoriju pišu pobjednici, a oni su mahom muškarci. Žena je generalno skrajnuta, pa smo željeli da rasvijetlimo njenu ulogu u ratu.  Glorifikacija pozicije žene kao žrtve takođe je jedna od zamki i patrijarhata. U predstavi Janje vidite da su žene u ratu, u odsustvu muškaraca, radile sve, i najzahtjevnije poslove.”
Da dopuni činjenice. Istorijske arhive i činjenice ne mogu zabilježiti kako su se ljudi osjećali u ratu, kakva su njihova sjećanja, razmišljanja, ne mogu dočarati strah, brigu, neizvjesnost… “Činjenice same po sebi ne govore puno, ali kada krenete od njih i nadogradite ih, kad napravite umjetničko djelo, bilo da je u pitanju pozorište ili film, kada date neko čitanje koje je puno dublje i uđete u psihologiju čovjeka i njegove emocije, onda umjetnost popuni tu prazninu”, kazao je Adnan Luganić.
Da nas suoči sa našim “istinama”.  “Meni je najzanimljivije pitanje istine na kraju. To je vjerovatno najaktualnije pitanje na ovim prostorima danas. Nevjerovatno je da na udaljenostima od svega kilometar postoji druga istina, na svim ovim prostorima. Bilo je zanimljivo raditi predstavu i razmišljati o tome zašto tvrdimo jedno, a znamo drugo, ili branimo nešto što niti ne znamo da li je istina.”, kazao je Filip Eldan, glumac u predstavi Kokoš.
Kada je ovaj posljednji rat počeo, Filip i njegov brat blizanac, Nikša, sa kojim glumi zajedno u predstavi Kokoš, tek su se rodili. “Ali smo opterećeni tim pričama i iskustvom naših roditelja. Što se tiče pitanja istine, tamo gdje ste se rodili, tamo će vam zatupiti mozak određenom istinom.”
Da nam ne dozvoli da oguglamo na užas. “Imajući u vidu istoriju ratnih reportaža , kako su se ratovi pratili kroz stoljeće i kako je to na kraju postalo gotovo pornografski, predstava je scenografski urađena tako da publika na kraju bude izložena u poziciji voajera i da se osjeća nelagodno u toj ulozi. Groteskne količine krvi na kraju predstave predstavljaju pornografski pristup ratu koji prevladava u medijima. Gdje god da se to dešava u svijetu, vidite eksplicitne, vulgarne slike rata”, kazala je Spahić. Takav pristup ratu čini da nas sve manje pogađaju slike užasa, da nam one postaju uobičajene. Jedina reakcija je da prebacimo kanal. Zbog toga, po završetku predstave Kokoš, publika odlazi sa krvlju na rukama i spoznajom da ni kao posmatrači nismo nevini.