ODLAZAK iz Hrvatske sve je češća tema, ali i aktivnost, među Hrvatima, a stvar je posebno aktualna ovih dana, odnosno danas, nakon što je stiglo priopćenje Europske komisije o tome da se Hrvati od sada mogu, bez ograničenja, zapošljavati u 22 zemlje članice Unije, dok je ograničenje na još tri godine produljilo pet zemalja.
To, međutim, ne znači da hrvatski građani ne mogu raditi u tih pet zemalja, nego da im je za zapošljavanje potrebna radna dozvola.
No, odlazak iz Hrvatske u potrazi za boljim, odnosno plaćenim poslom, ali i u potrazi za općenito boljim i humanijim životnim uvjetima, već je godinama nešto o čemu razmišljaju tisuće naših građana, ali i nešto što mnogi od njih i realiziraju. Njihove priče često imamo priliku čuti, a one, generalno i gotovo bez iznimke, zvuče dobro ili, u najmanju ruku, bolje.
Jedna od takvih priča je i ona Ana-Marije Hota koja je iz Hrvatske u rujnu 2013. odselila u Dublin. O svojim iskustvima piše i blog pod nazivom "Život u Dublinu", u kojem se često osvrne i na prilike u Hrvatskoj. Tako se je i u svojoj najnovijoj objavi na Facebooku osvrnula na nebulozne izjave naših političara koji svakodnevno plaču za Hrvatima koji napuštaju svoju zemlju, dok su istovremeno upravo oni krivi za to.
"Stvarno me živciraju izjave političara o nama koji smo otišli, kakva je to tragedija, gubitak za Hrvatsku. Niste o tome mislili dok ste pljačkali državu i činili živote nas normalnih ljudi nepodnošljivima?! Niste o tome mislili dok ste zapošljavali onog malog iz sela iako nema pojma o poslu?! Dok ste na svojim jahticama partijali i ismijavali se svima nama koji trpimo i pravimo se da ne vidimo! Ne, nije me briga za vaša mišljenja. Radim odličan PR svojoj zemlji i volim svoju zemlju! Ali vi, koji ste nam je uništili - vas prezirem. I pričam svijetu o vama također", napisala je ova hrvatska blogerica koja živi u Dublinu, a to nam je bio i povod da s njom popričamo.
Kako ste se odlučili na odlazak u Dublin?
Godinama je ta odluka sazrijevala u meni, znala sam da će taj korak biti neizbježan, ali sam ga odgađala jer sam vodila svoj obrt u Zagrebu. Uvijek sam imala puno klijenata, ali nažalost nisam osjećala da postoji mogućnost daljnjeg razvoja mog posla, mene kao osobe. Nisam vidjela svijetlu budućnost za svoju djecu.
Koji je bio ključan trenutak? I zašto baš Dublin?
Ulazak Hrvatske u Europsku uniju je bio najveći okidač, koji se istovremeno poklopio s gubitkom povjerenja u neke hrvatske institucije, teško mi je bilo gledati ljude kojima je gore od mene. Kompletno ozračje u Zagrebu je postajalo sve tmurnije. Dublin se činio kao logičan izbor zbog engleskog jezika, zbog odlično obrazovnog sustava s obzirom na to da imam dvoje djece. Život pored mora, te život u gradu koji je prepun koncerata na svakom koraku, činio se jako primamljiv.
Kako biste opisali svoje iskustvo: očekivanja u odnosu na stvarnu sliku koja Vas je dočekala?
Slušajući dugogodišnje priče iseljenika, o tome kako si u stranoj zemlji uvijek stranac, očekivala sam da ću se osjećati kao građanin drugog reda. Nasreću, to se nije dogodilo. U nepune dvije godine dala sam dva puta otkaz, te sam zadnjih godinu dana potpuno zadovoljna na sadašnjem radnom mjestu. Proteže se na pet etaža, te slovi za najbolji beauty centar u Irskoj.
Koje biste probleme i prepreke s kojima ste se suočili izdvojili?
