Sudionici su se složili da je vježba polučila upravo spektakularne rezultate, pokazavši kako općenarodna obrana i društvena samozaštita nisu tek neupotrebljivi relikti socijalizma, i kako su odgovorni pojedinac i široka društvena zajednica u potpunosti spremni od države – odnosno policije, državnog tužilaštva i sudova – preuzeti poslove obrane i zaštite od slobode umjetničkog izražavanja, najgore pošasti našega vremena i najpodmuklijeg neprijatelja hrvatskog naroda i njegove mlade države.
Jednomjesečna vježba provedena je u četiri faze.
U prvoj, država je pokazala kako se opasnost prepoznaje i kako se na nju reagira. Za primjer je uzeta predstava Elementarne čestice, koju je po tekstu francuskog pisca Michela Houellebecqa za ovogodišnje Dubrovačke ljetne igre režirao Ivica Buljan. Društvenoopasnosni potencijal predstave, ispravno je procijenila država u obliku dubrovačko-neretvanskog župana, nije se krio u bezazlenom tekstu, već u njegovom autoru, koji je, kako je poznato, notorni islamofob. Država u obliku župana prepoznala je tako u predstavi uvredu vjerskih osjećaja muslimana, upoznavši s tim državu u obliku ministra unutarnjih poslova, koji je policijskom logikom ispravno procijenio kako predstava koja vrijeđa vjerske osjećaje muslimana predstavlja realni rizik za publiku, Grad i društvenu zajednicu, pa je država u obliku dubrovačkog gradskog vijeća odbila dati novac za predstavu.
U drugoj je fazi prepoznavanje takve opasnosti prepušteno samoj umjetničkoj zajednici i odgovornim pojedincima, pa su svega koji tjedan kasnije iz postava zadarske izložbe Vjačeslava Mizina i Aleksandra Šaburova, članova ruske umjetničke skupine Plavi nosovi, zbog vrijeđanja vjerskih osjećaja muslimana – dakle realnog rizika za društvo – izbačena dva rada: Čečenska Marilyn i portret Osame bin Ladena u društvu Shreka i Harryja Pottera. “Procjena je bila da bi iz sigurnosnih razloga bilo bolje da se ti radovi ne izlože. Smatram da strah nije dobar, ali uvukao se među ljude“, objasnila je cenzuru voditeljica Galerije umjetnina zadarskog Narodnog muzeja, odgovorna pojedinka Ljubica Srhoj Čerina.
Nakon što je tako uspješno demonstriran senzibilitet hrvatskog društva na vrijeđanje vjerskih osjećaja muslimana i izvrsna obučenost za slučajeve realnog straha, dakle rizika, zajednica je u trećoj fazi vježbe dobila zadatak da prepozna vrijeđanje većinskih vjerskih osjećaja, odnosno realnog rizika i opasnosti za društvo koje neće dolaziti izvana, recimo iz Islamske Države, već iznutra, dakle iz same Katoličke države. Svega tjedan-dva nakon cenzurirane zadarske izložbe oglašivačka je tvrtka Divinus Victoria tako na svojim LED-displejima odbila emitirati već naplaćeni video-oglas za predstavu Nečastive Bruna Isakovića, koja je u Zagrebačkom kazalištu mladih bila postavljena u okviru festivala Perforacije.
“S obzirom da se u vašem materijalu spominje riječ ‘nečastive’, koja asocira na nečastivog, sotonu, đavla, vraga, lucifera, kao i to da su u videouratku polugola tijela, a u jednom kadru se vidi gola bradavica ženskih grudi, takav materijal u konzultaciji s gradom i suvlasnicima vrijeđa ćudoređe naših građana i kao takav također ne spada u materijal koji mi emitiramo“, u službenom je dopisu naručitelju reklame, udruzi Domino, objasnio direktor Divinus Victorije, odgovorni pojedinac Hrvoje Topić.
