Fraza „lijek protiv HIV-a“ se učestalo pojavljivala u novinskim naslovima tokom prethodne dvije godine. Doktori iz Misisipija su u martu 2013. javili da je infekcija nestala kod dječaka koji je bio inficiran prilikom rođenja. Istraživači iz Bostona su četiri mjeseca kasnije prijavili slične nalaze kod dva muškarca koji su bili inficirani HIV-om. U sva tri slučaja nije više bilo potrebno nastavljati sa terapijom lijekovima. Mediji su izvještavali o napretku, a i među istraživačima HIV-a je vladao optimizam. Milioni dolara su izdvajani iz fondova kako bi ove metode postale pristupačne većem broju pacijenata.
Međutim, optimizam je nestao u decembru 2013. HIV se vratio kod oba bostonska muškarca. U ljeto 2014. su istraživači objavili isti mračni ishod i kod dječaka iz Misisipija. Zbunjena javnost je postavila neizbježno pitanje – da li će se ikad naći lijek za ovu bolest? Kao naučnik koji proučava HIV i AIDS, mogu vam reći da ne postoji jednostavan odgovor. HIV je veoma „lukav“ virus koji je i ranije uspjevao da pobjedi obećavajuće tretmane. Ali, možda je i sama riječ „lijek“ podjednako problematična.
Nauka ima dosta problematičnih riječi. Biolozi se ježe na pomen riječi „povrće“ i „voće“ – kulinarskih termina koji nemaju osnova u botanici, hemičarima rastu rogovi od sintagme „bez hemije“, dok fizičari ne vole kad se centrifuga naziva silom, zato što ona to nije, samo odaje takav utisak. Ako naučnika koji se bavi istraživanjem HIV-a pitate nešto o lijeku za bolest, skoro sigurno ćete biti izgrđeni. Zbog čega je „lijek“ toliko sporna riječ?
Sve je počelo obećanjem. Doktori i zdravstveni radnici su ranih osamdesetih primjetili velike grupe prethodno zdravih ljudi čiji su imuni sistemi potpuno zatajili. Novootkrivena boljka je postala poznata kao AIDS (acquired immunodeficiency syndrome – sindrom stečene imunodeficijencije). Naučnici su nekoliko godina kasnije (1984.) pronašli uzrok – virus ljudske imunodeficijencije – HIV. Na dan kada je ovo otkriće objavljeno, zvaničnici su uvjeravali javnost da će vakcina protiv ove infekcije biti dostupna za dve godine. Ipak eto nas, 30 godina kasnije, i dalje bez vakcine. Ispostavilo se da je ovo bilo prvo od mnogih ishitrenih predviđanja vezanih za kontrolu HIV epidemije i izlečenje obolelih.
Put od infekcije HIV-om do SIDA-e i izvjesne smrti se dešava kod preko 99% neliječenih pacijenata – što ovaj virus čini smrtonosnijim od ebole ili kuge. Iako je otkrivena prije samo nekoliko decenija, SIDA je već ubila 25 miliona ljudi, a trenutni broj inficiranih je 35 miliona, i Svjetska zdravstvena organizacija je navodi kao šestog vodećeg uzročnika smrti u svetu.
HIV ometa prirodni odbrambeni mehanizam tijela, što ga čini naročito smrtonosnim i što komplikuje napore da se razvije vakcina protiv njega. Kao i svi virusi, HIV ulazi u ćelije i preuzima njihov „mehanizam“ kako bi napravio hiljade sopstvenih kopija. Tijelu je toliko teško da kontroliše umnožavanje HIV-a zato što su bijela krvna zrnca koja on inficira, i na kraju ubija, veoma značajan dio imunog sistema. Uz to, kada HIV kopira svoje gene, to radi jako traljavo. Ovo mu omogućava da brzo mutira u mnogo različitih sojeva. Ishod toga je da virus lako može da nadmudri imuni sistem, ostavljajući ga na kraju u rasulu. To pruža drugim inače bezazlenim infekcijama šansu da bujaju u tijelu – što je ključna osobina SIDA-e.
Rana nada
FDA (američka agencija za hranu i lijekove) je 1987. godine odobrila upotrebu AZT-a kao prvog lijeka protiv HIV-a. Proces od otkrivanja lijeka do njegove dostupnosti ljekarima je trajao samo dvije godine. To je bio, i ostao, najbrži postupak odobravanja u istoriji FDA. AZT je u medijima proglašavan za važno otkriće. Međutim, kao što to film The Dallas Buyer’s Club dirljivo prepričava, AZT nije bio čudotvorni lijek kojem su se mnogi nadali. Prve upotrebe su često izazivale nuspojave i nudile samo privremene koristi, pošto je virus brzo mutirao u sojeve otporne na terapiju AZT-om. (Problem sa nuspojavama je u današnje vreme znatno umanjen zahvaljujući nižim dozama.) AZT ostaje blistavi primjer naučne bravure i još uvijek je važan alat u usporavanju infekcije, ali je ipak dalijeko od lijeka kom se svijet nadao.
Onda, sredinom devedesetih, neki matematičari su počeli sa obradom podataka. Zajedno sa naučnicima koji se bave istraživanjem HIV-a, sugerisali su da bi se uzimanjem tri lijeka zajedno mogao izbjeći problem rezistentnosti na lijekove. Izračunali su da bi vjerovatnoća da će virus imati dovoljno mutacija koje bi mu omogućile da zaobiđe sva tri lijeka bila isuviše mala za brigu. Kada su prva klinička ispitivanja ovih „koktela lijekova“ počela, i matematičari i istraživači u laboratorijama su vidjeli da broj virusa stabilno opada sve dok nije postao neprimjetan. Tada su ekstrapolirali ovaj pad i izračunali da bi svi tragovi virusa trebalo da nestanu iz pacijentovog tjela za 2-3 godine liječenja. Kada bi se to desilo, verovali su oni, moglo bi se prestati sa uzimanjem lijeka, i konačno bi izliječenje bilo moguće. Ali, kada je došlo vreme da prvi pacijent prekine sa uzimanjem lijekova, virus je ponovo nadmudrio modernu medicinu. U roku od nekoliko nedjelja nakon posljednje tablete, broj virusa u pacijentovoj krvi se vratio na nivo koji je postojao pre liječenja – i ostao tu.
Tokom sledećih 30 godina, preko 25 visokopotentnih lijekova je razvijeno i odobreno za liječenje HIV-a. Kada se 2 do 5 takvih lijekova kombinuje u koktel, mješavina može obustaviti umnožavanje virusa, spriječiti pojavu SIDA-e i vratiti očekivani životni vjek na normalni nivo. Međutim, pacijenti moraju nastaviti da primaju terapiju do kraja života. Iako je bolji od alternative, ovakav tretman je i dalje nezgodan i skup, naročito za pacijenta koji žive u zemljama u razvoju.
Uzimajući u obzir uspjeh moderne medicine u izliječenju od ostalih bolesti, šta to čini HIV drugačijim? Po definiciji, infekcija je izliječena ako se terapija može obustaviti bez rizika od vraćanja iste. Kada primate jednonedjeljnu terapiju antibioticima zbog infekcije grla streptokokom, na primjer, možete biti sigurni da je infekcija na putu da bude uklonjena iz tijela. To nije slučaj sa HIV-om.
Nastavak priče o lijeku protiv HIV-a možete pročitati sutra.
Autor: Alison Hill, Missing HIV cure
Tekst je preuzet sa Action Against AIDS
Vezan teks