Nedavno smo bili prisiljeni potražiti novi stan zbog prodaje onoga u kojem smo živjeli od prvog dana, što je bilo izrazito stresno jer je u Dublinu i okolici manjak stambenog prostora s obzirom na konstantan priljev ljudi iz cijeloga svijeta. Srećom, već treći dan pronašli smo prekrasnu kuću. Irska nam je pružila dobrodošlicu u svakom pogledu.
Što to sve imate u Dublinu, a nemate u Hrvatskoj?
U Dublinu imam osjećaj sigurnosti, ugovor na neodređeno. Saznanje da u svakom trenu mogu pronaći novi posao u slučaju da mi se ovaj ne sviđa. Osjećaj slobode da budem ono što želim. Osjećaj da sam građanin svijeta, ne samo jedne zemlje. Školujem glas, proširujem vidike, te sam okružena ljudima iz cijelog svijeta od kojih mogu učiti o raznim kulturama.
Mislite li da je odlazak iz Hrvatske najbolje (ili jedino) rješenje?
Odlazak je definitivno za mene bio jedino i najbolje rješenje.
Je li Vašoj odluci presudio samo ekonomski aspekt priče ili kompletna atmosfera u zemlji?
Odlasku je presudilo više faktora. Ambiciozna sam osoba koja uvijek želi više i bolje u svim aspektima života, te mi je ponekad jako smetao hrvatski mentalitet u kojem te ljudi žele spustiti na svoju razinu. A ujedno ni ne pomišljaju nešto promijeniti u svojim životima koji su često prilično nesretni. Mislim da je osobni razvoj , putovanja, istraživanje svijeta najbolji način života, a sada sam okružena tisućama ljudi koji tako žive. Napokon se osjećam "normalno i nitko me ne pokušava sputati kad sanjarim I stvaram planove za budućnost.
Kako Vas doživljavaju u Dublinu?
Mislim da su ljudi s kojima pričam poprilično zabavljeni mojom osobnošću. Navikli na iznimno pristojno i skromno ponašanje, sviđam im se jer sam i ja takva. A s druge strane vole moju dozu iskrenosti koju im nudim htjeli to ili ne, pa se nakon prvotnog iznenađenja redovno raspituju o mom blogu, mojim idejama, snovima. Obožavaju ljepote Hrvatske, pa imam osjećaj da mi je to dodatni plus. Često naglašavaju ljepotu naših ljudi, modni ukus te toplu osobnost.
Kako ljudi iz tamo vide Hrvatsku?
Kao prekrasnu zemlju u kojoj često ljetuju, barem ovi koji si mogu priuštiti. Našu zemlju doslovno obožavaju. Radim uglavnom s imućnijima, Amerikancima, Australcima, ali i Europljanima. Svi su oni, gotovo bez iznimke posjetili Hrvatsku, barem jednom. Obožavaju festivale, obožavaju hranu, more, jedrenje...
Kako Vi danas vidite Hrvatsku?
Kao bivšu ljubav otprilike, kao dom u kojem sam nekoć prekrasno živjela, pa ostala povrijeđena. Ali se više ne bih mogla vratiti na staro.
Imate li neki savjet za ljude koji razmišljaju o odlasku?
Ako imate dobar plan, dovoljno novaca, znanje jezika, otvoren um, može se vrlo brzo pronaći posao. Neki ne uspiju, ne mogu pričati iz te perspektive, ali moj put je bio iznimno lagan.
A za one koji ne razmišljaju o odlasku?
Ako vam je dobro, meni je drago. Samo se nadam da će se društvo početi mijenjati i da će ljudi napokon prestati šutke gledati kako se naša prekrasna domovina pretvara u mjesto nepoželjno za život normalnom čovjeku. Nadam se da će jednom nestati jal i zloba, korupcija i lopovluk. Šovinizam, rasizam i homofobija koji se često smatraju normalnim ponašanjem. Također se nadam da će biti manje pijanih vozača na cestama, manje ubijenih žena od strane njihovih muževa. Uglavnom, puno je tu neriješenih problema koji se guraju pod tepih.
Planirate li povratak u Hrvatsku?
Nikada.
Preuzeto sa index.hr
