<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Dodik i Cipras – Nas dva brata, oba referendujemo, ne plač majko...

Priča o dva referenduma koja potresaju balkansko poluostrvo

04. juli 2015, 12:00

5. jula, dakle za nepuna dva dana, grčki će građani izaći na istorijski referendum o tome da li Grčka treba prihvatiti uslove kreditora i bezvoljno se tako povinovati evropskim finansijerima. Premijer Grčke Aleksis Cipras moli Boga i same građane da odluče „NE“ jer bi u tom slučaju imao jasniju sliku.

Jasniju sliku o čemu? Kreditorski uslovi za Grčku istekli su 30. juna, Grčka je na dva rejtinga od najvećeg bankrota u istoriji čovječanstva, grčke banke otvorene su zasad samo za penzionere, sveopšta panika je zavladala jugom Balkana.

Aleksis Cipras iskazao je nadu da će građani reći „NE“ iako i sam najavljuje povratak za pregovore, tako da nije posve jasno o čemu će se građani zapravo izjašnjavati.

Evropa čeka rezultate referenduma, a ustvari jedva čeka Ciprasa ponovo za pregovaračkim stolom.

U Grčkoj se negdje osjeti panika, u većoj, negdje u manjoj mjeri. Prihodi od turizma jedva da će biti dovoljni da pokriju dramatične budžetske i svake druge finansijske rupe. Dnevno se otkazuje i do 50.000 turističkih rezervacija zbog nemirne finansijske situacije.

Hiljadu kilometara sjevernije, još jedan političar najavio je referendum. Milorad Dodik i zvanično je Narodnoj skupštini RS uputio prijedlog za zakazivanjem posebne sjednice na kojoj bi trebalo da bude reaktivirana odluka o raspisivanju referenduma o Sudu i Tužilaštvu BiH. Dodik je poručio da ga pritisci neće natjerati da povuče svoju odluku o referendumu.

„Da li prihvataju nametnute zakone visokih predstavnika u prošlosti, posebno o Sudu i Tužilaštvu BiH i da li prihvataju da se u Srpskoj primjenjuju odluke tih državnih pravosudnih institucija" – biće pitanje upućeno građanima RS.

Oni bi tako, a kako je saopštio predsjednik Dodik, trebali da svojim jasnim i glasnim „NE“ otkažu gostoprimstvo ovim dvjema institucijama na teritoriji Republike Srpske.

Istovremeno kazao je on, referednum je odbrana Dejtona i sve je prema Ustavu.

Referendum bi da bude održan u septembru, a stav predsjednika RS je da Sud i Tužilaštvo BiH rade protiv srpskih interesa i da su formirani nametnutim odlukama visokih predstavnika, zbog čega su to "neustavne institucije".

Na stranu što su sve relevantne međunarodne institucije jasno odbile mogućnost raspisivanja referenduma na „pola države“ te o temi koja nije u ingerenciji entiteta, kakva  se ovo odgovornost prebacuje narodu?

Jer osnovno pitanje uvijek stoji..Šta nakon referenduma? Da li će Grčka odustati od aranžmana sa međunarodnim finansijskim institucijama samo zato što to NAROD traži?

PA naravno da neće...Da li će narod u Republici Srpskoj laički rečeno „odjebati“ Sud i Tužilaštvo BiH sa teritorije Republike Srpske, zbog svog referendumskog „NE“ ? Pa jasno da neće.

U oba slučaja, iako je zaista teško porediti, radi se o klasičnoj kamuflaži, o davanju lažnog legitimiteta narodu, i skidanju odgovornosti sa „nejakih“ pleća domaćih političara.

U  kojoj je mjeri narod uopšte meritoran da daje sud o ovakvim kompleksnim pitanjima, kakva će biti postavljena narodu Grčke i narodu Republike Srpske?

Uopšteno govoreći referendum jeste najdirektniji oblik demokratskog odlučivanja. Činjenica je da je uključenost građana bitna i da ona treba biti što veća, ne samo u vidu referenduma već i putem izbornog procesa uopšte.

Međutim, građani su uvijek spremniji za referendume koji se tiču političkih i nacionalnih pitanja nego za referendumska pitanja koja se tiču njihovog standarda i boljih uslova života. Dodikova pretpostavka je da bi na „nacionalno” koncipirane referendume izašao veliki broj građana RS i glasao na način na koji on priželjkuje. I to je tačno.

Predsjednik Dodik je ranije izjavio da „nema nimalo sumnje da će građani RS masovno izaći na referendum i u velikom procentu odgovoriti na pomenuto referendumsko pitanje. jasno je da će na ovako postavljeno pitanje dakle: „„Da li prihvataju nametnute zakone visokih predstavnika u prošlosti, posebno o Sudu i Tužilaštvu BiH i da li prihvataju da se u Srpskoj primjenjuju odluke tih državnih pravosudnih institucija" velika većina građana reći da su protiv „nametnutih zakona“. Iako vjerovatno ni sami ne znaju u kojoj mjeri su zakoni doneseni baš „nametnutim odlukama“, ili je ipak postojala neka parlamentarna procedura donošenja istih.