U završnoj, četvrtoj fazi zajednica i odgovorni pojedinci dobili su zadatak prepoznati i eliminirati “materijal“ koji bi vrijeđao općenite većinske osjećaje i “ćudoređe naših građana“, odnosno “materijal“ koji ne bi predstavljao realan rizik i opasnost samo za hrvatsko društvo, već i za samu hrvatsku državu. Rezultat je bio zadivljujuć: već sutradan nakon cenzure video-plakata za Nečastive, sa zida osnovne škole Marija i Lina u Umagu izbrisan je mural akademskog slikara Mirona Milića, nastao u okviru Indirekta, festivala nezavisne umjetnosti što ga organizira Kulturno umjetnička udruga Manufaktura snova. Naizgled bezazleni mural, koji je učenike škole Marija i Lina imao educirati i senzibilizirati za probleme zaštite okoliša, predstavljao je ljudske ruke kako na prste nabrajaju četiri ključna ekološka postulata – Reuse, Reduce, Recycle, Reinvent. Ili je barem tako izgledao za naivne, društveno neodgovorne pojedince: dobro obučeno oko nije, naime, nasjelo gledati u četvrti nabrojeni prst, već u ostala tri, ispružena u zločinački četnički pozdrav.
“Kad su me organizatori došli pitati postoji li mogućnost da jednu stranu škole oslikaju grafitom, ja sam rekao da postoji, ali da ni u kom slučaju poruka ne smije biti vulgarna niti provokativna niti politički motivirana, to jest ništa što će izazvati pozornost u bilo kojem smislu. Prvo me zvalo nekoliko građana i pitalo zašto sam to dopustio, jer se na grafitu vide tri prsta. Tako nešto da bude na školi kad nam razapinju kardinala Stepinca je nedopustivo, te je mural uklonjen“, objasnio je novinaru Večernjeg lista ravnatelj škole, odgovorni pojedinac Mato Vidović.
Dvije stvari valja zapamtiti iz obrazloženja ravnatelja umaške škole, kojim je trijumfalno završena ljetna pokazna vježba iz prepoznavanja i eliminiranja, odnosno cenzure pošasti slobode umjetničkog izražavanja. Prvo – onih budnih, anonimnih i društveno odgovornih “nekoliko građana“, koji su nazvali ravnatelja škole i upozorili ga na četnički pozdrav na zidu škole, kao upravo ogledni primjer društvene samozaštite. I drugo – ravnateljevu uputu organizatorima festivala i autoru murala na školskom zidu kako “poruka ne smije biti(…) ništa što će izazvati pozornost u bilo kojem smislu“.
Društveno neodgovornom pojedincu – istom onom koji na zidu škole od šume ne vidi stablo, pa od deset prstiju ne vidi tri – “poruka koja neće izazivati pozornost u bilo kojem smislu“ zvučat će, dakako, kao nepojamna besmislica, jer biva smisao je umjetnosti da šalje poruke, a smisao poruke da izazove pozornost.
Jasno, “u bilo kojem smislu“.
Nije li, međutim, među “bilo kojim smislovima“ porukâ dubrovačke predstave Elementarne čestice – ili zadarske izložbe Plavih nosova – i “pozornost“ koju će izazvati među glavosječama iz Islamske države? Je li u jednom od tih “smislova“ i “pozornost“ koju poruka iz video-oglasa za zagrebačku predstavu Nečastive izaziva kod “nečastivog, sotone, đavla, vraga, lucifera“? Ili, najzad, poruka o obnovljivosti prirodnih resursa na zidu umaške osnovne škole, koja u jednom, a zapravo jedinom mogućem od svih svojih smislova, izaziva „pozornost“ srbočetničkog agresora i snaga što bi Hrvatsku opet gurnuli u komunističku Jugoslaviju?
Nije li onda jednostavnije – i društveno odgovornije – izbrisati mural, zabraniti predstavu ili izložbu, spaliti knjigu, ukinuti na koncu svaku tu, kako se zove, slobodu umjetničkog izražavanja, odnosno sve “poruke što će izazvati pozornost“? Jedina društveno poželjna pozornost, shvatili ste na kraju ove pokazne vježbe, jest pozornost onih “nekoliko građana“, odnosno odgovornih pojedinaca koji znaju tumačiti poruke što izazivaju pozornost. A jedina društveno poželjna umjetnost onaj svježe obojani, bijeli zid osnovne škole Marija i Lina u Umagu, “veliko bijelo ništa“, ili barem “ništa što će izazvati pozornost u bilo kojem smislu“.
Nema murala, nema umjetnosti, nema poruke, nema pozornosti, nema smisla. Samo čisti bijeli zid i čista bijela hrvatska država.