Naravno, uvijek postoje argumenti za sprovođenje bilo kakvog referenduma. Kao čest primjer se navodi Švajcarska koja je plebiscit uvela kao način na koji će se kreirati politika na federalnom, kantonalnom ili lokalnom nivou. Međutim, kada se govori o samoj formi švajcarskog referenduma onda je bitno istaći da Vlada Švajcarske ne odlučuje o tome koja će pitanja ići na referendum, a koja ne. Nadalje, postoji Ustavom definisana procedura obavljanja referenduma, a koja ne može biti predmet bilo kakvih političkih pritisaka i manipulacija.  

U javnom prostoru u kojem i javni mediji i politička struktura pripremaju javnost na takav  ishod koji će vlastima u RS odgovarati, stvoren je odličan manipulativni prostor koji političari mogu zloupotrijebiti. I u grčkom i u našem slučaju scenario je gotovo identičan.

Ciprasova Siriza ima veliku podršku u narodu, i nema sumnje kako će Grci u nedjelju glasati. To će Ciprasu dati neophodan vjetar u leđa da, karikaturalno, izađe pred drugu stranu i kaže: Iza mene stoji odluka NARODA, šta mi možete?

Dodik, baš kao i Cipras, u slučaju referenduma svoje političko ponašanje samo deklarativno usmjerava po volji građana, a ustvari se skriva iza njih, dajući narodu lažnu moć. Zato se u javnosti govori o tome da „građani RS moraju imati pravo iskazati svoje mišljenje”, da je „referendum vrhunsko demokratsko pravo”, itd... Dodik je ranije izjavio kako je spreman da napusti svoju političku funkciju ukoliko narod odluči da je ZA „nametnute” odluke Visokog predstavnika. Da li će takvu izjavu ponoviti i ovoga puta?

Referendum je u oba slučaja vrhunsko populističko sredstvo. U našem slučaju radi se obračunu sa institucijama sa kojima se Dodik „ideološki” ne slaže, te je vrhunski argument za nastavak političkog obračuna sa Sudom i Tužilaštvom BiH. U grčkom se slučaju radi o klasičnom sakrivanju iza odluke naroda.

Profesor Miodrag Živanović kazao nam je ranije kako referendum ima smisla kada se u pravnom poretku uspostavi pojam građanina i kad taj građanin sa svim svojim potencijalima postane bar djelimično faktor odlučivanja“, dodavši kako političari ovdje vode kampanju u kojoj se zaklanjaju iza naroda. Oni, dakle, sa jedne strane govore u ime naroda, a sa druge strane, kad treba donijeti bitne odluke, zaklanjaju se iza naroda pozivajući se na taj demokratski instrument koji se naziva referendum.

Politikolozi, kritičari referenduma kao osnovnog građanskog prava, ističu kako su građani na referendumu „omađijani“ prolaznim hirovima svojih političara te da često nisu dovoljno informisani da odgovaraju na komplikovana ili isključivo tehnička pitanja.

Drugim riječima. Jesu li građani RS, ukoliko se nađu ispred papira sa postavljenim pitanjem, uopšte kadri procijeniti da li su Sud i Tužilaštvo BiH potrebni ovoj državi ili ovom entitetu? Dakako, pitanje je postavljeno tako da će svako biti protiv nametnutih odluka. Nametnute odluke svakako nisu za mene dobre, pomisliće prosječni stanovnik Republike Srpske.

Da li je prosječni stanovnik Grčke u stanju uopšte percipirati komlikovanu problematiku svoje zemlje, pa će moći da kaže jasno „NE” finansijskim pijavicama iz ostatka Evrope?
Pa jasno da ne. Kao što je prethodno objašnjeno, u pitanju su obračuni sa institucijama sa kojima se Dodik i Cipras ne slažu i zato je uvijek dobro imati iza sebe „VOLJU NARODA”, šta god to značilo.

Ako i postavimo pitanje šta će biti poslije – dobićemo nejasne odgovore, niti jedna od institucija neće biti ukinuta u RS, a Grčka će i dalje sjediti sa stolom sa tim istim kreditorima protiv kojih je referendum raspisan.

Jasno je dakle da je narodu dat lažni legitimitet da odlučuje a ustvari to ne čini.

A najveća opasnost je upravo kada se često izmanipulisanom i neinformisanom narodu daje legitimitet, uz to još i lažni, da odlučuje.

Na kraju, to može dovesti do situacije da se većinsko mišljenje naroda može lako mijenjati i to kako odgovara tzv. „nacionalnim” ili partijskim interesima. Kao konačan rezultat dobijamo gubitak odgovornosti u politici dok se političke odluke sakrivaju iza većinske volje naroda.

U konačnmoj slijedu građani, za čije se mišljenje pita, a zapravo to ne čini, su takvom politikom sve više zatrovani, i kao posljedicu toga imamo hronično izbjegavanje glasanja od strane velikog broja građana. A pritom je sve više onih sa partijskim knjižicama u džepovima koji će odlučivati umjesto nas.

Oba referenduma kao konačnicu će imati činjenicu da će narod postati dio političkog folklora, i dio političkog prepucavanja. Pitanje je samo u kojoj ulozi. Sve nabrojane činjenice govore kako će na kraju završiti kao loše plaćeni statisti, umjesto da budu režiseri i scenaristi ovog preskupog političkog spektakla. I mi i braća Grci.